Osveta je čin potaknut opaženom nepravdom, ona je svjesno nanošenje štete drugomu, pojedincu ili skupini, s ciljem uzvraćanja nanesene boli, uvrjede ili gubitka. Osoba koja se osvećuje ponajprije je motivirana vlastitim shvaćanjem pravde, odnosno osjećajem bijesa i tuge koje je izazvala određena situacija ili postupci druge osobe. Nastoje se osvetiti jer vjeruju da će tuga nestati ako se uspostavi svojevrsna »ravnoteža«, odnosno ako onaj tko je nanio štetu ili učinio nepravdu bude kažnjen na isti ili još gori način. Osveta nije isto što i kazna jer se razlikuju po motivaciji i ciljevima. Osveta nastoji natjerati takozvanoga prekršitelja da pati, a kazna nastoji u određenoj mjeri poboljšati prekršiteljevo ponašanje odnosno spriječiti ponovnu pojavu nepoželjnoga i štetnoga ponašanja. Osveta je pokušaj ispravljanja disbalansa u međuljudskim odnosima i može biti promatrana kao odraz reciprociteta norma – vraćanje štete i boli za počinjenu štetu i bol. To znači da se osvetničkim činom želi postići ravnoteža, kao na vagi, vraćanjem milo za drago. U tom slučaju cilj osvete nije nadoknada štete koju je osoba pretrpjela, nego je cilj da i drugi trpe tu istu bol, pri čemu osoba vjeruje da će se na taj način osjećati bolje, da će osobna bol biti ublažena kad i drugi iskuse takvo stanje trpljenja. Iz gledišta osobe koja se osvećuje to je određeni moralni čin jer je praćen željom da počinitelj nauči lekciju. Osveta je, u tom smislu, simboličko ponašanje osmišljeno da uvjeri počinitelja da se određena vrsta ponašanja ne će tolerirati ili proći nekažnjeno.
Osveta također može biti motivirana potrebom »spašavanja obraza«. Onaj komu je bila nanesena nepravda ili određena šteta često smatra da ga počinitelj doživljava kao onoga koji je to zaslužio. Stoga je osveta pokušaj promjene uvjerenja ili stajališta počinitelja, šaljući poruku počinitelju da je on netko koga se treba poštovati i prihvaćati njegovo dostojanstvo. Međutim nije rijetkost, osobito u ljudi koji nemaju u dovoljnoj mjeri razvijene socijalne vještine, da se osvetom koriste kao sredstvom i načinom rješavanja međuljudskih problema i sukoba.
Brojna istraživanja pokazala su povezanost određenih osobina ličnosti i osvetoljubivosti, osobito neuroticizma i ugodnosti. Pokazalo se da osobe koje imaju visoko izražen neuroticizam kao osobinu češće pribjegavaju osvetoljubivu ponašanju. Osobe s visoko izraženim neuroticizmom odlikuje negativan i nestabilan afekt, češće prisutne neugodne emocije te pokazuju veću osjetljivost na negativne događaje. Neuroticizam i negativan i nestabilan afekt predisponiraju ljude da se lakše osjećaju povrijeđeno i ljutito, što može za sobom povući i veću želju da osvetom. Njihova je osvetoljubivost produkt nesposobnosti upravljanja emocijama, osobito ljutnjom. Jedno je istraživanje pokazalo da su osobe s visokim neuroticizmom kojima je učinjena određena nepravda i nanesena bol imale potrebu osvetiti se i dvije i pol godine nakon učinjene nepravde. Stoga, imati posla s osobama koje imaju probleme s upravljanjem ljutnjom može biti vrlo zahtjevno, a ponekad i opasno.
Ugodnost kao osobina ličnosti od velike je važnosti za održavanje dobrih i pozitivnih međuljudskih odnosa. Ona odražava prosocijalne odnose prema drugim ljudima, što uključuje altruizam, ljubaznost i povjerenje. Ljudi koji u manjoj mjeri imaju izraženu osobinu ugodnosti češće upadaju u sukobe i imaju teškoće u uspostavi bliskosti i predanosti te imaju manji empatijski kapacitet.
Iako neki postupci osvete mogu biti spontani i impulzivni, motivacija za osvetom često je odraz ruminirajućega razmišljanja o doživljenoj šteti i boli. Ljudi koji imaju veću potrebu za osvetom neprestano razmišljaju o percipiranoj nepravdi koja im je učinjena i pratećoj boli, pokušavajući na taj način održati svoj fokus na ostvarenje osvete, ne dopuštajući sebi da rane od doživljene nepravde zacijele. Održavanjem fokusa osvetoljubivi ljudi neprestanim razmišljanjem o pretrpljenoj boli »održavaju na životu« ideju uspostave ravnoteže, ideju da počinitelja »nauče lekciju« ili da osvijetle vlastiti obraz. Upravo te ruminirajuće aktivnosti dodatno narušavaju međuljudske odnose i otežavaju oprost. No ruminacije nikako nisu ugodno iskustvo i stanje, naprotiv, one dodatno produbljuju bol u pojedinca i održavaju ih u stalnom stanju nelagode.
Ljudi su često skloni vjerovati da određena vrsta odmazde i osvete učinkovito oslobađa od napetosti i ljutnje koju netko osjeća prema drugoj osobi i počinjenomu djelu, da osveta ne samo ublažava neugodne emocije, nego omogućava stvaranje pozitivnih emocija. No događa se upravo suprotno: ne samo da osveta ne dovodi do olakšanja i razvoja pozitivnih emocija, nego produbljuje neugodne emocije i tjera osobu da još više razmišlja o prekršitelju i učinjenoj šteti. Ljudi koji teže osveti često su usredotočeni na negativne osjećaje poput ljutnje i mržnje, a jednom kad se osvete, taj se osjećaj ne umanjuje, nego se povećava, što postaje začaran krug. Dakle, osveta nikako nema katarzičan učinak kako to obično ljudi vjeruju. Najzad, osveta ne boli samo onoga tko je povrijedio, nego i povrijeđenu osobu, čime se gomilaju negativni osjećaji koji dovode do još veće boli, narušavaju emocionalnu i psihološku dobrobit i blagostanje.
Biti osvetoljubiv znači željeti povrijediti druge ljude kako bi se iskusio osjećaj sreće i ispunjenosti. No taj osjećaj sreće i ispunjenosti kratkoga je vijeka jer će život ponovno donijeti neke nove povrjede i nagnati osobu na nove osvetničke pohode, i pritom producirati veliku količinu ljutnje, bijesa i agresije. Zapravo, to je život u stalnoj patnji, neispunjenosti, preplavljenosti lošim emocionalnim stanjima iz kojih može proizići jedino životno nezadovoljstvo i osjećaj stalne praznine.
Svim osvetoljubivim osobama zajednički su nedostatak empatije, smanjena sposobnost samospoznaje (koja se očituje u činjenici da pojedinci otežano imaju uvid u vlastitu ljutnju i u postojanje mogućnosti da će reagirati izrazito burno i agresivno), loše upravljanje emocijama, vjerovanje da imaju apsolutnu istinu (vjerovanje da je njihova istina apsolutna i da nikada ne griješe; netolerantni su i imaju kruto mišljenje, osjećajući se povrijeđeno kada netko ne razmišlja kao oni i ne postupa onako kako oni smatraju da bi se trebalo postupati), dihotomno mišljenje (mentalna krutost onemogućava fleksibilnost u mišljenju te stvari doživljavaju i interpretiraju kao ili ispravne ili pogrješne; ne vide nijanse koje su odraz svih međuljudskih odnosa), ne opraštaju i ne zaboravljaju (neopraštanjem i nezaboravljanjem osvetoljubivi ljudi žive u prošlosti, daleko od budućnosti, udaljeni od tuđe, ali i vlastite dobrobiti), ne uče iz prošlosti, život doživljavaju kao vječnu dramu (duboko u sebi »održavaju živim« ono što zamjeraju drugim ljudima, ponovno proživljavaju sve ono što smatraju da im je netko nanio kao zlo) i na kraju nesigurni su u sebe.
Ljudi koji imaju teškoće u opraštanju češće pokazuju osvetoljubivo ponašanje, no oni koji teže opraštaju ne moraju nužno težiti osveti. One koji teže opraštaju i skloniji su osveti od onih koji također teže opraštaju, ali nemaju tendenciju k osvetoljubivomu ponašanju dijeli – narcizam. Istraživanja su pokazala da pojedinci koji su vođeni osvetom i teže opraštaju imaju više izražene narcisoidne osobine. U osnovi narcisoidnih osoba prenapuhano je samopouzdanje i osjećaj da uvijek i u svakoj situaciji moraju biti u pravu. Osvetoljubivost u narcisoidne osobe leži u nesvjesnom sramu i potrebi da sakrije taj osjećaj, a osveta je upravo oružje, obrambeni mehanizam kojim pokušava zaštititi svoj krhki ego.
Narcisoidne osobe ne doživljaju druge ljude kao sebi ravnima, ne doživljavaju ih kao osobe s vlastitim integritetom, nego ih promatraju kao objekte, kao instrumente u službi njihova »ja«. Razlikuju se dva tipa narcizma: grandiozni ili otvoreni i vulnerabilni ili prikriveni, fragilni narcizam. Osobe s grandioznim narcizmom odlikuje bahatost, samodopadnost, jasno iskorištavanje drugi ljudi kako bi zadovoljili vlastite potrebe, nedostatak empatije. Pokazuju prenaglašeno, grandiozno samopouzdanje, a zapravo se radi o prikrivanju bazično loše slike o sebi, vrlo su zavidni prema uspjesima drugih ljudi.
Vulnerabilni (prikriveni, fragilni) narcizam očituje se u pretjeranoj osjetljivosti, sklonosti osobe da se često uživljava u ulogu žrtve, pretjerani osjećaj srama, djelujući izvana kao osobe krhka samopouzdanja. Osobe s izraženim vulnerabilnim narcizmom često se koriste izbjegavajućim oblicima ponašanje jer se nisu u stanju adekvatno suočiti s drugim ljudima i problematičnim situacijama.
Narcisoidne osobe vole se svijetu pokazati kao karizmatične osobe, glasne, željne pozornosti, no u osnovi su vrlo manipulativne jer obično situaciju vrlo lako okreću u vlastitu korist. Narcisoidne osobe u pravilu nije teško prepoznati, no postoji i ona manje zamjetna vrsta koja također može biti vrlo opasna; to je onaj oblik narcisa koji se najbolje može opisati kao vuk u janjećoj koži. Za razliku od otvorenoga, grandioznoga narcisa kojega je lako uočiti zbog izraženih ekstrovertiranih osobina, vulnerabilni narcis često može biti krivo doživljen zbog svoje povučenosti, introvertiranosti i maska iza kojih se krije.
U prikrivenih narcisa zadovoljavanje vlastitih potreba bit će prikriveno suptilnijim tehnikama emocionalne manipulacije i kontrole jer često ostavljaju dojam nevinih i sramežljivih osoba. Pojedini se čak mogu prezentirati brižnima i nuditi psihološku i emocionalnu potporu, ali sve ono što doznaju o drugim osobama u pravom će trenutku iskoristiti protiv njih kako bi im naudili.
Kod te vrste narcisoidne osobe specifično je to što manipuliraju iz položaja žrtve. Skloni su se prikazati depresivnima i potištenima, pokušavajući na taj način zadobiti sažaljenje i uvući druge osobe u svoju emocionalno-manipulativnu mrežu i na taj način stalno dobivati svoju emocionalnu »hranu«.
Bez obzira na to o kojoj je narcisoidnoj osobnosti riječ, obje vrste dijele temeljne osobine, a to je ignoriranje potreba drugih ljudi i neuzimanje u obzir tuđih mišljenja i osjećaja. Narcisoidne osobe u osnovi su više vođene nesigurnošću nego bahatošću, a prenapuhani ego zapravo više služi kako bi se prikrila kronično loša slika o sebi i izrazito sniženo samopouzdanje i samopoštovanje.
Osvetoljubivo ponašanje u osoba s narcisoidnom osobnošću može biti ekstremna manifestacija simptoma. Obično je to rezultat takozvanoga narcisoidnoga bijesa. Osobe koje »krasi« osvetoljubivi narcizam osjećaju se izrazito i trajno povrijeđeno u situacijama tuđega odbijanja, u situacijama kad druga osoba postavlja jasne granice ponašanja, reagirajući intenzivno i s naglašenom potrebom da se suprotstave tomu »zamišljenomu« protivniku. Narcisoidna osoba reagira iskazivanjem bijesa ako ne dobije pažnju koju traži, ako ne dobije zaštitu za koju smatra da ju treba dobiti, ako joj netko proturječi u nečemu što govori, jednostavno ako ne dobije sve ono što smatra da je po njezinim mjerilima ispravno. Pojednostavnjeno rečeno, narcisoidne osobe mogu doživjeti bilo koju naznaku odbijanja kao okidač za osvetoljubivo ponašanje. Ljudi koji su više osvetoljubivi obično su oni koji su motivirani potrebom za moću, autoritetom i željom za statusom, što su upravo odlike narcisoidnih osoba.
