Sve veći broj hrvatskih znanstvenika objavljuje svoje radove u izdavačkoj kući MDPI (Multidisciplinary Digital Publishing Institute). Objava radova u toj švicarskoj kompaniji nije besplatna. Prošle je godine objavljeno oko 1500 radova, a njihova je vrijednost oko 3 milijuna eura. Većinu toga novca uložili su hrvatski znanstvenici, odnosno hrvatski porezni obveznici. Iako ničim prisiljeni, hrvatski znanstvenici rasipno troše diseminacijska sredstva za tiskanje svojih radova u izdavačkoj kući koja ima kontroverzan status, sumnjive recenzije, pa i etiketu »predatora« (Research Evaluation 2021, 30, 405). Drugi poznati izdavači, poput Wileya, Elseviera, Springera ili ACS-a, imaju tisuće časopisa dostupnih za besplatnu objavu znanstvenih studija, stoga se postavlja pitanje zašto hrvatski znanstvenici dobrovoljno (i nepotrebno) plaćaju svoja djela?
I vodeći hrvatski knjižničari s Medicinskoga fakulteta i Instituta »Ruđer Bošković« u Zagrebu nedavno su upitali što stoji iza velikoga porasta broja radova hrvatskih autora u časopisima izdavača MDPI (Kem. Ind. 2022, 71, 309). U prikazanoj analizi oni govore o »strmoglavu rastu« publikacija kod baselskoga nakladnika. Svaka treća studija hrvatskih znanstvenika (otvorenoga pristupa) odlazi u digitalnu arhivu MDPI-ja. MDPI je postao utočište za hrvatsku publikacijsku aktivnost, zlatna žila koja, doduše, ne donosi nikakav profit, nego, naprotiv, osiromašuje hrvatski znanstveni proračun. Ulaznica za objavu jednoga rada stoji i više od 3000 eura (s PDV-om), a hrvatski autori najviše biraju časopise čija je cijena iznad 2000 eura.
Iako se trude biti politički korektnima, hrvatski knjižničari postavljaju neugodna pitanja: »Zbog čega su se hrvatski autori tako očito priklonili MDPI-ju? Je li razlog teži put objave u uglednim ‘zatvorenim’ časopisima?« U tekstu otkrivaju male tajne znanstvenika kojima motiv publiciranja nije znanost, nego karijera: »Sustav akademskoga napredovanja utječe na motive i načine objavljivanja.«
Drugim riječima, financijskim poticajima olakšana publikacija u kolekciji MDPI-ja nije zbog promocije vlastitih istraživanja, nego zbog procedure tituliranja.
Hrvatski knjižničari upozoravaju na prijeporan status švicarskoga izdavača koji, osim u Baselu, ima svoje urede u Kini, Rumunjskoj, Srbiji, Tajlandu… Oni podsjećaju da je »propulzivna poslovna politika toga izdavača predmet polemika na međunarodnoj razini« te nastavljaju: »Među znanstvenicima postoje dvojbe i oko kvalitete recenzijskoga postupka u časopisima MDPI-ja.« Ili, oštrijim rječnikom, MDPI ima obilježja bankarskoga poslovanja, ima kooperante među naivnim vanjskim urednicima koji dobrovoljno obavljaju posao za naručitelja, imaju vaučere za dobre egzekutore, a recenzenti su pod stalnim pritiskom jer odbijanjem nekoga rada smanjuju profit kompanije.
Za razliku od hrvatskih znanstvenika, MDPI nije popularna adresa u Austriji ili Finskoj. Njihovi znanstvenici ne žele niti plaćaju objavu vlastitih radova. MDPI je na lošem glasu u Španjolskoj, Francuskoj i Poljskoj, čije nacionalne zaklade za znanost sankcioniraju preveliku »vjernost« toj kući, a u Češkoj (sveučilište Jihočeská) ukinuta je potpora za objavu znanstvenih radova u MDPI-jevim zbirkama časopisa. Čak je i kineska akademija znanosti ove godine uvrstila časopise iz Basela na popis časopisa upitne znanstvene kvalitete.
Stoga je potrebno da se promjenama u znanstvenoj politici Hrvatske zaustavi negativni trend publikacijske konvergencije prema Baselu, odnosno ovisnosti hrvatskih znanstvenika o jednom jedinom izdavaču. Osim gubitka raznolikosti, vidljivosti, prisutnosti i iskustva, »masovni turizam« naših znanstvenika u Baselu nepotrebna je i skupa avantura. Nedavno je objavljen poziv Hrvatske zaklade za znanost za prijavu znanstvenih projekata. Ne bi bilo dobro da od ukupnoga iznosa (30 milijuna kuna) desetina završi na švicarskom računu.
