Jelena Ostojić (Zadar, 2007.) s otoka Pašmana iz rodne Dalmacije došla je u Zagreb gdje pohađa Glazbeno učilište »Elly Bašić« s glasovirom kao glavnim predmetom i općeobrazovne predmete u Školi suvremenoga plesa Ane Maletić. Jelena Ćepulić Polgar (Zagreb, 2007. ) Zagrepčanka je koja se kao učenica iste srednje škole priprema za studij violine na Muzičkoj akademiji. Obje djevojke aktivne su župljanke župe Bezgrješnoga Srca Marijina na Jordanovcu i volonterke inicijative »40 dana za život« čija je korizmena molitvena kampanja upravo u tijeku. U slobodno vrijeme stvaraju autorsku duhovnu glazbu i snimaju prigodna videa duhovno-zabavnoga karaktera. Bilo da sviraju, uče i druže se, bilo da mole ispred bolnice u Petrovoj ulici, djevojkama ništa nije teško; svojom vedrinom, vjerom i ljubavlju spremne su zaraziti i čitatelje Glasa Koncila.
»Gospine smokve«
»Dolazim iz obitelji s troje djece, sviram violinu od pete godine i upravo se pripremam za Muzičku akademiju. Volim pjevati i isprobavati različite aktivnosti, uključujući športove. Moj je poziv ponajprije biti sretna i podijeliti tu sreću s drugima«, riječi su kojima se predstavila Jelena Ćepulić Polgar. »Inače sam s Pašmana, moji ondje žive, a u Zagrebu sam sa sestrom već tri godine. U slobodno vrijeme Jelena i ja snimamo pjesme i videa. Imamo bend u nastanku, ‘Gospine smokve’. Neke su pjesme naše, autorske. Ja napišem tekst i sjednem za klavir. Glazba mi onda dođe, kao da ja nisam prisutna, nego ona ide kroz mene, a Jelena pjeva drugi glas«, rekla je Jelena Ostojić. »Za Božić smo snimile video koji je pogledalo dosta ljudi, iz našega kruga i šire. Reakcije su bile pozitivne. Šaljemo i videa ljudima povodom njihova rođendana«, rekle su djevojke.
»Referirala bih se na Malu Tereziju. Ona na početku svoje knjige ‘Povijest jedne duše’ govori o vrtu u kojem ima velikih ruža i maloga cvijeća. Ja sebe zamišljam kao plavi cvjetić kojemu se, kada pogleda u svoj vrt, Bog veseli i želi njime razveseljavati druge«, opisala je Jelena Ostojić svoj poziv. »Moj je poziv da budem tu svaki dan i da sve radim najbolje što mogu jer znam da radim za Boga. Ipak, dobro je da to ne ode u neki perfekcionizam, nego da smo svjesni svojih granica«, dodala je njezina prijateljica.
Mlade o mladima i sindromu »nakon krizme«
»Imam mnogo prijatelja koji su u Crkvi i žive svoju vjeru. Uključeni su u zajednice, redovito idu na molitvene susrete. Mislim da oni koji nakon krizme odu iz Crkve nisu ni prije krizme bili u njoj; nisu nikada ni susreli Boga. Svatko ima svoje vrijeme; osobni je susret s Bogom važan. Na vjeronauku za pričest i krizmu djecu vjera možda toliko ne zanima. Ne znači im to toliko kao kada osjete da je Bog prisutan«, rekla je Jelena Ćepulić Polgar.
»Ja nisam prilikom krizme bila svjesna što primam. Znala sam da idem u crkvu, lijepo ću se obući, a onda ću proslaviti krizmu s obitelju, dobit ću novac i kupiti si mobitel. Mislim da tako dosta mladih danas razmišlja jer ne poznaju dovoljno ono u što ulaze. Moja je obitelj tradicionalno išla u crkvu pa sam i ja išla nakon krizme. U osmom razredu suočila sam se s anksioznošću zbog škole, što je dovelo do duboke potištenosti. U prvom razredu srednje škole bila sam u teškom stanju, još sam bila odvojena od roditelja. Tada je Ema Posavčević došla u naš razred i počela govoriti o duhovno-duhovitim večerima na Svetom Duhu. Nisam željela razmišljati o Bogu. Na to je utjecalo i moje društvo koje je tako mislilo. Isprva sam mislila da je Ema čudna. Nakon nekoga vremena došla sam na Sveti Duh i prvo što me se dojmilo bio je izraz Emina lica, na kojem je bio odsjaj Duha Svetoga. Pomislila sam: ‘Zašto ja ne mogu tako, zašto ja to nisam doživjela?’ Tijekom propovijedi fra Stjepan Brčina govorio je o samoubojstvu, depresiji, o stanju kakvo je mene tada mučilo. Plakala sam. Prvi sam put doživjela živoga Boga, da me Netko čuje i zna što se događa u meni. Nikomu o tome nisam bila govorila«, ispričala je Jelena Ostojić.
Živjeti vjeru u svakidašnjici
Djevojke su opisale kako svakodnevno, usred obveza, žive svoju vjeru. »Imam molitveni plan: prvo jutarnja molitva, odem na misu uglavnom ujutro, izmolim ‘Anđeo Gospodnji’ ako nisam u školi, pomolim se prije i poslije jela, a navečer volim biti u tišini u svojoj župi u kojoj postoji 24-satno klanjanje. Sve što radim, svirku ili učenje, volim započeti tako da se barem prekrižim kako bih se sjetila da sve to radim za Boga«, rekla je Jelena Ćepulić Polgar. »Ujutro volim reći Isusu neka on djeluje i progovara kroz mene, da nema više mene, da ne bude ništa moje, nego sve njegovo jer ja sam ionako njegova«, rekla je Jelena Ostojić.
Svjedočiti vjeru
»S vremenom se može vidjeti kada netko živi svoju vjeru, ako i ne svjedoči riječima. Naravno, ako nas netko pita, trebamo reći da vjerujemo i biti ponosni na to«, rekla je Jelena Ćepulić Polgar. »Mislim da je nametanje vjere najgora stvar koju možemo nekomu napraviti. To sam doživjela nekoliko puta. Najbolje je moliti za druge«, rekla je Jelena Ostojić. »Ja sam imala jedno slično iskustvo. Bili smo u nekom razgovoru. Malo sam pretjerala u obrani vjere pa nakon toga nismo razgovarali neko vrijeme. No ista mi se osoba kasnije javila i rekla da bi išla sa mnom k salezijancima na oratorij«, rekla je Jelena Ćepulić Polgar.
Zašto »40 dana za život«
»Život je temeljno pravo čovjeka i važno je boriti se za život. Rođena sam u bolnici ispred koje volontiram. Bila sam iznenađenje svojim roditeljima i tako mi je drago što su me prihvatili. Pred bolnicom molimo krunice. Možda izgleda kao gubljenje vremena, ali lijepo je izgubiti vrijeme za nekoga. Moć molitve je velika. Kad se gleda sa strane, čini se da je osoba izgubila vrijeme – mogla sam vježbati violinu, pomoći mami u nečemu – no molitva nije pasivna, Bog čuje svaku molitvu. Lijepo je čuti kada dođe vijest da je netko odustao od pobačaja. Prvi smo se put malo bojale kako će biti, no bio je to lijep osjećaj: izgubiti vrijeme za djecu, za živote. Bilo je nekoliko puta da su ljudi nešto prokomentirali ili da su prijatelji iz razreda komentirali ‘one tamo pred bolnicom koji protestiraju’, ali nije bilo neugodnih iskustava«, rekla je Jelena Ćepulić Polgar.
»Ja sam za inicijativu prvi put čula prije desetak godina, kada je tek došla u Hrvatsku. Moja je obitelj bila u kontaktu s pokretačicom. Imala sam tada sedam godina. Mama mi je rekla da ona ‘čuva bebe, štiti ih’. Teško je malomu djetetu objasniti što je pobačaj. Moja je obitelj bila za život, no odobravali su pobačaj u teškim situacijama. Kada sam shvatila o čemu je riječ, zaključila sam da nikada nije opravdan. Kako sam porasla, odlučila sam volontirati. Bilo je jako lijepo, nisam imala strah jer znala sam da se za ljudski život treba boriti« rekla je Jelena Ostojić. Djevojke su prokomentirale i mišljenja nekih ljudi, koja odražavaju i drakonski zakoni u Velikoj Britaniji i Škotskoj, da je molitveno bdjenje uznemiravanje žena. »Ako nekomu nešto znači što ljudi stoje i mole, uznemiruje ga, to znači da je duboko u sebi svjestan problematičnosti pobačaja, inače ga ne bi bilo briga stoji li tko i moli. S druge strane u centrima za pobačaj ne smije se spomenuti dijete, majka, obitelj, što je manipulacija. Molitva na ulici je osvještavanje«, rekla je Jelena Ćepulić Polgar.
Kultura ugode i bijeg od odgovornosti
Na pitanje zašto se, kada je u pitanju pobačaj, često ne prihvaćaju znanstvene činjenice djevojke su odgovorile analizom suvremene kulture. »Ljudi danas često bježe od odgovornosti. Danas se sve svodi na ugodu. Čim se pojavi neka neugodna situacija, neka teškoća, otpočetka se želi ukloniti. Ljudi su jako usredotočeni na sebe. S druge strane oni koji su za pobačaj kažu da je to za dobro žene, da misle na ženu. Međutim, ostvarenje je žene imati dijete, imati obitelj. Mislim da će žena biti puno sretnija s djetetom i s obitelju nego bez nje. Što se tiče kontrole nad svojim tijelom, to je pitanje odgovornosti. Ne planira li se dijete, bolje se ne upuštati u odnose«, rekla je Jelena Ćepulić Polgar. »Mislim da se feministi najviše zalažu za pobačaj. I dalje ljudi govore da žene nemaju prava iako ih realno imamo, ravnopravne smo s muškarcima. Nakon što su dobile prava neke žene žele oduzeti pravo na život malomu djetetu koje je na početku svojega života. To je dijete nemoćno. Čula sam često i da žene kažu da je to njihovo tijelo i da mogu birati što će s njim, no to ne stoji; dijete je novo ljudsko biće, a ne majčino tijelo. Ne žele li dijete, ima mnogo načina kako ga mogu udomiti, čime se spašava život djeteta i pomaže majci. Pobornici pobačaja to odbijaju jer su usredotočeni na svoje ja«, rekla je Jelena Ostojić.
»Neistomišljenicima možemo dati ljubav. Ne slažu se s nama, ali možda ih to dovede do razmišljanja: ‘Kako me možeš voljeti a ja sam loš(a) prema tebi?’ Mislim da su riječi svjedočanstva dar Duha Svetoga. Ako se pouzdamo u Boga, znat ćemo i govoriti. Ja sam malo povučena, ali kada zamolim Boga da mi pomogne da mogu govoriti, nije se dogodilo da nisam znala što reći«, nadovezala se Jelena Ostojić.
