Prije dvadesetak godina austrijski je filozof Konrad Paul Liessmann upozorio da mnoge osnovne i srednje škole nalikuju na televizijske kvizove znanja: »Kviz ‘Milijunaš’ je kulturno-industrijski produkt koji demonstrira nešto od onoga što se zbiva sa znanjem u društvu znanja.«
Taj šou znanja, punktualnoga znanja, u suprotnosti je s idejom obrazovanja. Poruka »Milijunaša« proslava je činjeničnoga znanja, detalja, pojedinosti, zagonetnih pitanja… Pitanja koja su nasumična, slučajna i međusobno nepovezana. U kvizu nema hijerarhije znanja, sva se područja znanja i života nalaze ravnopravno jedno pokraj drugoga ili, prema riječima Liessmanna, sugerira se »ravnodušnost jednako valjanoga«.
Igre pogađanja
Formati poput »Milijunaša«, smatra Liessmann, indiciraju stanje obrazovanja na razini masovno-medijske zabave, kao pojavni oblik neobrazovanosti. I u školama znanje postaje neobvezujuće i nepovezano jer je postalo izvanjsko. Ispitna pitanja iz geografije, povijesti, biologije ili kemije često nalikuju emisiji koja znanje čini predmetom pitalice, otuđujući ga od ideje obrazovanja. Ledenjačko jezero na sjeveru Italije, (ne)metalna svojstva germanija, funkcija vakuole u stanici ili ime grčke proročice iz Delfa – pitanja su kojima se učenici pripremaju za »kviskoteku«, a ne za život. Čak se i pročitana lektira provjerava faktoidima – detaljima o odjeći glavnoga lika opisanoj na petnaestoj stranici književnoga djela. Dakle, upravo prema najavi austrijskoga filozofa: »Suvremeni učitelji više ne priređuju suhoparne ispitne razgovore kako bi doznali koliko su njihovi učenici doista razumjeli gradivo, nego organiziraju igre pogađanja po uzoru na kvizove koji se onda bez otpora prihvaćaju.«
Kamo teče Pečora?
Ono što su školske reforme pokušale izbaciti – faktičko znanje kao nešto izolirano i nesuvislo – sada se vraća kao »omraženo ispitivanje u kojem podatci, činjenice i značenja stoje bez odnosa«. A suhoparno pitanje o ruskoj rijeci koja utječe u Barentsovo more zasigurno ne će u učenika sedmoga razreda probuditi radoznalost prema zemljopisu.
To je, međutim, presudan motiv svekolikoga znanja ili kako objašnjava Liessmann: »Radoznalost ili curiositas spadala je najkasnije od početka novoga vijeka u najvažnije pokretače spoznajnoga procesa.«
Nažalost, neki (mnogi?) nastavnici poprimaju ulogu voditelja obrazovnoga šoua, udžbenici se pretvaraju u leksikone ili svaštare, a školske zadaće u simulaciju kviza. Đaci su pak kandidati za uspjeh nastavnika. Jer bodovi koje prikupe na testu znanja mogu biti nagrada autoru testa. Škole su, naime, zahvaćene natjecateljskim duhom; u očima ambicioznih nastavnika dobar učenik postaje kandidat za općinsko, županijsko ili državno natjecanje. A posebne bodove u napredovanju nastavnika donose kandidati za olimpijade znanja… Na kojima uvijek pobjeđuju – Kinezi.
Umjesto zaključka – (ne)očekivana posljedica
Ovakav pritisak na najmlađe članove obrazovnoga sustava ima, posebno u Hrvatskoj, (ne)očekivanu posljedicu na psihofizički profil akademskih regruta. Za razliku od studenata, mala djeca odlaze u školu s rizikom da će ih na satu nespremne uhvatiti s pitanjima iz treće lekcije udžbenika za tehnički odgoj. Za razliku od punoljetnih osoba na studiju, maloljetnike je dopušteno nenajavljeno prozvati i postaviti pikantna pitanja, fusnote s margine na 24. stranici radne bilježnice ili nejasne, ali konceptualne definicije iz bilo kojega predmeta.
Dok studenti s rukama u džepu odlaze na predavanja, tinejdžeri, i oni koji to još nisu, vuku torbe od dvadesetak kilograma i praznovjerno se, s prekriženim prstićima, nadaju da nasumično prelistavanje dnevnika ne će zaglaviti na njihovu imenu. Zbog takvih svakodnevnih ugroza krajem osnovne škole i u srednjoj školi neka djeca postaju dezerteri – oni koji »markiraju« s bojnoga polja. A uglavnom sva djeca, tijekom dvanaestogodišnje inventure znanja, postaju umorna. Baš kada trebaju upisati neki studij. To je česta dijagnoza kojoj često svjedoče sveučilišni profesori – brucoši, bivši pučkoškolci, sa zamorom materijala.
