KAKAV JE DOPRINOS OPĆE DEKLARACIJE O LJUDSKIM PRAVIMA? Značajan odnos između evanđelja i Deklaracije

Objavio
Darko Grden
-
Snimio: B. Čović | Državni tajnik kardinal Pietro Parolin
Za Crkvu je presudno da ljudska prava imaju veze sa Stvoriteljem, odnosno s njegovom neizbrisivom slikom koju je utisnuo u čovjeka. To je, naime, ključno za kršćansko viđenje kad se govori bilo o ljudskoj naravi bilo o ljudskom dostojanstvu: budući da dolaze od Boga, nijedno nije podložno proizvoljnosti ljudskoga suda i djelovanja a da ne dođe do teške nepravde prema samomu čovjeku.

Goruća i za mnoge sporna »top-tema« u međunarodnim političkim krugovima, potpisivanje takozvanoga Marakeškoga sporazuma, vjerojatno je najzaslužnija, ili najviše kriva za to da je do svijesti široke javnosti razmjerno slabo doprla velika obljetnica koja se slavila u prvoj polovici prosinca. Naime, 10. prosinca prošle godine, baš na dan kad je u Marakešu u Maroku potpisan Globalni kompakt o sigurnim, uređenim i legalnim migracijama, pala je točno 70. obljetnica kako je na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda usvojena i proglašena Opća deklaracija o ljudskim pravima.

Što se dogodilo u međuvremenu

Kad je o Crkvi riječ, Sveta se Stolica pobrinula da se ponovno promisli o tom važnom događaju i važnom dokumentu, posebno ustrajući na pitanjima poput: Što se dogodilo u međuvremenu? Ostvaruje li i u kojoj mjeri Deklaracija ostvaruje svoje ciljeve? Koje su se promjene dogodile u poimanju ljudskih prava u tih 70 godina? Jesu li one pridonijele većemu ostvarivanju temeljnih ciljeva Deklaracije? Kako se Crkva postavlja prema toj temi koja je ponajprije plod laičkoga, sekularnoga diskursa, posebno s obzirom na promjene u poimanju koje su se dogodile? Da bi se promislilo o tim pitanjima, vatikanski je Dikasterij za služenje integralnomu ljudskomu razvoju, u suradnji s Papinskim sveučilištem »Gregorianom« koja je među ostalim stavila na raspolaganje svoju središnju dvoranu, 10. i 11. prosinca organizirao međunarodni simpozij na temu »Ljudska prava u suvremenome svijetu: postignuća, propusti, nijekanja«. Sedamdesetoj obljetnici spomenute Deklaracije kao povod je nadodana još jedna obljetnica: 25 godina od usvajanja Bečke deklaracije i Programa djelovanja, dokumenta koji je na završetku hladnoga rata, u početcima procesa koji se naziva globalizacijom, usvojen na Svjetskoj konferenciji o ljudskim pravima koja je u lipnju 1993. godine održana u austrijskoj prijestolnici.

Sredstvo susreta različitih tradicija

Među istupima i govorima koji su se mogli čuti na simpoziju na »Gregoriani« ističe se predavanje državnoga tajnika pape Franje kardinala Pietra Parolina. Nije ga održao on sam jer je bio upravo u Marakešu, nego je opsežno promišljanje pročitao apostolski nuncij u Pakistanu nadbiskup Christophe Zakhia El-Kassis. Prikaz glavnih naglasaka predavanja, koje je pristupilo pitanju pod posebnim vidom, tj. s perspektive diplomatskoga djelovanja Svete Stolice, bit će glavni sadržaj ovoga priloga. No u povodu dviju obljetnica objavljen je još jedan zacijelo mjerodavan tekst. Vatikanski dnevnik »L’Osservatore Romano« objavio je, naime, podulji članak Vincenza Buonuoma, stručnjaka za međunarodno pravo i dugogodišnjega stručnoga suradnika diplomatskih predstavništava Svete Stolice pri UN-ovim organizacijama, laika kojega je papa Franjo sredinom prošle godine imenovao rektorom Papinskoga lateranskoga sveučilišta. Dva se teksta slažu u bitnim točkama, a drugi je uporabljen radi lakšega i boljega razumijevanja prvoga.

»Uistinu, kad se temeljna ljudska prava krše, ili kad se privilegiraju neka (prava) na štetu drugih, ili kad se ona jamče samo određenim skupinama, dolazi do teških nepravda koje opet sa svoje strane hrane sukobe s teškim posljedicama kako unutar pojedinih nacija tako i u odnosima među njima«, poručio je Sveti Otac.

Na početku svojega predavanja, koje je u cijelosti objavio Tiskovni ured Svete Stolice, kardinal Parolin je postavio pitanje: »Što znači Opća deklaracija o ljudskim pravima za papinsku diplomaciju?« Već sljedeći redci upućuju na to da se pitanje slobodno može proširiti tako da glasi: Što ona znači za Crkvu općenito? »Rekao bih da se u nužnom skladu sa shvaćanjem Crkve Deklaracija promatra u njezinoj naravi sredstva (instrumenta) susreta različitih kulturnih, religijskih i pravnih tradicija. No pritom treba realistički biti jasno da sve (tradicije) nisu bile jednako predstavljene u času pisanja Deklaracije. Bitnom datošću ostaje, onda kao i danas, da taj tekst ima neprijepornu zaslugu time što utvrđuje da je osoba neposredna svrha i krajnji cilj svakoga djelovanja institucija, aparata i pravnih postupaka. Ukratko, pred nama je proglas prava koji sjedinjuje povijesnu i transcendentnu dimenziju, jer temelji prava na ljudskom dostojanstvu«, napisao je u predavanju kardinal Parolin.

»Prekretnica na dugom i teškom putu ljudskoga roda«

Kardinal državni tajnik iznio je tri citata koja povezuju nauk Crkve i njezino viđenje čovjeka s ljudskim pravima te će biti ključni za odgovor na pitanje pod kojim uvjetima ona još uvijek mogu biti valjano sredstvo, a ne samo, laički rečeno, »prazna priča«, proceduralno pitanje koje svatko prilagođava potrebama trenutka. Iste citate u nešto iscrpnijem obliku navodi i Buonuomo, samo u nešto duljem obliku, zahvaljujući čemu možda jasnije dolazi do izražaja ono što je za Crkvu presudno, tj. da ljudska prava imaju veze sa Stvoriteljem, odnosno s njegovom neizbrisivom slikom koju je utisnuo u čovjeka. To je, naime, ključno za kršćansko viđenje kad se govori bilo o ljudskoj naravi bilo o ljudskom dostojanstvu: budući da dolaze od Boga, nijedno nije podložno proizvoljnosti ljudskoga suda i djelovanja a da ne dođe do teške nepravde prema samomu čovjeku.

Prvi citat, koji danas zvuči možda i svježije nego u vrijeme kad je izgovoren, dio je govora koji je papa Ivan Pavao II. izrekao pred Ujedinjenim narodima u listopadu 1979. godine. »Ovaj je dokument prekretnica na dugom i teškom putu ljudskoga roda. Potrebno je mjeriti napredak čovječanstva ne samo napretkom znanosti i tehnike, u kojem se očituje sva jedinstvenost čovjeka u odnosu na prirodu, nego istodobno i još više primatom duhovnih vrjednota i primatom moralnoga života«, riječi su sv. Ivana Pavla II. 

Papa Franjo: Je li jednako ljudsko dostojanstvo uistinu priznato?
Poruku sudionicima međunarodnoga simpozija na temu »Ljudska prava u suvremenom svijetu: postignuća, propusti, nijekanja« uputio je i papa Franjo. Spominjući se dviju obljetnica – 70 godina od usvajanja Opće deklaracije o ljudskim pravima te 25 godina od usvajanja Bečke deklaracije i Programa djelovanja, poručio je: »Tim dvama dokumentima obitelj naroda željela je priznati jednako dostojanstvo svake ljudske osobe, iz kojega proizlaze temeljna prava i slobode koji su – budući da su ukorijenjeni u narav ljudske osobe, koja je nerazdvojivo jedinstvo tijela i duše – univerzalni, nedjeljivi, međusobno ovisni i povezani. Istodobno, u Deklaraciji iz 1948. prepoznaje se da ‘svatko ima obveze prema zajednici u kojoj je moguć slobodan i cjelovit razvoj njegove osobnosti’.«
Znakovitu je poruku, s obzirom na način na koji je današnje vrijeme sklono čitati ljudska prava, Papa putio u sljedećem odlomku, potaknuvši na »dublje promišljanje o temelju i poštivanju ljudskih prava u suvremenom svijetu«, promišljanje za koje želi da »bude nositelj obnovljenoga zauzimanja u korist obrane ljudskoga dostojanstva, s posebnom pozornošću na najranjivije članove društva«.
»Naime«, nastavio je papa Franjo u svojoj poruci, »pozorno promatrajući naša suvremena društva, susreću se brojne proturječnosti koje nas navode da se pitamo je li jednako dostojanstvo svih ljudskih bića, koje je svečano proglašeno prije 70 godina, uistinu priznato, poštivano, zaštićeno i promicano u svim okolnostima. Danas u svijetu ostaju brojni oblici nepravde, koje bivaju hranjene suženim antropološkim viđenjima te gospodarskim modelom utemeljenim na profitu, koji ne oklijeva izrabljivati, odbacivati, pa čak i ubijati čovjeka. Dok dio čovječanstva živi u izobilju, drugomu dijelu njegovo dostojanstvo biva nepriznato, prezirano ili gaženo, a njegova temeljna prava ignorirana ili kršena.«
U nastavku Papa iznosi nekoliko primjera kršenja, a odabir redoslijeda, barem prvoga mjesta zacijelo nije slučajan. »Mislim, među ostalim, na one koji se trebaju roditi, a zanijekano im je pravo da dođu na svijet; na one koji nemaju nužna sredstva za dostojanstven život; na one koji su isključeni iz prikladnoga odgoja i obrazovanja; na one koji su nepravedno lišeni posla ili su prisiljeni raditi kao robovi; na one koji su zatvoreni u nehumanim uvjetima, koji podnose torture ili kojima je zanijekana mogućnost iskupljenja; na žrtve otmica i njihove obitelji«, poručio je Sveti Otac. Tu je još pribrojio »sve koji žive u ozračju u kojem prevladava sumnjičenje i prijezir, koji su objekt čina netolerancije, diskriminacije i nasilja zbog njihove rasne, etničke, nacionalne ili vjerske pripadnosti«, kao i one kojima se na više načina krše temeljna ljudska prava »u tragičnom kontekstu oružanih sukoba, dok se trgovci smrću beskrupulozno obogaćuju pod cijenu krvi svoje braće i sestara«.
Istaknuvši da »smo, pred tim teškim fenomenima, svi uključeni«, Papa je iznio upozorenje koje se može shvatiti kao sažetak prigovora koji Crkva iznosi današnjemu poimanju ljudskih prava. »Uistinu, kad se temeljna ljudska prava krše, ili kad se privilegiraju neka (prava) na štetu drugih, ili kad se ona jamče samo određenim skupinama (npr. prema interesnom ili ideološkom ključu, nap Da. G.), dolazi do teških nepravda koje opet sa svoje strane hrane sukobe s teškim posljedicama kako unutar pojedinih nacija tako i u odnosima među njima«, poručio je Sveti Otac.
Na završetku poruke papa Franjo je istaknuo da je »svatko pozvan, u specifičnosti svoje uloge, pridonositi poštivanju temeljnih prava svake osobe«, a posebno »nevidljivih«. Te »nevidljive« Papa je pronašao u glasovitom Isusovu govoru o Posljednjem sudu u Evanđelju po Mateju (25. poglavlje): gladni i žedni, goli, bolesni, stranci, utamničeni. Stoga »taj zahtjev pravednosti i solidarnosti poprima posebno značenje za nas kršćane«.
Prije no što je simpoziju poželio uspjeh, papa Franjo je uputio poseban »žarki poziv« svima koji »imaju institucionalne odgovornosti«, da »stave ljudska prava u središte svih politika, uključujući politike razvojne suradnje, pa i kad to znači ići protiv struje«.

 

Narav »objektivno zajednička ljudskomu rodu«

Drugi je citat izgovorio papa Franjo na prošlogodišnjem novogodišnjem primanju Diplomatskoga zbora (8. siječnja): »S kršćanske perspektive postoji značajan odnos između evanđeoske poruke i priznavanja ljudskih prava, u duhu pisaca Opće deklaracije o ljudskim pravima.« Taj dodatak nije nevažan jer, kao što će se vidjeti, danas se deklaracija često ne čita u tom duhu. Štoviše, posve u duhu svojega prethodnika Benedikta XVI. je nadodao: »Ta prava imaju svoju pretpostavku u naravi koja je objektivno zajednička ljudskomu rodu. Ona su proglašena kako bi dokinula zidove podjele koji dijele ljudsku obitelj te promicala ono što socijalni nauk Crkve naziva integralnim ljudskim razvojem.«

Slično je Deklaraciju shvaćao i jedan od njezinih ključnih pisaca, Rene Cassin, koji je za svoje djelo dobio i Nobelovu nagradu. Za njega Deklaracija nije bila puki katalog međusobno nepovezanih prava ni samo svečani proglas želja i ideala, nego sredstvo da bi se potvrdio primat slobode nasuprot tlačenja te jedinstva ljudske obitelji nasuprot svim ideološkim i političkim podjelama, pa i razlikama s obzirom na rasu, spol, jezik i religiju. Željelo se zaštititi ljudsku osobu pred idolatrijom države (valja imati na umu dva velika ideološka totalitarizma 20. stoljeća i iskustvo dvaju svjetskih ratova), a to je moguće samo na temelju onoga što se iskristaliziralo kao zajedničko uvjerenje čovječanstva: da je, kao što se kaže u preambuli Opće deklaracije o ljudskim pravima, »priznanje urođenoga dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu«.

NASTAVLJA SE

VEZANI ČLANCIVIŠE OD AUTORA