Još je jedna akademska godina na izmaku, a sveučilišta su već odavano objavila upisne kvote za fakultete za novu akademsku godinu. Muzičkih akademija u Hrvatskoj ima četiri. Zagrebačka je najveća i upisat će 107, Umjetnička akademija u Osijeku 45, Umjetnička akademija u Splitu 52 i Glazbena akademija u Puli 21 studenta. Institut za crkvenu glazbu u sklopu Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta objavio je kvotu od 12 studenata. Tih 237 budućih studenata mogu se smatrati sretnicima jer će upisati studij za koji će se na prijamnim ispitima pojaviti od tri do četiri puta više kandidata nego što je slobodnih mjesta. Odakle dolaze ti studenti?
U gotovo stopostotnom broju iz hrvatskoga glazbenoga školstva. U Hrvatskoj postoje ukupno 52 osnovne i 35 srednjih glazbenih i plesnih škola. Po istraživanju Ekonomskoga instituta u Zagrebu, u školskoj godini 2014./2015. osnovnoškolsko glazbeno obrazovanje pohađalo je 16 809 učenika odnosno 4,8 posto ukupnoga broja učenika polaznika osnovnih škola. Predškolske programe glazbenoga i plesnoga obrazovanja istodobno je pohađalo 1425 učenika. Srednjoškolsko glazbeno obrazovanje pohađalo je 2800 učenika, što je činilo tek 1,1 posto ukupne srednjoškolske populacije učenika. U ukupno 87 glazbenih i plesnih osnovnih i srednjih škola zaposleno je 2173 učitelja. Na svim glazbenim akademijama u Hrvatskoj zaposleno je oko 300 nastavnika i suradnika. To je otprilike slika cijeloga hrvatskoga glazbenoga obrazovanja. Koliko ono košta?
Ako se broj zaposlenih u glazbenom obrazovanju pomnoži s prosječnom bruto plaćom učitelja od oko 8000 kuna, dolazi se do brojke od 208 608 000 kuna. Kako se financiranje zgrada i troškova hladnoga pogona dijeli između roditelja koji participiraju u troškovima sa iznosom do 150 kuna mjesečno te osnivača (najčešće gradovi i/ili županije), središnji državni proračun opterećen je samo iznosom za plaće učitelja. Dakle za manje od 210 milijuna kuna godišnje Hrvatska ima sustav osnovnoga i srednjega glazbenoga i plesnoga obrazovanja.
Glazbene akademije s druge strane financiranjem pokriva isključivo država kroz proračun Ministarstva znanosti i tehnologije. Troškovi plaća su na razini od oko 46 000 000 kuna godišnje. Troškovi hladnoga pogona poznati su samo za Muzičku akademiju u Zagrebu i iznose oko 7 milijuna kuna godišnje. Iz tih se podataka može lako izračunati da cjelokupno osnovno, srednje i visoko glazbeno obrazovanje u Hrvatskoj košta manje od 300 milijuna kuna na godišnjoj razini, što je udio od manje od 0,08 posto hrvatskoga BDP-a. Hrvatska kao država, očito je, ne pokazuje pretjeranu ambiciju razvoja i održavanja svoga sustava glazbenoga školstva. S druge strane učenici, a i njihovi roditelji, itekako pokazuju tu ambiciju i jedino su oni uz nastavnike zaslužni da taj sustav još kako-tako funkcionira.
Iz navedenih brojka jasno je vidljivo koliko je zapravo minijaturan sustav koji je zaslužan za ukupan razvoj i održavanje glazbene umjetnosti u Hrvatskoj. I taj minijaturan sustav mana je sam po sebi. A takav je zato što je organiziran kao specijalizirano strukovno obrazovanje koje je podijeljeno u predškolsko, osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje.
Predškolsko obrazovanje nemaju sve glazbene škole i nije obvezno za ulazak u osnovnoškolsko obrazovanje. Osnovna škola traje šest, a srednja četiri godine. Nakon završene srednje glazbene škole učenik dobiva zvanje glazbenik glasovirač, violinist, gitarist, pjevač… Međutim, kako je tržište rada za klasično obrazovane glazbenike usmjereno na obrazovanje i izvodilaštvo, nastavak obrazovanja na visokoškolskim ustanovama najlogičniji je korak za one koji se time žele nastaviti baviti. Za one koji završe samo srednju glazbenu školu tržište rada ne pruža velike mogućnosti osim rada na onim školama koje su u deficitu s visokoobrazovanim kadrom.
Iako je specijalizirano strukovno obrazovanje s jedne strane dobro jer su predmetni kurikuli u kriterijima postavljeni vrlo visoko pa je kvaliteta nastave vrlo visoka, vidljiva razlika između broja upisanih u osnovne i broja upisanih u srednje škole pokazuje da je broj onih koje zanima nastavak školovanja na tako visokoj razini relativno malen, tek svaki šesti upisani učenik ide u srednju školu. Na prijamni za akademiju od svih se srednjoškolaca javi isto tako svaki šesti, a na kraju tek svaki deseti od svih učenika upisanih u srednju školu završi na nekoj muzičkoj akademiji. Selekcija je dakle i više nego brutalna. S druge je strane interes za upis djece u osnovne glazbene škole, od škole do škole, pogotovo u gradskim sredinama, od tri do pet puta veći od raspoloživih upisnih mjesta.
Nažalost, predloženi kurikuli za osnovno i srednje glazbeno obrazovanje nisu pokazali nikakvu namjeru da se takav sustav glazbenoga školstva redefinira na način koji se prakticira primjerice u nekim državama poput Njemačke. Iako je tamo sustav nešto kompliciranije organiziran, u osnovi se svodi na to da se nastoji uključiti što više djece u glazbeno obrazovanje jer se ide na to da se, kako se to voli reći, ponajprije stvara publika, upoznaje glazbena kultura i usvajaju estetski kriteriji, a samo se oni koji su najdarovitiji izdvajaju i njima se pristupa kako se u hrvatskom glazbenom školstvu pristupa svoj djeci. Darovita djeca imaju više nastave, dakle dva sata instrumenta nasuprot jednom, produbljeni kurikul, te se za njih otvara mogućnost da danas-sutra krenu prema profesionalnoj karijeri. Njemački su nastavnici i opterećeniji u nastavi, moraju raditi 30 sati nastave tjedno, a hrvatski nastavnici rade 24 sata, više je skupne nastave, u rane faze predškolskoga glazbenoga odgoja uključuju se i roditelji, stalno se ide za time da se inovira i prilagođava društvenim trendovima. Jednostavno je, glazbenomu se obrazovanju pristupa ponajprije kao kulturnomu, a ne kao strukovnomu.
Da ne ispadne da je hrvatski model nužno lošiji, i Nijemci su na mukama s interesom za klasičnu glazbu koji je iz godine u godinu sve manji, posebno u mladih, no za razliku od Hrvatske, tamo se o tome dosta piše i raspravlja, primjerice knjiga »Klassikkampf« Bertholda Seligera prije nekoliko je godina podigla mnogo prašine, gdje je autor ustvrdio da je jedino jakim državnim programima (pre)odgoja djece moguće spasiti tradiciju klasične glazbe koja po njemu zapravo nema nikakve budućnosti ako se nastavi dotadašnjim putom. Jasno, stajalište autora o glazbi kao sjecištu klasne borbe dočekan je na nož i knjiga je prokazivana kao uradak koji više podsjeća na Kulturpolitik DDR-a prije negoli na politiku koja korespondira s modernim trendovima, no opet, bez obzira na sve, o temi se barem raspravlja, i to na vrlo visokoj razini.
Bilo kako bilo, i ove će godine velik broj srednjoškolaca morati popiti gorku pilulu zvanu prijamni ispit. Koliki je to stres za učenike najbolje znaju obitelji koje su imale srednjoškolca glazbenika. Ako se učenik odluči na gimnazijski program uz glazbenu školu (što većina učenika radi zbog boljih šansi za upis na neki drugi fakultet ako ne uspiju upisati akademiju), to je toliki rad i stres za čitavu obitelj da je to teško shvatiti bilo komu tko nije sve to prošao. Naime uz predmete u gimnazijama ili nekim drugim školama, učenici u glazbenoj školi također imaju desetak predmeta, zbor, komornu glazbu, najčešće idu na natjecanja i više-manje su od 0 do 24 u školi i za instrumentom. Nakon sve te muke i odricanja, moraju sjesti i u dvadesetak minuta predstaviti svoj rad pred ispitnim komisijama u teškoj konkurenciji i proći prijamni ispit. Suze pristupnika kad shvate da je trud bio uzaludan nisu rijetka pojava. No još je teže gledati u kakvu sustavu oni svi na kraju moraju tražiti svoje mjesto. Njihov rad, ambicija i želja ne korespondiraju nimalo s radom i ambicijom onih koji bi trebali omogućiti da u tom tonu mogu nastaviti svoje glazbeno djelovanje.
U Hrvatskoj nema kvalitetne rasprave o tome kamo ide glazbeno školstvo, čemu se školuju svi ti glazbenici, što će biti s kazalištima, orkestrima, operama, zborovima, kakav će utjecaj demografija imati na umjetničke škole općenito, kamo zapravo sve to skupa ide. Sadašnje održavanje statusa quo koje se lakira činjenicom da se nakon gotovo 100 godina dogodilo kapitalno ulaganje u glazbeno školstvo u obliku zgrade zagrebačke Muzičke akademije, a da je prije toga nešto sličnoga opsega bila dvorana »Lisinski« izgrađena prije pedesetak godina ne daje posebnu nadu. Činjenica da je sustav toliko malen da od hrvatskih birokrata nikoga posebno ne bode u oči možda je i njegova prednost jer takav ispod radara preživljava iz godine u godinu, međutim sustav koji ne raste, nego svoj opstanak temelji na zamjeni kadra koji odlazi prirodnim odljevom već sada pokazuje sezonske rupe u kojima radna mjesta za neka zvanja ne će biti otvorena i po pet godina, a u međuvremenu će se školovati dvadesetak novih ljudi. Što će s njima biti? Treba pitati one koji su odgovorni za to da je zadnja analiza kulturnih politika napisana početkom osamdesetih, a da za hrvatsku strategiju razvoja glazbenoga obrazovanja i umjetnosti nije čuo ni Google.
Ali svejedno, dragi studenti, dobrodošli! Uz poruku da ste vi prva i zadnja nada sustava koji bi vam trebao davati tu istu nadu.
