»Anđeli su među nama«, primijetit će tkogod kad mu oči vide kakvo djelo ljubavi. Međutim, većina anđeoskih djela izmiče vidu: ta prva je njihova služba da »na nebu uvijek gledaju lice Oca« – baš ono »što oko ne vidje«. Nevidljivost samih anđela na vidjelo iznosi Kristova pouka da »duh tijela i kostiju nema« kao i Pavlov nauk da je u istom Kristu stvoreno sve »vidljivo i nevidljivo«. Pa makar smutnja i strah što prate anđeoska viđenja svjedoče da anđeli ne ostaju posve izvan vida, pisac Poslanice Hebrejima upozorava da ih je moguće ugostiti »i ne znajući«. A moguće je jer sam duh – kako Tobiji i Tobitu objašnjava arkanđeo Rafael – dopušta da ga oči vide ili ne vide. Pripomoći će tomu spokoj s kakvim je Elizej otvorio oči svojemu momku da vidi nebesku vojsku. No pridonijet će tomu i bijes s kakvim je pogani Bileam tukao svoju neposlušnu magaricu, ne videći da joj se na putu ispriječio – anđeo.
Živopisnost Bileamova nasrtaja na magaricu što je progovorila pred likom anđela »s golim mačem u ruci« kroz stoljeća je urodila svakovrsnim umjetničkim viđenjima. Ali tek se Nizozemac Pieter Lastman na svom »Bileamu i njegovoj magarici« pozabavio samim vidom. Slika čijom se kompozicijom poslužio i slikarov slavniji učenik Rembrandt prikazuje, naime, onaj čas kada Gospodin »otvori oči Bileamu«. »Apel našega stoljeća«, kako su Lastmana prozvali suvremenici, i inače je bio sklon prizorima osjećajnih zaokreta razrađenih napetim kretnjama udova u sjajnim bojama ruha. No na njegovu se ulju na drvu zaokret ne događa tek »čovjeku pronicava pogleda«.
Sva Bileamova pratnja okreće se prema srebrnastom oblaku anđela što je i sam u preokretu: mač mu se iz prijetnje promeće u putokaz, ruka iz zabrane u zapovijed, a pogled iz osude u obećanje. Stoga i poganski prorok ne gleda njega, nego ono što oko još ne vidje.
Od poganskoga je proroka za Božjega poslanika neprikladniji samo neposlušan bogoslov, i to toliko jezičavo neposlušan da ga izbace sa studija. No upravo napetost ćudi kojom je sveti Alban Roe – Englez rođen kada i Pieter Lastman, 1583. – razrađivao sjaj svoje obraćeničke vjere ponukala ga je da se nakon izbacivanja s jedne francuske bogoslovije okuša na drugoj. Tako je obukao benediktinski habit, a s njime – i ne znajući – i mučeničku haljinu katoličkoga misionara u anglikanskoj Engleskoj. Pronicavo je gledao na blago uzništvo u kojem se ubrzo našao: danju bi prevodio duhovne spise i u pivnicama kartao na molitveni ulog, a noću bi molio i u zatvoru druge učio razmatranju. Porok je prometnuo u pobožnost, a tamnicu u crkvu; ali još mu je preostalo da svoj bijes preokrene u spokoj. Suočen s najokrutnijom smrtnom kaznom, od sudnice do stratišta zbijao je šale pune vjere. Malo koje oko vidje takvu radost.
