Treća Božja zapovijed glasi: »Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji«, što za nas katolike znači nedjeljom i zapovjednim blagdanima sudjelovati na svetoj misi. Vjernici trebaju živjeti po Božjim zapovijedima, a posebno zapovijedi ljubavi, ali ne biti naivan i popuštati, nego realno živjeti u svijetu, sa svim ostalim građanima sudjelovati u društveno-političkom i privrednom životu. Deset Božjih zapovijedi, deset kratkih rečenica od Mojsija do danas za sva su vremena i sve narode najbolji ustav na svijetu. Poštivanjem sedme Božje zapovijedi: »Ne ukradi« ne bi bilo pranja novca, korupcije i drugoga kriminala.
Poštujući druge i drugačije, iznosim samo svoje mišljenje i stajalište, nikomu ništa ne namećući, ali u želji da Božjom pomoću i našom suradnjom svima bude dobro. Dobro bi bilo da se jave i drugi čitatelji u ovu rubriku sa svojim razmišljanjima.
Svi smo dužni savjesno i odgovorno raditi svoj posao, vjernici i nevjernici, poštujući pravovaljane zakone. Međutim, zakon se može zaobići, nema odgovornosti, a društvo je oštećeno. Normalno, u demokraciji postoji pluralizam mišljenja, ali u slučaju spora postoji dogovor da ni jedna grupacija ne bude oštećena bez obzira na ideološku, nacionalnu i vjersku pripadnost.
Imamo dobre radnike, stručnjake raznih profila, uspješne poduzetnike, čak i biznismene u nas i po svijetu. Pravnici i ekonomisti, stručnjaci za poduzetništvo, mogli bi uvidjeti što se to danas isplati poduzeti, pojednostavniti administraciju kako bi naši poduzetnici mogli prebaciti dio kapitala na naše područje, pokrenuti zapošljavanje i povratak. Te mlade tvrtke sigurno bi dobile pomoć. Nije to neizvedivo. Potrebno je međusobno razumijevanje i jaka volja, htjeti, moći i onda znati raditi na duhovnom, moralnom i materijalnom dobru svih.
Čitatelj
Istina je što pišete: kao vjernici doista moramo što vjerodostojnije živjeti svoju vjeru, poštujući Božje zapovijedi i uključujući se u sve društvene procese – od onih političkih preko kulturnih i gospodarskih sve do pravosudnih, odgojno-obrazovnih, ekoloških i drugih, kako bismo sudjelovali u javnom životu u potpunosti. Naša je zadaća – kao vjernika – u javni život i u demokratske procese vratiti ono što su francuski biskupi jednom zgodom nazvali »autentičnom demokracijom«. A ona nije samo rezultat »formalnoga poštivanja pravila«, nego je plod uvjerena prihvaćanja vrjednotâ koje nadahnjuju demokratske procedure: dostojanstvo svake ljudske osobe, poštivanje čovjekovih prava, prihvaćanje općega dobra kao cilja i kriterija što uređuje politički život, o čemu nam govori i socijalni nauk Crkve. Ako ne postoji konsenzus o tim vrjednotama, gubi se važnost demokracije i kompromitira njezina stabilnost.
A načelo općega dobra – na koje se mora odnositi svaki aspekt društvenoga života da bi imao puninu smisla – proizlazi nadasve iz dostojanstva, jedinstva i jednakosti svih osoba. Za to opće dobro svi su odgovorni, podsjeća i Kongregacija za nauk vjere, upozoravajući nas da kao vjernici, kao kršćani nismo »oslobođeni« od suradnje u njegovu postizanju i njegovu razvoju prema vlastitim sposobnostima: »Kršćani, ustvrdio je jedan crkveni pisac prvih stoljeća, ‘sudjeluju u javnom životu kao građani’«, piše u broju 1 »Doktrinarne note o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu«. To znači da u svojem djelovanju vjernici znaju poštivati autonomiju društva i da su svjesni odvojenosti između crkvenoga i svjetovnoga područja.
Međutim, kako u novom broju »Nove prisutnosti« upozorava Dražen Glavaš, a i Vi to naznačujete u svom pitanju, postoji jaz između deklarirane kršćanske vjere i izostanka vidljivih djela koja bi trebala proistjecati iz te vjere. Glavaš, naime, u svom članku vrlo indikativna i intrigantna naslova: »Jesmo li mi ‘kršćani’ samo nedjeljom? Što je s ponedjeljkom?« pita: »Kada bi Hrvati (koji se smatraju kršćanima, odnosno Kristovim sljedbenicima) povezali nedjelju i ponedjeljak te živjeli teologiju rada koja će se vidjeti u njihovu radu, bi li to doprinijelo pozitivnim (etičnim) promjenama unutar kulture? Može li integracija vjere i rada transformirati motivaciju za rad i njegov smisao?« te odgovara: »Pavao nas uvjerava da naš rad nije uzaludan: ‘Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu’« (1 Kor 15, 58) i zaključuje: »Ono što činimo ‘slikanjem, propovijedanjem, pjevanjem, šivanjem, molitvom, poučavanjem, građenjem bolnica, kopanjem bunara, zalaganjem za pravdu, pisanjem pjesama, brigom za siromašne, ljubavlju prema bližnjima kao prema sebi samima – potrajat će i u Božjoj budućnosti’. Sav ovaj rad može se nazvati ‘gradnjom za Božje kraljevstvo’. Svako dobro djelo – bez obzira kako nam malo i nebitno izgledalo – djelo je Kraljevstva.« Zato bismo si češće trebali ponavljati Glavaševe riječi: »Ne možemo biti kršćani samo nedjeljom – ponedjeljak je jednako važan!«
A to znači prihvatiti i živjeti i Vaše riječi iz pisma da »vjernici trebaju živjeti po Božjim zapovijedima, a posebno zapovijedi ljubavi, ali ne biti naivan i popuštati, nego realno živjeti u svijetu, sa svim ostalim građanima sudjelovati u društveno-političkom i privrednom životu«, te se slažemo s Vama da je »deset Božjih zapovijedi, deset kratkih rečenica od Mojsija do danas za sva vremena i sve narode najbolji ustav na svijetu«. Kad bismo ih se držali – posebno oni vjernici koji sudjeluju u političkom životu – sigurni smo da nam sela ne bi bila pusta, ne bismo govorili o korupciji u društvu, o iseljavanju mladih, nezaposlenosti, mitu jer svaki vjernik, premda grješnik, zna da mora poštivati Božje zapovijedi i zauzimati se za dostojanstvo svih svojih bližnjih.
