Poštovana, u vjerničkim krugovima često se govori o obraćenjima i obraćenicima i relativno su poznate upute da se do obraćenja dolazi s duhovne strane, uz Božju pomoć, molitvu, askezu i slično. No možete li o obraćenju reći nešto s čisto psihološke strane, ako psihologija uopće ima taj pojam. Jer, neka mi nitko ne zamjeri, mnogo je onih koji misle da je za promjenu ponašanja i života potrebno samo puno moliti, a da pritom u tu svrhu ništa ne rade na sebi. (…) Molim Vas, ponavljam, ako je ikako moguće, jedno čisto psihološko mišljenje o tome svemu!
(J. K.)
Unatoč činjenici da su pojedini ljudi svjesni da se nalaze u nezdravim odnosima, da se bave poslom koji ih nikako ne zadovoljava, da žive u mjestu iz kojega bi najradije pobjegli, da dopuštaju biti okruženi ljudima koji im samo crpe energiju, ipak biraju ostati u svim tim iscrpljujućim odnosima i situacijama. Zašto je to tako? Najčešće se odgovor može tražiti u njima samima i u zabetoniranoj odluci da se ne žele mijenjati, racionalizirajući svaku nepovoljnu situaciju kako bi samima sebi dali opravdanje za svoje postupke. Mnogi se smatraju dovršenima u svom rastu i razvoju, oblikovanima, ne vjeruju da su promjene moguće i nisu spremni uložiti energiju kako bi sagledali što bi moglo biti bolje.
Svaka promjena praćena je dubljim sagledavanjem sebe, a to nikada nije ni lagano ni jednostavno, jer uranjanje u vlastitu dubinu doticaj je sa svojim najranjivijim dijelom, što osobu može učiniti izloženijom, osjetljivijom i tako podobnom da bude povrijeđena. Mnogima je lakše ići kroz život utabanim putovima koliko god oni loši bili jer su poznati i zna se što se iza koje krivine krije; mnogima je lakše ići ne sagledavajući kako su oblikovani i kako to utječe na živote drugih ljudi; mnogi ljudi promjenu doživljavaju kao strašnu i nemoguću misiju, funkcionirajući na kratke staze, pomažući sebi da iznađu načine kako bi »preživjeli« trenutačnu nepovoljnu situaciju, ne razmišljajući o nekoj bližoj budućnosti. Takvo funkcioniranje vodi u potiskivanje osjećaja, bježanje od problema ili traženje čarobne tablete ili instantnoga rješenja koji obećavaju promjenu uz pomoć »samo deset čarobnih savjeta«.
Koliko god zvučalo kao oksimoron, većinom se ljudi ne žele mijenjati jer žele očuvati vlastitu osobnost. Jer izlaganje sebe, duboko uranjanje u sebe može dovesti do gubitka sigurnoga mjesta koje svaka osoba ima, sigurnoga mjesta koje čovjeku omogućava da uroni u njega kad su objektivne okolnosti nepovoljne i tako se privremeno zaštiti i opstane. Uranjanje u sebe nužno otkriva osobne slabosti, nesavršenosti, nedostatke, ali otkriva i vlastite želje i potrebe koje je osoba duboko zakopala jer nisu naišle na odobravanje. No malo tko je svjestan činjenice da je nemijenjanje sebe upravo bijeg od sebe, odustajanje od sebe i prihvaćanje sebe onakva kakva ga je možda okolina oblikovala. I svaka skrivena potreba da bude drugačije ostat će i dalje skrivena. Ljudi se najčešće mijenjaju ako u promjeni vide neki vlastiti dobitak, vide nešto što je bolje za njih; mnogi ljudi se ne pokušavaju mijenjati jer ne vide jasno što im promjena donosi, koje dobrobiti ona nosi. Što su promjene dublje, one su i zahtjevnije i ljudi često jednostavno žele ostati na površini.
Na promjenu pojedini gledaju kao nešto što je negativno, kao slabost, što dovodi do otpora. Nije rijetkost čuti komentare kako se tko promijenio i da više nije isti, dajući negativan emocionalni ton toj rečenici.
No otpori su normalni i očekivani jer svatko želi zadržati stabilnost i uspostaviti trajnost. Održavanje dnevne rutine, dnevne dinamike funkcioniranja lakše je nego traženje alternativnih pravaca, drugih dinamika i osobitosti. I upravo ta kratkotrajna trajnost i prividna stabilnost obično je ugodnija od promjene. Nadalje, većinom su ljudi uložili vrlo mnogo truda i emocionalne energije da bi stvorili naviku i oblikovali određene načine suočavanja i ponašanja u određenim situacijama i oni kao takvi postaju dio njih samih. Pa čak i ako ti obrasci nisu u potpunosti prikladni, dio su pojedinaca, dio su njihova »ja«. A svako odbacivanje dijela sebe može biti shvaćeno kao odbacivanje samoga sebe.
Promjenama je cilj izvući najbolje iz svakoga pojedinca jer je promjena rezultat oslobađanja pojedinca iz njegovih lanaca, strahova. I jedino je pojedinac koji je oslobođen vlastitih ograničenja spreman na osobni rast i osobni razvoj.
Strah od promjene svojevrsni je oblik emocionalnoga i psihološkoga straha koji obuzima tjelesnu, mentalnu, socijalnu i duhovnu komponentu pojedinca, a često je dobro »zapakiran« u strahovima poput straha od nepoznatoga, straha od rizika, straha od gubitka, straha od mogućega ishoda. Većinom su ljudi »robovi« vlastitih navika koje daju često lažan osjećaj sigurnosti, a te iste navike, ako im prijeti gubitak, svim silama se trude zadržati osobu na dobro utabanoj stazi svakodnevnoga funkcioniranja. I svaki pojedinac raste u društvu koje je oblikovano različitim navikama i motivacijama – neke su prirodne i potrebne, a nemali ih je broj umjetno stvoren, potaknut različitim interesima, trendovima toga vremena. I upravo te umjetno stvorene navike i potrebe u najvećoj mjeri onemogućavaju promjenu.
Promatrajući što drugi čine i kako se drugi ponašaju, čovjek stvara i razvija određeni unutarnji, psihološki mir. Upravo taj mir omogućava da se osoba pozicionira unutar društvene zajednice, da usvoji ono što je društveno prihvatljivo, bez obzira na to što je možda nametnuto i neprikladno za osobu. I kad se jednom steknu društvene potrebe i kad one postanu dio osobe, prirodna je potreba pojedinca da se bori za njih, da ih zadrži kako bi očuvao vlastitu stabilnost, zaboravljajući da ta stabilnost dolazi izvana, a nikako iz unutrašnjosti. Upravo te vanjske potrebe nameću stilove ponašanja, izražavanja, pravila ljudskoga ponašanja u odnosima bilo koje vrste, mišljenja i vjerovanja, što dovodi do toga da većina ljudi ima potrebu slijediti ta pravila kako bi bili dio zajednice, konformirajući se bez presedana. Iz spomenutoga proizlazi strah od promjene jer promjena neizbježno vodi do napuštanja općeprihvaćenih pravila ponašanja, riskiranja da se bude različit i drugačiji i u konačnici dovodi do mogućega odbacivanja.
Kad bi ljudi ulagali onoliko vremena i truda u stvari koje vole i žele koliko ulože u ispunjavanje tuđih potreba, želja i očekivanja i kad bi manje vodili računa o tome tko što govori i misli, promjena ne bi bila tako teška i bolna. Ali konformizam je često jači jer omogućava stvaranje privida kontrole nad vlastitim životom i privida sreće i sigurnosti. Korijen osobnoga nezadovoljstva i snažne potrebe za konformizmom treba najčešće tražiti u strahu, i to strahu od promjene, strahu od neuspjeha i strahu od odbacivanja. Bez obzira na to što je većina ljudi svjesna osobnoga nezadovoljstva, radije bira ostati u tom stanju jer je tjeskoba koju izlazak iz rutine izaziva povremeno toliko jaka da je prividno lakše živjeti u osobnoj frustraciji. I jasno, promjene nisu lake, zahtijevaju mnogo truda, odricanja i ne dolaze preko noći.
Ukorak sa strahom od promjene ide i strah od odbacivanja. Ako se osoba počne mijenjati, kada konformizam počne slabiti, javlja se strah da osoba više ne će biti prihvaćena, osobito od njoj bliskih osoba; javlja se strah i osjećaj krivnje da će osoba svojim ponašanjem iznevjeriti druge i da će ih učiniti nesretnima. Upravo mijenjanjem sebe, bivanjem onakvim kakvim tko želi biti, vođen vlastitim potrebama, a ne nametnutim, osoba može steći pravi uvid u kvalitetu socijalnih odnosa i socijalne mreže. Promjene će zasigurno dovesti do gubitka određenih osoba i socijalnih odnosa, no zasigurno će se stvoriti neki novi ili ojačati postojeći. Upravo su ti ljudi koji su »otpali« kad se osoba počela mijenjati velikim dijelom odgovorni za osjećaj nezadovoljstva. Promjene zasigurno nisu lagane i nisu odraz trenutka; promjene su proces i zahtijevaju svojevrsnu pripremu. Promjene ne započinju velikim stvarima, nego malim svakodnevnim, drugima nevidljivima. Promjene se postižu vlastitim snagama, suočavanjem sa samim sobom, odbacujući važnost tuđih mišljenja i potreba da se ispune nametnute norme. Promjene će zasigurno dovesti do određenih gubitaka, ali ti će gubitci raskrčiti put k novim vrijednostima. Svaki čovjek teži uspostavi osobnoga blagostanja i dosezanja »najsavršenijega« stanja koje čovjek može postići u danim okolnostima. A to se može postići upravo započinjanjem osobne promjene. Rasti i razvijati se, kročiti kroz život uspravno, licem okrenutim prema naprijed put je k uspostavi unutarnje homeostaze. Postignuta emocionalna i psihološka dobrobit omogućava pojedincu da život promatra kroz različite prizme, da ga promatra s različitih gledišta, rasterećen od svih krutih pravila, rutina i unaprijed nametnutih stajališta i vrijednosti. Život rasterećen nametnutih pravila vodi osobu k iskonskomu bivanju, življenju, a ne životarenju.
Svaka promjena put je u nepoznato. I upravo to nepoznato izaziva strah koji uvelike paralizira i inhibira osobni razvoj i napredak. I upravo ta inhibicija i nemogućnost samoaktualizacije i ostvarenja vlastitih želja treba biti pokretač. Jer u protivnom ostajanje u zoni komfora, u prividno sigurnom mjestu koje je izvor nezadovoljstva dovest će do života koje podsjeća na živo blato. Pitanje je trenutka kad će to živo blato osobu »progutati«, odvući ju na dno.
Promjene za sobom »ruše« postojeću sliku o sebi, propitujući bitak svake osobe i nanovo potiče pitanje: »Tko sam ja?« Rušenje slike o sebi izaziva osjećaj nelagode i straha jer slama ustaljeni stil života, tektonski pomiče temelje osobnosti. Iako zvuči paradoksalno, ono što je osoba slomila u sebi nikad i nije bila ona sama, jer da jest, do loma ne bi ni došlo niti bi se javila potreba za promjenom. I zato iako je zona ugode sigurno mjesto, u njoj ništa ne raste. A život u kojem nema promjena polagano je emocionalno nestajanje, odustajanje. Jedino mijenjajući sebe, osoba mijenja i svijet; život u kojem je osoba »glavni glumac« koji igra »osobno napisanu ulogu« može osigurati cjelovitu dobrobit.
