Što znače Isusove riječi da se ne osvrćemo natrag, da pustimo mrtve da pokapaju svoje mrtve? Piše u evanđelju po Mateju: »Kad Isus vidje mnoštvo oko sebe, zapovjedi da se prijeđe prijeko. I pristupi jedan pismoznanac te mu reče: ‘Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao.’ Kaže mu Isus: ‘Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.’ Drugi mu od učenika reče: ‘Gospodine, dopusti mi da prije odem i pokopam svoga oca.’ Isus mu kaže: ‘Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve’« (Mt 8, 18-22).
Je li moguće taj dio evanđelja ovako protumačiti: zbog navodnoga mnoštva obveza i termina, loših navika i požuda tijela, često odbijamo (odgađamo) Kristov poziv.
Vrijeme nam je darovano od Boga i nije svejedno kako ga provodimo i kako živimo. Što nam je činiti? Molim vas pravi i poučan odgovor.
Jure Kesedžić, Odžak
Već ste i sami, u svom pitanju, dali pravu mogućnost i odgovor na pitanje što nam ga postavljate, a mi se nadamo da ćemo Vaš odgovor dopuniti i dati Vama, ali i drugim našim čitateljima, »pravi i poučan odgovor« toga evanđeoskoga odlomka kako ga tumače naši bibličari. Tako u svom članku »’Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve’ – Motiv odgađanja Isusova nasljedovanja« naš poznati egzeget i sadašnji dekan Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu dr. fra Mario Cifrak već samim naslovom jasno naznačuje da ste ispravno zaključili, tj. da je riječ o Isusovu upozorenju na naše odgađanje te navodi da je »motiv odgađanja Isusova nasljedovanja u sinoptičkoj predaji (riječ je o trima evanđeljima, bez Ivanova, op. a.) preuzet iz ciklusa o Iliji i Elizeju (usp. 1 Kr 19, 19-21)«, a dr. Cifrak člankom želi pokazati da Isus ne dopušta takva zatezanja budući da hitnost nasljedovanja isključuje svaki razlog opravdanja za to, pa i onaj možda najjači kao što je pokapanje roditelja (usp. Lk 9, 59s / Mt 8, 21s), te piše da je »takvo ‘nečovječno’ ponašanje prema roditeljima znak kidanja obiteljskih veza zbog Isusa i naviještanja kraljevstva Božjega«. Mi ne ćemo tumačiti sva tri sinoptička evanđelja – Marka, Mateja i Luku, nego ćemo se usredotočiti samo na ono što dr. Cifrak piše o odlomku iz Matejeva evanđelja.
Prema njegovu tumačenju, Isusovo spominjanje mrtvih kojima se prepušta pokapanje mrtvih poprima »negativno obilježje jer je za Isusa važnije naviještanje kraljevstva Božjeg odnosno nasljedovanje njega samoga«. »Isus očito relativizira, ili isključuje i tu svetinju kod onih koji su pošli za njim. On se tako protivi četvrtoj Božjoj zapovjedi (usp. Lk 18, 20 / Mt 19, 19), tim više što je za Židove pokop, osobito roditelja, bila najveća obveza (usp. Post 50, 5-6; Tob 4, 3; 6, 15). Ne radi se o fizičkoj smrti jer, iako su ‘mrtvi’, aktivni su u iskazivanju posljednje počasti svojim pokojnima. To je pozitivno, no ipak ih Isus proglašava ‘mrtvima’«, kaže dr. Cifrak i postavlja pitanje: O kakvom mrtvilu je riječ?
U davanju odgovora na to pitanje dr. Cifrak polazi od tvrdnje da je riječ o »radikalnom nasljedovanju«, da za to nasljedovanje treba uzeti križ jer je ono bitno vezano uz Isusovu osobu. »Očito da Isus upozorava toga eventualnoga sljedbenika da mora biti spreman dijeliti takvu sudbinu koja je u konačnici baš križ, ali i proslava usprkos progonu, lošemu mišljenju. Za to je potrebno obraćenje koje prepoznaje Sina čovječjega koji dolazi da bi se zadobilo oproštenje i izbjeglo osudu«, piše dr. Cifrak i tumači dalje da u Matejevu evanđelju Isus poziva carinika Mateja i on ide za njim, pa i tamo poziva na dostojno nasljedovanje i uzimanje svoga križa.
»Isus poziva na nasljedovanje i traži da se prije toga sve proda i razdijeli (usp. Mt 19, 21). Isusa slijede oni koje je izričito pozvao, ali i ostali. Neki sami izražavaju želju da idu za njim. Postavlja i uvjete za svoje nasljedovanje. Isus ide i sam onamo gdje se događa smrt«, tj. odlazi u Jeruzalem da bude ubijen. »On će biti predan, trpjet će, bit će razapet, uskrsnut će i sjedit će na prijestolju slave. On je onaj koji iznenada dolazi da sudi. Netko od učenika ga oslovljava s Gospodine (usp. još Mt 8, 25; 26, 22). Kao Isusov učenik želi ići pokopati svoga oca. (…) Isus tog učenika poziva da ga nasljeduje poput Mateja carinika (usp. Mt 9, 9), mladića koji je imao veliko bogatstvo (usp. Mt 19, 21). I treba pustiti da mrtvi pokapaju svoje mrtve. Kad šalje dvanestoricu, nalaže im da uskrisuju mrtve (usp. Mt 10, 8; 22, 32). To je i djelo Kristovo (usp. Mt 11, 5). Herod misli da je Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih (usp. Mt 14, 2). Sin čovječji treba da ustane od mrtvih (usp. Mt 17, 9; 27, 64; 28, 7). Bog nije Bog mrtvih (usp. Mt 22, 32). Mrtvačke kosti su u grobovima (usp. Mt 23, 27). Stražari na Isusovu grobu su postali kao mrtvi (usp. Mt 28,4).
Mrtvi treba da uskrsnu, pa nisu više u vlasti smrti. No taj vječni život je baš obećan onima koji su ostavili sve rodbinske veze i imanje. Mrtvi su oni koji to nisu učinili, koji nisu pošli za Isusom«, piše dr. Cifrak i zaključuje da je evanđelist Luka »naglasio da obiteljske veze moraju biti iza hitnosti naviještanja kraljevstva Božjeg«, ali je Isus istodobno obećao i nadoknadu gubitka: »Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio mnogostruko već u ovom vremenu, i u budućem vijeku život vječni« (Lk 18, 29-30), a i Matej je »također naglasio nestanak obiteljskih veza zbog imena Isusova«. »No i u njegovu evanđelju Isus obećava nadoknadu gubitka i baštinjenje vječnoga života, ali i sjedenje na prijestolju (usp. Mt 19, 28). I tu se onda stvaraju novi obiteljski odnosi. Baština vječnoga života upućuje na uskrsnuće, pa iz te perspektive mrtvi su svi oni koji nisu ostavili sve zbog Isusa.«
