Uz svetkovinu Duhova, rođendan Crkve u molitvenom zajedništvu Marije i apostola, prvih ribara ljudi, župa Rođenja BDM u Privlaci, utemeljena u 14. st., povezuje upravo to dvoje – posvećenost Majci Božjoj te veliku pomorsku i ribarsku tradiciju. Smješteno 20 kilometara sjeverozapadno od Zadra, mjesto se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1296. g. Plitko priobalno more sa sjeveroistočne strane okružuje Ninski zaljev, a s jugozapadne Zadarski kanal. Pjeskovito morsko tlo privlačkoga poluotoka stoljećima je bilo dar za životnu djelatnost Privlačana čije su obitelji leutima vadile pijesak (sabun) iz svoga morskoga okruženja. Naziv sabunjari sastavnica je privlačkoga identiteta, oni su prehranjivali generacije obitelji. Kaže se da je Zadar nakon Drugoga svjetskoga rata obnovljen kubicima privlačkoga sabuna. Ime Privlaka znači uski tjesnac koji spaja kopno s otokom, kojim su između Privlake i otoka Vira prolazili brodovi na drugu obalu. Ostatci starohrvatskih crkvica, poput Sv. Kate iz 14. st., i arheološki nalazi iz prapovijesti dokazuju da je Privlaka stalno bila naseljena. Danas je turizam postao glavna djelatnost od koje ljudi žive.
U Privlaci živi 1913 župljana, Hrvata katolika, odnosno 651 obitelj. Osnovnu školu u Privlaci pohađa 289 učenika. U pet mjeseci ove godine u Privlaci je kršteno 10 djece, bilo je 20 sprovoda, pet vjenčanja, 14 prvopričesnika i 30 krizmanika. Godine 2016. u Privlaci je kršteno 17 djece, koliko i 2015. (23 krštenika bilo je 2013. i 2014.). Prošle je godine bilo 35 sprovoda, što je konstanta unazad četiri godine, te 21 prvopričesnik, što je prosjek zadnjih godina. Godine 2016. vjenčano je deset parova, 2015. samo dva, a prije toga osam i šest parova. Krizma je u župi svake druge godine; 2015. bio je 31 krizmanik, a 2013. godine 42 krizmanika. Župu nepunu godinu dana vodi mr. Marinko Duvnjak (52). Svećenik je 26 godina, a predaje i kolegije iz dogmatske teologije na Teološko-katehetskom odjelu Sveučilišta u Zadru. Nedjeljom se slave dvije mise u župnoj crkvi Rođenja BDM (Male Gospe) u središtu mjesta, tzv. Selu, posvećenoj 1841. Jedna nedjeljna misa služi se u crkvi sv. Barbare koja se nalazi na početku Privlake, kod vikend-naselja Sabunike, gdje su montažnu crkvu 1994. g. podigli talijanski dobročinitelji da tadašnje brojne izbjeglice i prognanici u Sabunikama mogu slaviti sakramente. Sad ta crkva sasvim ispunjava svoju ulogu jer je u velikom broju pohode Privlačani koji žive od predjela Batalaže do početka mjesta, sa Škrapavca i Sabunika. Privlaka je duga sedam kilometara, široka četiri, s desetak raštrkanih zaselaka, od kojih svako nosi ime po privlačkom prezimenu, a stanovita je poteškoća nepostojanje centra.
Prije tri godine obnovljena je župna crkva iznutra i izvana, klimatizirana je, restaurirani su svi oltari, postavljena je nova stolarija i krov, obnovljena je župna dvorana, uređen je okoliš crkve, Park don Eugena Šutrina, a slijedi obnova zvonika. Župljani vole davati prilog za crkvu. U potrebama župe puno pomaže i privlačka dijaspora. Dobri su domaćini, što su pokazali pruživši domaćinstvo 800 mladih 2010. g. kad je bio nacionalni susret katoličke mladeži u Zadru. Prije dvije godine organizirali su slavlje mlade mise svoga župljanina Valtera Kotlara. Bila je to prva mlada misa u Privlaci nakon 35 godina, otkad kao svećenik djeluje najpoznatiji Privlačanac mons. Ivica Mustać, nekadašnji generalni vikar Zadarske nadbiskupije, sada župnik Biograda. Iz Privlake je rodom i njegov stric, pokojni don Josip Mustać, i nekoliko redovnica.
Usprkos turizmu i velikom potencijalu, iz Privlake odlaze mladi, ostaju u gradovima gdje studiraju. Ljeti je velika protočnost ljudi, dođu iseljenici i gosti koji u velikom broju pohode crkvena slavlja. Zbog velike gužve od ovoga će ljeta don Marinko nedjeljom predvoditi večernju misu na otvorenom kod crkve sv. Barbare, a župna će crkva biti cijeli dan otvorena. Uz procesiju na glavnu župnu svetkovinu Male Gospe, procesija je i na blagdan Srca Isusova, čiji je kip u župnoj crkvi.
Bratska župa Privlake je župa sv. Vida i Modesta u Grožnjanu te su župljani razmijenili i pohode. Sv. Vid je suzaštitnik Privlake i naslovnik crkve iz 9./10. st. koja se nalazi na ilirskom humku u polju pokraj novoizgrađene zaobilaznice prema Viru. Oko crkvice je bilo podignuto prvo srednjovjekovno naselje Kupari koje su razorili Turci u 16. st. Početkom 17. st. podignuto je novo naselje, bliže moru, gdje je i nova župna crkva. Na blagdan sv. Vida u lipnju brojni puk okupi se na misi kod obnovljene crkve sv. Vida. Slavlje predvode i gosti, njemački svećenici.
Župni vijećnik 50 godina bio je Darko Kolanović (76), od »malih nogu« profesionalni ribar. »I Isusovi su učenici bili ribari. Često sam idem na ribe, dragi Bog mi uvijek pomogne. Prova sam oluje, vitrove i svakakvo more, imam brodicu 200 godina staru. Ko mladić sam bio u bolnicama, svi su bili digli ruku od mene. No Bog je reka: ‘Umrit ćeš kad te ja pozovem’«, kaže taj otac troje djece koji cijeli život, od svoje 12. godine, u crkvi pjeva pištulu, poslanicu. »Piva sve sprovode« u godini, 63 godine »piva« Muku na Cvjetnicu i Veliki petak, »Puče moj« na Veliki petak kad je kroz mjesto velika procesija. »Narod voli kad zapivam po starinsku. Ne bi moga živit da ne dođem na misu. Moji stari su me to učili. Di god sam, najprije zahvalim Bogu. Sinko, bez Boga nema ništa. Ništa se ne će postići. Mogu ljudi imati sve bogatstvo, ali ako nemaju Boga, nema ništa. To sam u životu doživio«, kaže Darko, čuvar crkvene tradicije. »Kad sam bio mali, bilo nas je 5000, a sad nas nema ni dvije tisuće«, sa sjetom govori Darko.
Privlaka je veliko iseljeničko mjesto. Kaže se da je još jedna Privlaka ‘vani’. Godine 1996. samo je New York imao 264 obitelji iz Privlake. Pomnoži li se taj broj samo s tri, iako su obitelji barem četveročlane, točno je da je »dvostruko veća Privlaka u New Yorku, u Astoriji, nego ova«. »Tamo sam bila«, kaže Ruža Zanki (62), umirovljena službenica, koja je članica pastoralnoga vijeća, župnoga zbora i čitačica. Djeluje i u »Kursilju«, koji je u Privlaci od 2000., a osim tjednih susreta s pet žena mjesečno na ultreji u župnoj dvorani okupi se 50 kursiljista. »Župa mi puno znači, koliko mogu dajem sebe, iz ljubavi prema župi i Bogu. Da mi nije vjere i Boga, ne bih bila ovakva. Nastojim vjeru iskazati djelima. Nastojim ići svaki dan na misu. To je posebno i puno mi znači, volim misu ujutro, onda mi je dan pogotovo ispunjen«, kaže Ruža, sudionica mnogih hodočašća koje župa organizira u domovini i svijetu.
»Svakodnevna misa je milost. Najviše me dira pretvorba kruha i vina u kojoj Isus postaje živ«, kaže Lidija Šango (43), domaćica, čitačica, koja svaki dan u župnoj crkvi predvodi molitvu krunice. »Naviještati radosnu vijest svim srcem znači pokazati da je Isus živ, prisutan među nama. Molitva krunice sažetak je Isusova života, poziv na obraćenje. Godinama sam ustrajna u svakodnevnoj misi i krunici.«
Prepoznatljivo lice župe je i Rozika Skoblar (57), službenica u privlačkoj Zadrugi, majka dvaju sinova, članica župnoga vijeća i »Kursilja« te čitačica. »Volim pomagati. Volim ovo misto, župu, to je moja Privlaka, moje srce je tu. Nema osobe u Privlaci koja je u njoj učinila koraka kao ja. Tu sam rođena, tu radim, živim. Volim biti u pokretu, aktivna, sluga beskorisni, ali trudim se. ‘Kursiljo’ mi je puno donio. Upoznala sam se s Biblijom, pa se Biblija i ja puno družimo. ‘Kursiljo’ mi je produbio duhovnost, preporučujem ga. Želim da župa ide naprijed duhovno«, poručuje Rozika.
Petar Begonja (77) sakristan je 20 godina. »Od malih me nogu privlači biti tu, još kad sam ministrirao. Uvik sam išao u crkvu. Na vijeću su me izabrali za sakristana. Dok god budem moći, činit ću što treba«, kaže Petar. Sa suprugom Milkom, »direktoricom i šeficom«, uređuje župnu crkvu i crkvu sv. Barbare za slavlje sakramenata i blagdane. Čiste, peru i peglaju crkveno ruho. »Uvik sam išla u crkvu. Još u mladosti, kad sam pošla na vjeronauk, uvik sam rekla: ‘Bože moj, što bih ja volila crkvu rediti! Isuse moj, oćeš ti meni dati da ja crkvu redim?’ I počela sam je rediti u 62. godini. To je moja želja i vidite kako mi se ispunila, kad se Bogu iskreno moli«, kaže Milka, domaćica, majka dvoje djece. »To mi puno znači, sad pogotovo kad sam sina izgubila. Dva miseca je bija u bolnici. Uvik bih mu rekla: ‘Elvise dite, ajde se ispovidaj.’ On je reka: ‘Oću mamo, kad dođem kući.’ Doša je kući u petak, a u subotu kaže: ‘Mamo, ja bih se ispovida.’ Zovem don Darija Mataka, župnika tadašnjega, a on će: ‘Ako nije žurno, doći ću sutra.’ Sin kaže: ‘Don Dario, ja bih želio da dođete odmah, sutra će biti kasno.’ Don Dario je odmah došao. Kad je otišao, rekao mi je: ‘Mama, sad sam lagan kao pero. A glava kao da mi ide prema gore.’ Znala sam što to znači. Sutradan je izdahnuo. Puno mi znači što idem u crkvu«, kaže Milka. Majka joj je sa 28 godina ostala udovica, svoga otca nije upoznala; g. 1993. jedva je preživjela. U mladosti je pala u bunar, taj udarac se vukao. »Dragi Bog me spasio. Bez Boga nema ništa, mogu svjedočiti. Tko se Bogu ne moli, prazan je. Uvik sam u crkvi, molitvi. Puno sam tereta podnijela. Nikad nisam rekla: ‘Zašto si mi, Bože, dao taj križ? Bog daje onomu tko može nositi«, kaže Milka.
Članica je i KUD-a, nekad »glavna«. »Prve pisme sam ja pivala: ‘Oj Privlako, s tri-četri reda, izdaleka ko gradić izgleda.’ Privlaka je jako bogata, sad je još razvijenija, od Grgura do Virskoga mosta i od gornjega do donjega mora. Da nije KUD-a, ne bih vidila Bugarsku, Njemačku, Italiju, Austriju«, kaže Milka.
Predsjednik KUD-a »Privlaka« je Pelegrin Mustać (70), umirovljeni službenik. Inicijatorica osnivanja KUD-a njegova je žena Marcela. Stručno ih vodi Ivica Dundović i surađuju s KUD-om »Radovin«. Svaki tjedan imaju probu u župnoj dvorani. Čuvari su privlačke baštine i napjeva. »Kad ne bih tu bio, kad ne bih pošao na more, bilo bi mi prazno. Kad ne bih išao u crkvu, bio bi mi promašaj tjedna. Moj ćaća je bio među najstarijim crkvenarima, više od 60 godina, umro je u 100. godini. Odgajan sam tako, majka nas je sedmero rodila. Sestra i brat žive u Americi. Brat mi je rekao da ostanem tamo, da ćemo raditi skupa. Kažem mu: ‘Što će mi dolari ako imam prazninu u srcu? Ako s kuće ne mogu viditi more?’« kaže Pelegrin. Godine 2013. u Bugarskoj KUD »Privlaka« je među 104 KUD-a iz 86 zemalja osvojio zlatnu medalju za umijeće tradicionalnoga pjevanja. Prošle godine na trgu ispred župne dvorane organizirali su nastup šesnaest KUD-ova iz Hrvatske. Organiziraju manifestacije privlačkih običaja.
Od polja se diže ruka, ali od kormila ne. U Privlaci je 500 pomoraca, pa i Pelegrinov sin, u japanskoj kompaniji. Zato župa i privlački pomorci, koji produžuju život hrvatskoga pomorstva, svečano slave sv. Nikolu, svoga zaštitnika, čiji je kip i u župnoj crkvi. Nose ga privlački kapetani na svetčev blagdan u procesiji koja okupi pomorce i ribare, od župne crkve do kapele sv. Nikole na kamenom obalnom mulu, obnovljenom sredstvima župljana. Na kuće u Selu župljani stave zastavice svih naroda, a u more kod kapele sv. Nikole položi se vijenac za pokojne pomorce. Puno mladih Privlačanaca i sada završava pomorske škole. »Možemo biti ponosni, imamo puno kapetana koji su pomogli u obnovi kapele sv. Nikole. Prije su naši ljudi bili timuneri, mornari, a u novije vrijeme završili su pomorske fakultete i upravitelji su brodova«, kaže Mate Zanki (50), vijećnik i aktivni župljanin, koji pomaže župniku u nizu logističkih potreba u raznim događajima. »Bog me potiče na angažman, gušt mi je raditi za dobro drugih, to mi stvara zadovoljstvo«, kaže Mate, ponosan kako su Privlačanci 2009. g. više dana ugostili sto gradišćanskih Hrvata, nakon što su godinu prije Privlačanci pohodili Bleiburg. Bila je to velika svečanost razmjene vjere i kulture.
Zaposleni Privlačanci rade u Zadru, Ninu i Zatonu. U poštovanju marljivih predaka Mate podsjeća na privlački simbol, pjeskarenje. »Nema obitelji u Privlaci koja nije imala barem jednoga sabunjara, da netko nije potekao iz sabunjarske obitelji. Svi naši Amerikanci i starija generacija bili su sabunjari. Nakon Drugoga svjetskoga rata, zbog političkih i ekonomskih razloga, otišli su u Ameriku i na vesla u Italiju. Više nema ni jednoga. Zadnji je sabunjar odustao prije pet godina, još je živ, Frane Grbić«, kaže Mate, otac troje djece.
Župni je kateheta sedmu godinu Ivan Kapović (36), vjeroučitelj u Strukovnoj školi Vice Vlatkovića i Gimnaziji Vladimira Nazora. Don Marinko priprema krizmanike, a Ivan prvopričesnike. Do prošlogodišnje njene smrti s marljivom je župljankom Mirjanom Mustać vodio prvaše i drugaše kao grupu »Emanuel« i grupu »Križari«, od 4. raz. do pripreme za krizmu. »Bog poziva. Želio sam biti učitelj, trebala su se pojaviti još ta tri slova. Blagoslov je raditi s djecom. Pitaju me roditelji kako mogu izdržati s njima. To je dar od Boga, strpljenje, iz toga ide suradnja«, kaže Ivan. Poticaj mu je bila njegova srednjoškolska vjeroučiteljica Anita Šerer Matulić. Ivan pohvaljuje i druge vjeroučiteljice rodom iz Privlake, Ankicu Blažević, Anu Kajić i Bertu Pericu. Ivan se želio što aktivnije uključiti u rad župe i nije mu teško dolaziti iz obližnjega Vira. Župljani su ga lijepo prihvatili. Uvijek ima neko zaduženje, ažurira župnu stranicu na Facebooku, na kojoj bude i župni listić. Jako je posjećena i dragi glas i iseljenoj Privlaci.
U župi pet godina djeluje i schönstattski pokret čija je voditeljica Senka Šango (59), zubna tehničarka. Slika Majke Božje triput divne ide od kuće do kuće, kao hodočasnica poveže u molitvu. U župi postoje četiri grupe, u svakoj je deset obitelji. »Za duhovni život to mi jako puno znači. Svi imamo poteškoća. Kad Gospa dođe u kuću, osjećam takav mir, radost«, kaže Senka, koja moli pred tom slikom krunicu i drugo. Majka je trojice sinova. Punice dvojice sinova su u schönstattskom pokretu u župi. Senka je rođena u Povljani, gdje se časti Gospa od zdravlja, u Rijeci je živjela na Trsatu kod svetišta, udana je u Privlaku, gdje je Mala Gospa, i radi u Arbanasima, gdje je Gospa Loretska. »Sretna sam da mi Gospa pomaže. Majka Božja uvijek je uz mene«, kaže Senka. U schönstattskoj zajednici je i Rafaela Glavan (78), umirovljenica. Pedeset godina je živjela u SAD-u. Zadnjih 20 godina ona i muž borave u Privlaci od Uskrsa do studenoga. Muž je kao 15-godišnjak bio u zatvoru. Rafaela je u Društvu svete krunice u hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku i u zajednici koja svakoga utorka moli za duše u čistilištu. »To volim, volim Majku Božju, hodočašća. Bila sam u svim svetištima, u Meksiku, Svetoj Zemlji, Kanadi, Međugorju. Drago mi je di god se Bog moli. Volim našu Privlaku, naš narod, našu Hrvatsku«, kaže Rafaela, a na misi »vidi ljude koje vidi i u New Yorku«.
Tomas Yaseta (68), voditelj župnoga zbora, umirovljenik je povratnik iz Los Angelesa, a sa suprugom Privlačankom živi u Privlaci sedam godina. »Moji djedovi i bake rođeni su u Hrvatskoj, roditelji i ja smo rođeni u Kaliforniji. Uživam živjeti u Privlaci, to je lijepo mjesto. Sporiji je način života, u Kaliforniji sam stalno radio, u televizijskoj industriji. Volim živjeti pokraj mora, dalmatinska obala je predivna, volim našu hranu i dobro crno vino«, kaže Tomas, čija je kćerka u Americi, a sin u Danskoj. Bio je crkveni orguljaš u hrvatskoj župi sv. Antuna u LA-u. »Volontiram u župi, sviram klavijaturu. Volim glazbu. Prakticiram vjeru. Moja je uloga biti prisutan u župi, angažirati se. To je način da komuniciram s Bogom i ljudima«, kaže samozatajni Tomas, koji svira i na tamburici u Tamburaškom orkestru u Ninu.
Martina Rančić (26), učiteljica razredne nastave, vodi dječji zbor s petnaest djece od 1. do 4. razreda. »Sama sam se javila jer sam viđala djecu da dolaze na misu. Ispunjava me to, volim djecu. Sretni smo zbog toga. Oni to vole, pjevaju na misi, subotom imamo probu. Aktivni su i redoviti. Bez vjere ne bih mogla živjeti, muž i ja smo redoviti na misi, imamo tu potrebu, to nas ispunjava«, kaže Martina, koja je rodom iz Drniša.
U zboru crkve sv. Barbare prvi je glas Ivana Grbić (72), umirovljenica, a pjeva i Anđelka Glavan (75), koja svjedoči: »Ako nisam u crkvi, nije mi nedilja.« Marina Grbić (57) kaže: »U duši mi je prazno ako ne sudjelujem u misi. Volim pjevati, u zboru sam od malih nogu. Crkva i sv. Barbara puno nam znače jer je narod na početku bio odsječen od centra. Tu molimo krunicu svaki dan u svibnju i listopadu, imamo križni put i sve potrebno.« Domaćica Zrinka Nazarević (48) je čitačica u crkvi sv. Barbare. »Dolazak u crkvu mi nije samo rutina, nedjelja pa idem u crkvu. Važno mi je sudjelovati u misi jer tada više upijem, doživim misu. Imam tjedan dana, živim misu. Meni je to veliko«, kaže Zrinka. »Puno nam znači ta crkva jer puno ljudi nije u prilici ići u župnu crkvu. Dosta je starijih ljudi, nemaju prijevoz. Ljeti je velika gužva, vikendaši, puno djece, ali je tišina, mir«, kaže Zrinka.
