Dvadeset i prvo stoljeće zasigurno je stoljeće u kojem čovjek svjedoči naglomu napretku tehnologije, novim načinima komuniciranja, bržemu odašiljanju i primanju informacija. To je doba koje je u velikoj mjeri promijenilo ljudske živote i ljudske odnose. Iako se sve češće veća pozornost poklanja negativnim aspektima toga ubrzanoga razvoja, često se zaboravlja da je tehnologija poboljšala medicinu, znanost, industriju, omogućivši i malim korisnicima mogućnost komuniciranja s cijelim svijetom, jednostavnu dostupnost velikoj količini informacija. Pritom osoba često ne treba ništa veće od uređaja koji stane u džep – mobitela. No svaka nepromišljena uporaba bilo čega, pa tako i proizvoda modernih tehnologija, zasigurno za sobom povlači negativne utjecaje. Pretjerana uporaba mobitela odnosno pretjerano »oslanjanje« na nove tehnologije koje osobi nisu nužno vezane za neometano obavljanje radnih zadaća dovodi do smanjenja koncentracije i kapaciteta pamćenja, dodatno pridonosi sjedilačkomu načinu života, a nedovoljna tjelesna aktivnosti negativno utječe na ljudsko zdravlje i čini čovjeka podložnijim za razvoj brojnih bolesti, i ne samo tjelesnih.
Njihovu reakciju bolje da ne opisujem u detalje. Mogu samo reći da mi se učinilo kao da sam ovisniku uzeo drogu. Ne kajem se zbog toga, no moram pitati za savjet kako djeci ograničiti buljenje u mobitel a da psihički ne stradaju zajedno sa mnom.
Ljudi srednje životne dobi i stariji mogu se prisjetiti kako je to bilo prije pametnih telefona – to je doba kada su se ljudi normalno snalazili u novom gradu, na cesti, pamtili brojne informacije, brojeve telefona; a danas se većina svakodnevnih problema relativno jednostavno rješava brojnim aplikacijama, zanemarujući važnost pamćenja. Međutim, utjecaj tehnologije na kognitivne funkcije nije isključivo negativan jer on pokazuje i svoje pozitivne aspekte. Današnja djeca imaju bolje razvijene vizualne sposobnosti, a primljene informacije obrađuju znatno brže.
Današnjoj djeci nezamislivo je biti bez pametnih telefona, tableta, a prekid internetske veze dovodi do stanja zbunjenosti, frustriranosti i napetosti. Paralela se može povući s tekućom vodom – jednostavno je nezamislivo da tko otvori slavinu i da voda ne poteče. A još prije nešto više od stotinu godina samo su rijetki imali taj luksuz. Djeca i mladi uz pomoć interneta uspostavljaju, održavaju i iniciraju brojne različite odnose, što reducira druženje i izravnu interakciju, provodeći većinu svoga slobodnoga vremena ispred ekrana. Na taj način stvaraju neke drugačije socijalne veze i vještine, propuštajući i zanemarujući brojne druge aspekte života koji se događaju u realnom vremenu, a potrebni su za izgradnju vlastitoga identiteta.
A zašto je to tako? Zato što se djeci od ranoga djetinjstva daju pametni telefoni, najčešće radi toga da im se zaokupi pozornost, da se tjelesno smire. A svaki sadržaj kojemu je dijete izloženo vrlo je stimulativan, nadasve zanimljiv i koncipiran tako da stalno traži pozornost, što se može usporediti s gledanjem popularnih serija sapunica. I time sve ostalo u okolini postaje dosadno i usporeno.
Djeca (ali i odrasli) iskoriste svaki slobodan trenutak kako bi bili »na mreži«; dovoljno je samo promotriti putnike u javnim prijevozima, ljude koji čekaju autobus ili tramvaj, koji su na pauzi za ručak ili djecu koja idu na veliki odmor u školi – svima je zajedničko jedno – tipkanje po mobitelu. Ne tako davno, kad je školsko zvono označilo početak maloga ili velikoga odmora, djeca su trčala van kako bi bila što dalje od školskih klupa; danas školsko zvono ne »uvjetuje« u djece »bježanje«, nego osigurava nesmetano istraživanje društvenih mreža.
Pojedina istraživanja pokazuju da se djeca i mladi najčešće internetom koriste kao pasivni korisnici informacija, a nešto rjeđe kao aktivni kreatori sadržaja na internetu. To je »mjesto na kojem se ubija vrijeme«, mjesto na kojem se igraju igre, mjesto gdje se upoznaju novi »prijatelji«, mjesto gdje se »skida« najnovija glazba, serije i filmovi te mjesto gdje se pronalaze informacije potrebne za pisanje domaćih uradaka. Internet je uistinu mjesto na kojem se mogu pronaći sve informacije koje su na jednom mjestu i lako su dostupne. I time internet dodatno dobiva na svojoj važnosti.
Najčešće djeci i mladima kazna nije zabrana izlazaka, zabrana gledanja TV-a ili slanje djeteta u sobu po kazni, nego naprotiv, ta soba osigurava »blisko« druženje s mobitelom. Oduzimanje mobitela, zabrana pristupa internetskim sadržajima kod djece uistinu izaziva burne reakcije, praćene intenzivnom ljutnjom. I to je isti osjećaj kojega se mogu prisjetiti starije generacije kad su ih roditelji disciplinirali uskratom druženja s prijateljima.
S druge strane, kako djetetu ograničiti uporabu mobitela, laptopa i tableta kad i roditelji i svi oni odrasli koji su djetetu uzori nerijetko većinu svoga slobodnoga vremena provode upravo na tim istim pametnim telefonima i »čudima« moderne tehnologije. Tu svaki protuargument jednostavno pada u vodu.
Danas su mladi roditelji izloženi brojnim izazovima; svakodnevna utrka s vremenom jednostavno otežava interakciju roditelja s djecom, što se osobito oslikava u nedostatku vremena da se roditelji mogu nesmetano družiti, igrati, učiti s djecom. I nije rijetkost da roditelji ponekad i prešutno »dopuštaju« djetetu da provede i više vremena na internetu. Jedno istraživanje navelo je da 80-ak posto djece i mladih ima pristup internetu na mobitelu, najčešće pregledavajući svoje profile i objavljujući postove, a 50-ak posto njih to čini za vrijeme nastave. Također, istraživanje je pokazalo da više od 60 posto mladih u dobi od oko 14 godina i oko 75 posto mladih u dobi od 16 godina može pristupiti internetu kad god to žele ili trebaju.
Elektronički »multitasking« u velikoj je mjeri prisutan u većini kućanstava i često narušava komunikaciju licem u lice, obiteljsku interakciju s roditeljima, ali i interakciju među braćom i sestrama. I često se roditelji žale kako vrijeme provedeno na društvenim mrežama u znatnoj mjeri interferira s obiteljskim životom. S druge strane, djeca i mladi koji su često na društvenim mrežama nerijetko iznose da ne dobivaju dovoljno potpore od svojih roditelja.
Biti roditelj veoma je zahtjevna zadaća i nitko ljude ne priprema na sve izazove s kojima će se susretati na tom cjeloživotnom putu. Jedna od težih zadaća roditeljstva jest uspostaviti zdrave granice djetetu, bez obzira na dob. Jer svako dijete treba osjećaj sigurnosti, osjećaj da se može osloniti na roditelja koji je sposobniji u rješavanju životnih problema. I jedino jasne, nedvosmislene, njegujuće granice mogu osigurati zdrav odnos djeteta prema životu.
Ne postoji roditelj koji se barem jednom nije susreo s pokušajem »probijanja« granica, s negodovanjem i buntom zbog pravila. I razvojna zadaća djeteta jest da pokuša probiti granice kako bi naučilo gdje je stvarna granica, što se smije, a što se ne smije, što je dobro, a što loše. Na tom svom putu k odraslosti dijete će imati emocionalne bure upravo zbog jasnih granica. A bure su »poželjne« jer tako dijete uči kako se nositi s neuspjesima, frustracijama, odgađanjem potreba. To je naporan posao za roditelje i očekivano je da će roditelji ponekad »pokleknuti« i malo olabaviti granice. Jer i roditelji su ljudi.
Dosljednost u roditeljskim granicama vrlo je važna jer djeca (ma koliko god se činilo da nije tako) trebaju ustaljen i poznat ritam – kad se doručkuje, kad se ide u školu, kad se ide van, kad se ide na spavanje i naravno kada i koliko se može biti na internetu. Jasno da su iznimke ponekad potrebne, ali tada dijete mora znati zašto je učinjena iznimka. Imati granicu ne znači biti krut, nego biti što dosljedniji. Da bi granica imala svoju glavnu funkciju, a to je odgoj koji će iznjedriti emocionalno zrelo dijete, ona mora biti jasna i razumljiva. Postavljanje granica bez razumijevanja zašto je ona važna, i ako je ona tu samo radi discipline, u djeteta će najčešće izazivati dodatnu frustraciju. Sama granica izvor je frustracija. Ako je još k tomu djetetu nerazumljiva, ona gubi svoj smisao, a u djeteta dodatno izaziva bunt.
Dijete će vrlo burno reagirati na bilo koju zabranu ili stanje u kojem je deprivirano, i upravo je to najveći test za svakoga roditelja. Test, jer u tim situacijama roditelj treba pokazati koliko je dosljedan u postavljenoj granici.
Kako bi se postavljene granice poštovale, dijete mora biti aktivni akter u definiranju pravila ponašanja; koje su obveze djeteta, kako će se provoditi slobodno vrijeme, koliko se dugo može biti na internetu i koje su to situacije kada granice mogu postati »rastezljive«. S druge strane, roditelj treba biti spreman na uvažavanje određenih pravila i želja koje djeca postavljaju pred roditelje. Utjecaj novih tehnologija nemoguće je izbjeći. Novi načini komuniciranja i uspostavljanja socijalnih odnosa nisu loši ako se jasno odrede granice i uspostavi ravnoteža između virtualnoga i realnoga svijeta.
Dosljednost i jasnoća pravila, razumljivo discipliniranje šalje djetetu poruku što se očekuje od njih, a jedno usvajanje navika reda pomaže djeci da razviju svoje potencijale kako bi bili sposobni nositi se sa svim životnim zadaćama koji su pred njima. A »hladna« glava i strpljenje kada nastupe emocionalne bure šalju poruku ozbiljnosti i važnosti određenoga pravila.
Umjerenost u uporabi bilo čega, pa tako i novih tehnologija, ključ je uspostave ljudske dobrobiti; i jedino pravilno kormilarenje pridonijet će zdravu razvoju djeteta. A zajedničko otkrivanje realnoga svijeta, ali i virtualnoga, dodatno učvršćuje vezu između roditelja i djeteta. Dijete roditelju može otkriti neke nove vidike koje nudi virtualni svijet, a roditelj zasigurno može upoznati dijete sa svim raznolikostima i zabavama koje ima ovaj realni život i svijet. Stoga suradnja i timski rad roditelja i djece može pridonijeti boljemu međusobnomu razumijevanju i razumijevanju jedni drugih.
