Kao i u svem odgoju, roditelji i u razvijanju zahvalnosti imaju najveću početnu ulogu. Teoretičari društvene teorije učenja otkrivaju da djeca moralna načela najčešće stječu po modelu i imitaciji. Roditelji i drugi za dijete važni odrasli njegovi su glavni modeli, uzorci. Djeca nauče odmah ispočetka, ravnajući se prema nagradi i kazni, koje ponašanje zadržati, a koje izbjegavati. Za tu vrstu usvajanja moralnih načela nužna je emocionalna bliskost i privrženost nekomu odraslomu najviše tijekom prve godine života i tijekom nekoliko godina poslije.
Stoga prvo zbog čega malo ljudsko biće može osjetiti zahvalnost jest prisutnost roditelja i topao odnos prema njemu. Tu se pokazuje zahvalnost i kao dio djetetova usvajanja »dobroga objekta«, mentalne »predodžbe« druge osobe, najčešće majke, što pruža unutarnju snagu i sigurnost za bolje nošenje s mogućim frustracijama i teškim trenutcima bez gorčine.
Primjerice, ljubav majke koja je nježna i empatična daje djetetu zdrav okvir za razvoj i dovodi do toga da joj dijete bude zahvalno. Prva razina te sposobnosti moralnoga prosuđivanja, predmoralna, nastupa oko četvrte-pete godine. Prosuđivanja i zaključci u prvom stupnju toga razdoblja donose se na temelju izbjegavanja kazne ili dobivanja nagrade, a u drugom na temelju naizmjeničnosti – »učiniš ti meni, učinim ja tebi« ili zadovoljavanjem osobnih potreba.
Sve je to važno imati u vidu kada roditelji svojim riječima i primjerom od malih nogu uče djecu da počnu biti zahvalni po toj maloj riječi »hvala«. Prvi je to korak na tom važnom putu. Ono što dijete prepoznaje i usvaja kroz tu riječ jest određeni ugođaj, neko dobro što netko drugi učini za njega. I tako se na najjednostavniji i najlakši način počinju graditi temelji na kojima se izgrađuje vrlina zahvalnosti. Naravno, ne treba se brinuti što dijete koje tek počinje izgovarati tu svetu rječicu ne može odmah osjetiti puni sadržaj zahvalnosti, jer tu je riječ o zahvalnosti zbog učenja i pristojnosti, za razliku od one koja će potom doći – autentične zahvalnosti. Zapravo, učeći dijete da kaže »hvala«, roditelji ga u isto vrijeme uče da usvaja društvene norme dobroga ponašanja, zdravo im se prilagođava i tako sebi olakšava snalaženje i funkcioniranje u društvu.
Rad na zahvalnosti i njezino razvijanje kroz život svakako zahtijeva volju i disciplinu, baš kao i svaka druga aktivnost, ali plodovi su onda zajamčeni i svestrani. To uključuje uravnotežen pogled na pozitivne i negativne aspekte ljudskoga života i iskustva. Poznate su i jednostavne psihološke preporuke koje nam također mogu poslužiti za vježbanje zahvalnosti, a time i podizanje razine vlastitoga zadovoljstva i svega što s njim ide.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
