Već duže vremena želim uputiti jedno pitanje, koje, vjerujem, zanima i druge vjernike. Često sam odlazio u razne župe i primijetio sam da se u propovijedima uglavnom zaobilaze svakodnevne teme koje bi mogle pomoći boljemu i kvalitetnijemu životu kršćanina. Primjerice, gotovo se stalno u propovijedima priča o ljubavi, kako je ona divna, prekrasna i općenite fraze u tom smislu, a premalo se govori kako da živimo bolje i dostojanstvenije. Ne dvojim da je ljubav jako važna, možda i najbitnija, ali za život čovjeka u svakodnevnom životu potrebnije su druge vrijednosti. Potrebno je naglašavati vrijednosti odanosti obitelji, i odanosti kao vrijednosti, iskrenosti, opasnosti laži, opasnosti hedonizma, prijevare, pijanstva, kulture cajki i izlazaka vikendima kad se naša mladost doslovno truje alkoholom, često i drogom i duhanom… O tome se rijetko čuje s propovjedaonice, kao da se svećenici ne žele zamjeriti dirajući aktualne probleme života.
Dakako da je divno voljeti, ali nama trebaju savjeti za život, stoga pitam kad će propovijedi postati dio stvarnoga života, drugim riječima kad će svećenici s oltara pozvati braću katolike da prosvjeduju i pišu pisma prosvjeda ili da zovu telefonom javnu televiziju kad prikazuje neprimjerene i nemoralne sadržaje. Dokad će Crkva biti inertna i pričati o ljubavi dok naša djeca gledaju svakakve neprimjerene sadržaje na javnoj televiziji? Zašto Crkva ne pozove vjernike da se uključe na demokratski način u kreiranje svoje stvarnosti, pa ako je to pisanje prosvjeda htv-u, neka bude i taj način.
Mnogo je stvari koje se zanemaruju ili nedovoljno ističu, a u svojoj negativnosti izjedaju ovaj narod. Među njima su najviše bračne nevjere, pijanstva… To su teme koje su oko nas i koje su zaslužile puno više pozornosti i riječi s propovjedaonica.
Čitatelj
Ne sumnjamo u Vašu dobronamjernost kad pišete kritički o propovijedima i kad mislite da bi se govorom o svakodnevnim temama moglo pridonijeti kvalitetnijemu životu vjernika, no pitanja koja ste otvorili zahtijevaju dublje promišljanje.
Naime ni idealne propovijedi, da danas govori npr. i sam sv. Antun Padovanski, ne mogu ostvariti kvalitetniji život vjernika jer je zadaća svakoga pojedinoga vjernika da donosi odluke o promjenama u svom općem, pa i vjerničkom životu. Samo svaki vjernik za sebe može se osobno otvoriti Duhu Svetomu i dopustiti da ga Duh Sveti iznutra preobrazi. Propovijed može biti tek bolji ili lošiji poticaj vjerniku. Ako vjernik jednom u životu stvarno ne zastane i sam vrlo ozbiljno i trijezno ne promisli te nakon promišljanja ne odluči izgrađivati svoj osobni odnos s Bogom, nikakve vanjske riječi ne mogu mu pomoći.
Naime, samo vjernik koji zaista slobodno i pošteno odluči ići kroz život s Bogom ulazi u novu avanturu svoga osobnoga duhovnoga rasta i dozrijevanja, a posljedica toga je drugačiji, kvalitetniji život i na području čovječnosti i na području vjere, kršćanstva, crkvenosti, ali i svakodnevnoga života u obitelji, neformalnim zajednicama i društvu općenito. Svaki vjernik, svjestan da je slab i da lako može pogriješiti na mnogo načina, da lako može zanemariti dobro i popustiti zamamnim pozivima zla, pozvan je prihvatiti tu činjenicu i to osobno iskustvo i s tom sviješću doći pred Gospodina, koji je milosrdan, rado oprašta i daje novu priliku. Svaki čovjekov pad snažan je poziv na odluku, osobnu odluku da će se kloniti grješne prigode i svim silama ostvarivati više dobra.
Samo iskreno prijateljevanje s Bogom obogaćuje i mijenja vjernika, a ljudsko je iskustvo da je za njegovanje prijateljstva nužno što više, što češće i što otvorenije razgovarati – to je molitva koja treba biti osobni razgovor s Bogom koji progovara na bezbroj načina, a sasvim očito i izričito po Svetom pismu. Nije potrebno ni reći da propovjednik nikako ne može zamijeniti vjernika u toj zadaći da osobnom molitvom komunicira s Bogom. Vjernik koji ne bi molio u svojim mislima i svjesno njegovao povezanost sa svojim Stvoriteljem zapravo bi se mogao usporediti s lozom koja je ostala na trsu, ali se osušila te nikada ne će moći dati ploda.
Također pravoga ljudskoga prijateljstva nema ako nema susretanja – tako nema njegovanja prijateljstva s Bogom ako nema sudjelovanja u sakramentalnim slavljima, osobito nedjeljnom euharistijskom slavlju. Samo istinsko, osobno, svjesno i proživljeno prijateljevanje s Bogom preobražava slabe ljude da budu pošteni, pravedni, vjerni, uslužni, solidarni, jednom riječju – novi ljudi.
Uvijek je među ljudima bilo svih slabosti koje ste naveli, čak i u vrijeme djelovanja Isusa Krista u Palestini, a otimali su im se i danas im se otimaju oni koji su iskreno pošli za Bogom. Odupiranje zlu i napasniku nije moguće samo svojim ljudskim snagama, zato treba pustiti u svoj život Boga, Duha Svetoga, koji je svjetlo i snaga za življenje dobra. Nije realno misliti da ljudi, koji su žrtve različitih slabosti, duboko u svom srcu ne bi znali što je dobro a što je zlo, odnosno da ne bi bili svjesni da svako popuštanje zlu donosi sa sobom brojne loše posljedice. Teško je vjerovati da i suvremeni katolički vjernici ne bi znali koji su to kršćanski ideali u osobnom, obiteljskom, crkvenom i društvenom životu kojim bi trebali težiti i za što bi se trebali zauzimati.
No time ne želimo reći da ne bi bilo važno što se i kako se u propovijedima govori, prenosi li se smisao Božje riječi da bude svjetlo cjelokupnoga života. Pritom se ne može osporiti da je vrhunski cilj ipak ljubav kao odnos prihvaćanja Boga i bližnjega i spremno promišljeno i slobodno služenje Bogu i čovjeku, pa je inzistiranje propovjednika na ljubavi zapravo ispravno.
Što se tiče prosvjeda medijima za nemoralne sadržaje, doista je potrebno da se vjernici oglase, pišu, prosvjeduju – ali nipošto nije zadaća propovjednika da ih on pokrene i organizira, nego su sami dužni djelovati da bi bilo bolje.
