KAKO DO PREOBRAŽAJNOGA SJEDINJENJA S BOGOM? Itinerar duhovnoga života

Snimio: M. Čobanović

Kroz koje etape razvoja treba proći da bi se do kraja duhovno izraslo odnosno da bi se dosegnula punina duhovnoga života, tj. svetost odnosno ono što mistici nazivaju preobražajno sjedinjenje s Bogom? Klasična postavka koja je prevladavala sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća promatrala je razvoj duhovnoga života u tri momenta: a) faza čišćenja, koja je svojstvena početnicima; b) faza prosvjetljenja odnosila se na uznapredovane i c) faza sjedinjenja kod savršenih.

Klasična postavka koja je prevladavala sve do sedamdesetih godina prošloga stoljeća promatrala je razvoj duhovnoga života u tri momenta: a) faza čišćenja, koja je svojstvena početnicima; b) faza prosvjetljenja odnosila se na uznapredovane i c) faza sjedinjenja kod savršenih. (…) No praksa pokazuje da se zna dogoditi da faza čišćenja bude prisutna i u fazi sjedinjenja, što zapravo govori da su te faze isprepletene.

Zamjerka toj postavci, zbog čega se smatra nadiđenom, jest u tome što se pretpostavljalo da jedna faza slijedi nakon druge, no praksa pokazuje da se zna dogoditi da faza čišćenja bude prisutna i u fazi sjedinjenja, što zapravo govori da su te faze isprepletene.

Uz taj klasični postoje i drugi, manje poznati itinerari. A jedan od novijih je španjolskoga karmelićanina Federica Ruiza Salvadora iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća koji se sastoji od pet etapa utemeljenih na Pavlovu nauku duhovnoga života. Te etape su sljedeće:

1) Kršćanska inicijacija. Početak duhovnoga života počinje s krštenjem i ono je uz ostala dva sakramenta – potvrdu i euharistiju – temelj duhovnoga života;

2) Poosobljenje i pounutrašnjenje vjere. Ta faza počinje kad ispovijedanje vjere postaje osobnim stajalištem. Može ju se nazvati i »drugim obraćenjem«. Riječ je o živoj i odrasloj vjeri koja se hrani i jača molitvom, čitanjem Svetoga pisma, moralnom dosljednošću, sakramentima, zajedništvom s braćom u vjeri;

3) Tamna noć. Očituje se kao kušnja vjere i kriza identiteta. To je odlučujuća faza u procesu duhovnoga izrastanja. Iskusili su je mnoge duhovne osobe i svetci u većem ili manjem intenzitetu, u jednom ili drugom obliku kroz suhoće, napuštenosti, očaj, kušnje svake vrste. Riječ je o temeljnom kršćanskom zakonu smrti – uskrsnuća Kristova, otajstvu prisutnom u svim fazama, koje se ovdje živi s osobitim intenzitetom. To samo potvrđuje riječ Pisma »da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje«, odnosno da nitko ne dolazi do stanja savršenih, tj. do svetosti a da prije ne prođe kroz mnoge kušnje i trpljenja;

4) Savršenost i zrelost u hodu prema punini ljubavi. Riječ je o relativnoj punini i provizornoj zrelosti koju obilježava smirenost bića, ali ne bez problema i križeva;

5) Smrt i proslava: iskustvo krštenja i preobražajne snage Božje u vlastitom biću.