Potaknuti danom sv. Jakova, u ovom smo broju naše rubrike, opisujući najvažnije hodočasničke rute u Europi i Hrvatskoj, naglasak odlučili staviti na važnost hodočašća. Stoga smo rubriku »Mladi mladima« odlučili otvoriti »Putom svetoga Jakova« u Španjolskoj. Pritom vam, osim opisa te hodočasničke rute, pokušavamo približiti što zapravo znači proći putom sv. Jakova i koja je važnost toga hodočašća. Koliko su zapravo čudnovati putovi Božji nastojali smo pokazati prikazom životnoga puta jednoga drugoga svetca koji isto dobiva svoj obnovljeni put – svetog Martina – najprije rimskoga vojnika, potom biskupa, a u konačnici i prvoga kršćanskoga svetca koji nije bio mučenik. Njegov hodočasnički put proteže se na oko 2500 km, od mađarskoga Szombathelyja do francuskoga Toursa – od mjesta njegova rođenja do mjesta njegova biskupstva i preminuća. Riječ je ne samo o važnoj hodočasničkoj ruti za kršćane, nego i o europskom kulturnom putu, epitetu koji mu je dalo Vijeće Europe 2005. godine. U ovom smo broju rubrike »Mladi mladima« također prikazali hodočašće »Sedam crkava« u Rimu, koje je osim svoje višestoljetne tradicije poznato i po brojnim umjetničkim i arhitektonskim ostvarenjima s kojima se hodočasnici susreću na toj ruti. No kako bi hodočašćem osnažili svoju vjeru, Hrvati i ne trebaju izići izvan granica svoje domovine. Marija Bistrica, Sinj, Aljmaš i Trsat najvažnija su hodočasnička mjesta u Hrvatskoj. U tom dijelu naše rubrike nismo mogli izostaviti najpoznatije hodočašće na koje se odlučuju hrvatski vjernici, iako se nalazi u Bosni i Hercegovini – Međugorje. Nakon prikaza najvažnijih europskih i domaćih hodočasničkih ruta odlučili smo se dotaknuti i Srednjoeuropskoga katoličkoga dana. Danas je to još uvijek živ zajednički projekt osam zemalja srednje Europe, a neizravan mu je poticaj dao papa Ivan Pavao II. tijekom svoga pastoralnoga pohoda Austriji naglasivši ulogu te zemlje kao mosta između istočne i zapadne Europe. Na kraju ovoga broja rubrike »Mladi mladima« odlučili smo se osvrnuti i na smisao molitve, šutnje i potrage za Bogom i potaknuti vas da molite, šutite i tragate za Bogom dok hodočastite.
Svi su se bar jednom borili sa samoćom i potragom za Bogom. Pitali o smislu života i propitivali vlastitu vjeru i smisao molitve. Svatko posjeduje osobno iskustvo o tome kako se sjedinio s Bogom i kako je pronašao svoju vjeru. Taj put vrlo često traje godinama, nekima potraje i cijeli život. Put do unutarnjega mira veoma je težak. Kako bi pronašli sabranost, tišinu, samoću te sjedinjenje s Bogom, mnogi su uzeli zavjet šutnje. Uz to se veže i hodanje, a možda je najpoznatiji primjer za to Isusov odlazak u pustinju. Mnogi su hodočasnici uzeli Isusov primjer i pokušali ga primijeniti na svoj život. Od mnogih hodočasnika može se čuti za najidealniji molitveni zaziv – molitvu u ritmu otkucaja srca.
Taj zaziv nazvan je »Isusova molitva« ili molitva srca zbog toga što se zaziv ponavlja dok ne postane ujednačen s ritmom disanja i otkucajima srca. Tim se zazivom koriste vjernici s kršćanskoga istoka, a kaže se da dovodi do čistoće srca, do iskustva milosrđa Božjega te do sjedinjenja i preobraženja čovjeka. Prema Žumberačkom vikarijatu, uz molitvu se rabi i posebna krunica – brojanica koja je napravljena od čvorova. Svaki je čvor upleten na poseban način i svaki je sastavljen od mnogo čvorića. Uz to ide i posebna legenda: Stara monaška predaja govori o monahu koji je želio načiniti brojanicu kako bi odbrojavao svoje molitve, ali đavao je stalno razvezivao čvoriće koje je starac ispleo. Jednom mu se javio anđeo i naučio ga plesti čvorić koji se sastoji od sedam upletenih križeva. To je jedan od najkompliciranijih čvorića na svijetu. Takvu brojanicu đavao nije mogao rasplesti. Radi se o neprestanoj unutarnjoj molitvi koja uključuje neprekidno zazivanje imena Isusa Krista ustima, razumom i srcem.
Svaki čovjek treba za sebe pronaći način kako biti u samoći te kako pronaći svoj put u sjedinjenu s Bogom.
Da bi na hodočašću obnovili i osnažili svoju vjeru, pokajali se za grijehe i izmirili se s Bogom, Hrvati ne moraju odlaziti izvan granica domovine. Hrvatska se diči s nekoliko većih mjesta koja su svojim smještajem pogodna za hodočasnike i oduvijek privlače vjernički puk, a među najvećima su Marija Bistrica, Sinj, Aljmaš i Trsat. Spomenimo i Međugorje koje se nalazi u Bosni i Hercegovini, nedaleko od hrvatske granice.
Svetište Marija Bistrica je nacionalno i najpoznatije svetište u Hrvatskoj, koje osim Hrvata posjećuju i stranci iz različitih zemalja cijeloga svijeta. Prva hodočašća u Mariju Bistricu zabilježena su još 1684. godine. Procjenjuje se da se na pedesetak različitih hodočašća iz pet hodočasničkih smjerova tijekom godine okupi približno milijun vjernika.
Za blagdan Velike Gospe Sinj postaje posebno veliko hodočasničko središte. Mladi i stari, iz okolnih sela ili udaljenih gradova zapute se pokloniti se Gospi. Događaj je to koji svake godine bilježi sve više sudionika, a gotovo je nemoguće navesti točan broj jer hodočasnici pristižu u Sinj sa svih strana tijekom cijeloga dana. Valja istaknuti i hodočašće mladih koje svake godine kreće iz Solina. Tradicija je to još od 1982. godine kada je hodočašće organizirano prvi put.
Jedno od najstarijih Gospinih svetišta je svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu. To je ujedno i najznačajnije marijansko svetište u Slavoniji, nedaleko od Osijeka. Tijekom Domovinskoga rata svetište je bilo porušeno, ali je Gospin kip ostao sačuvan. Danas se nalazi u novoizgrađenoj crkvi u koju hodočaste mnogi vjernici tijekom cijele godine, posebice ljeti.
Najstarije hrvatsko svetište je svetište Majke Božje Trsatske na Trsatu u Rijeci. Trsat je još 1291. godine postao svetište nakon što je u njemu pronađena kuća iz Nazareta u kojoj je živjela Blažena Djevica Marija kada joj je anđeo Gabrijel objavio da će začeti i roditi Isusa. Svake subote tijekom ljeta organiziraju se hodočašća iz različitih dijelova Hrvatske, a najveće hodočašće je na blagdan Velike Gospe.
Brojni su hodočasnički putovi kojima čovjek može poći, svaki poseban na svoj način. Jedan od njih, put sv. Martina, rimskoga vojnika, biskupa i svetca, rođenoga 316. ili 317. godine prema zapisima Suplicija Severa, ima posebnu težinu. Sv. Martin prvi je svetac koji nije bio mučenik, a njegov blagdan – Martinje – slavi se 11. studenoga na dan njegova pokopa.
Koliko su doista čudnovati putovi Božji govori nam Martinov životni put. Rođen je u rimskoj provinciji Savariji u današnjoj Mađarskoj, kao sin rimskoga časnika, a ime koje nosi umanjenica je od imena rimskoga boga rata Marsa, čime je njegov otac želio naglasiti i predvidjeti njegovu uspješnu buduću vojnu karijeru. No Martin nije imao želje biti vojnikom – službu je odradio, a prema legendi nakon povratka iz jedne ophodnje, kada je darovao polovicu svoga plašta prosjaku da se ne smrzne, u snu mu se ukazao Isus govoreći: »Ovo je plašt kojim me zaogrnuo Martin.« Nakon toga događaja Martin se krstio, zaređen je za svećenika i odlučio se za osnivanje samostana kako bi život proveo u molitvi i tišini. No, spletom okolnosti, biskup u francuskom Toursu preminuo je i Martin se pokazao najboljim kandidatom za njegovo mjesto – službu koju je prihvatio i obnašao, pokrštavajući poganska galska plemena. Vjerovao je i u ljekovitost vina, za koje je smatrao da ga treba piti samo u bolesti. Preminuo je 8. studenoga 397., a pokopan je 11. studenoga – stoga se tada slavi i njegov blagdan. Uz sv. Martina veže se i jedna hrvatska legenda: za vrijeme turskih napada ban Nikola Jurišić s malobrojnom vojskom branio je grad Kiseg, a Turci su se nakon duge borbe razbježali pred »konjanikom s plamenim mačem«, sv. Martinom, kojemu su se žitelji grada molili.
Hodočasnički put sv. Martina proteže se na oko 2500 km, od mađarskoga Szombathelyja do francuskoga Toursa – od mjesta njegova rođenja do mjesta njegove smrti. Vijeće Europe još 2005. godine proglasilo ga je europskim kulturnim putom. Taj životni, ali i hodočasnički put samo je jedan od mnogih putova kojima bi se bilo dragocjeno zaputiti.
Srednjoeuropski katolički dan, koji je završio veličanstvenim misnim slavljem vjernika katolika iz osam srednjoeuropskih zemalja, zajednički je projekt za koji je neizravni poticaj dao sveti papa Ivan Pavao II. za vrijeme svoga prvoga pastoralnoga pohoda Austriji 1983. godine. Taj pastirski pohod zbio se u sklopu proslave austrijskoga Katoličkoga dana, a Večernji list prenio je kako je papa podsjetio kršćane na njihovu zajedničku odgovornost za Europu. U svom pohodu 1998. Ivan Pavao II. ponovno je naglasio kako Austrija kao srednjoeuropska zemlja ima ulogu mosta, misleći na povezivanje istočne i zapadne Europe. Upravo zato tamošnje katoličke laičke organizacije inicirale su organiziranje novoga Katoličkoga dana u Austriji, koji se trebao održati 20 godina nakon onoga posljednjega 1983. godine, kada je i sveti papa bio prvi put u Austriji.
Austrijski biskupi prihvatili su tu zamisao, s time da su odlučili u njegovo središte staviti temu Europe. U rujnu 2001. godine ideja o Katoličkom danu srednje Europe predstavljena je biskupskim konferencijama zemalja srednje Europe. Cilj je bio upoznati biskupe srednjoeuropskih zemalja sa spomenutom idejom i čuti njihovo mišljenje. Biskupske konferencije osam zemalja srednje Europe: Austrije, Mađarske, Poljske, Češke, Slovačke, Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odlučile su da zajednički 2003. i 2004. godine proslave Katolički dan – Srednjoeuropski katolički dan. Tim danom Katolička Crkva poticala je i proces širenja Europske unije odnosno prihvaćanje novih članica podsjećajući na činjenicu da je kršćanstvo jedan od nosivih i nužnih korijena Europe te njezina stvarnost.
Kolika se važnost pridaje Hrvatskoj u sklopu te proslave govori i činjenica da su biskupi srednje Europe baš u Zagrebu 29. travnja 2003. potpisali zajedničko pastirsko pismo povodom početka Srednjoeuropskoga katoličkoga dana. Kako je prenio Večernji, na konferenciji za novinare predsjednik Austrijske biskupske konferencije i bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn istaknuo je da srednja Europa treba pomirbu jer joj je povijest puna jazova te da Srednjoeuropski katolički dan treba pokazati i da Europa nije samo gospodarski projekt, nego da počiva i na zajedničkim kršćanskim vrijednostima. Naglasio je i da kršćani žele ići putovima pomirenja kako bi pokazali da vjera pomiruje i spaja ljude tamo gdje ih politika suprotstavlja. Srednjoeuropski katolički dan, koji je u svakoj pojedinoj zemlji započeo krajem svibnja, završio je zajedničkim hodočašćem u Mariazell u Austriji 23. svibnja 2003., na koje vas ponovno pozivamo jer je Mariazell oduvijek drago hodočasničko mjesto hrvatskim katoličkim vjernicima.
Mlade koji će se tijekom ljetnih mjeseci možda zateći u Rimu svakako će zanimati hodočašće »Sedam crkava«. Riječ je o tradicionalnom rimskom hodočašću čiji početci sežu u rani srednji vijek, a na formiranje »Sedam crkava« kao rute kojom možemo hodočastiti i danas snažno je utjecao sveti Filip Neri sredinom 16. stoljeća. Primarna intencija svetog Filipa Nerija bila je približavanje naslijeđa ranih kršćanskih svetaca svakodnevnomu životu vjernika, a Neri je još tijekom svoga života popularizirao tu hodočasničku rutu. Hodočašće »Sedam crkava« danas je najposjećenije tijekom svibnja i rujna. Ta hodočasnička ruta, osim duhovne okrjepe, nudi i priliku za upoznavanje iznimnih umjetničkih ostvarenja koja se mogu pronaći u najljepšim crkvama Vječnoga Grada. Hodočasnička ruta »Sedam crkava« dugačka je dvadesetak kilometara i može ju se obići u 24 sata, a sadrži sedam glavnih postaja. Neki hodočasnici bilježe kako ruta »Sedam crkava« nije zahtjevna u smislu udaljenosti njezinih postaja, nego zbog toga što visoke temperature mogu usporiti kretanje, a time i produljiti obilazak.
Nakon mise u crkvi sv. Marije (Santa Maria in Vallicella) prva je postaja za kršćane najveća i najvažnija crkva – bazilika svetoga Petra. Od bazilike sv. Petra uz Tiber (Lungotevere) hodočasnici dolaze do druge postaje – bazilike sv. Pavla. Riječ je o impresivnoj crkvi koja je najpoznatija po tome što se ondje mogu pronaći portreti svih papa – od sv. Petra do pape Franje. Hodom kroz Ulicu sedam crkava (Via delle sette chiese) dolazi se do bazilike sv. Sebastijana. Ondje hodočasnici mogu vidjeti katakombe koje će ih na poseban način vratiti u najranija vremena kršćanstva. Četvrta je postaja bazilika sv. Ivana Lateranskoga koja se naziva i »majka svih crkava«. Ondje je svakako najimpresivnija Giottova freska koja prikazuje papu Bonifacija VIII. pri proglašenju jubileja 1300. godine. Iduća je postaja bazilika sv. Križa jeruzalemskoga. U njoj se nalazi »Titulus Crucis« – dijelovi drva za koje se vjeruje da pripadaju natpisu s križa na kojem je razapet naš Spasitelj – Isus Krist. Na idućoj postaji – u bazilici sv. Lovre, hodočasnici mogu posjetiti grob sv. Lovre, kršćanskoga mučenika koji je stradao sredinom 3. stoljeća kao žrtva progona cara Valerijana. Sedma i posljednja postaja je bazilika sv. Marije Velike, iznimno ostvarenje ranokršćanske arhitekture. Bazilika obiluje umjetničkim djelima, a najveću pozornost svakako privlači relikvija za koju se vjeruje da je dio jaslica u kojima je rođen Isus. Dakako, hodočašće možete početi rano ujutro baš u toj bazilici, pa potom do podneva završiti u bazilici sv. Petra i s papom zajedno izmoliti Anđeosko pozdravljenje. Ako ste u formi!
Mnogi od nas ovoga su se ljeta odlučili po tko zna koji put poći na hodočašće u obližnja svetišta poput onoga u Mariji Bistrici, Aljmašu, Sinju i drugdje, no kao i na svakom životom području, u određenom trenutku valjalo bi se odlučiti na korak više. Ovaj pothvat zapravo je i nekoliko koraka više jer se radi o veoma napornom hodočašću koje ispituje naše fizičke i duhovne snage, ali nam daje i mogućnost dubljega spoznavanja vjere, kao i dolaska na mjesto pokopa jednoga od apostola – sv. Jakova.
Povijest »Puta sv. Jakova« seže u vrijeme kad su Jakovljevi učenici njegovo mrtvo tijelo prevezli u Galiciju i tamo ga pokopali. Na tom je mjestu pustinjak Pelayo ugledao tajanstveno svjetlo, a u snu mu se obratio sam sv. Jakov i rekao mu da iskopa njegov grob. No on se odlučio o događajima izvijestiti svoga biskupa Teodomira, a on je na tom mjestu dao sagraditi mramornu grobnicu na kojoj je poslije nastala bazilika i svetište Santiago de Compostela, odnosno krajnji cilj hodočašća na koje su ljudi počeli odlaziti nakon što se pročuo glas kako je sv. Jakov omogućio pobjedu kršćanskoj španjolskoj vojsci, pa ljudi već od 840. godine odlaze na grob toga apostola. Osamstotinjak kilometara duga ruta kreće iz francuskoga grada Saint-Jean-Pied-de-Porta i hodočašće potraje 30-ak dana, odnosno otprilike 26 kilometara dnevno. Postoje i one kraće rute, ali original je ipak original. Svaki hodočasnik dobije »credencial«, tj. putovnicu koja je preduvjet za dobivanje hodočasničke diplome na cilju. Uvjet za dobivanje diplome jest prijeći najmanje 100 kilometara pješice, odnosno 200 kilometara biciklom ili konjem. U tu se knjižicu udaraju pečati u crkvama ili prenoćištima, a u svakom se gradu hodočasnik smije zadržati jedan dan. Neka prenoćišta nemaju fiksnu cijenu noćenja, nego će vam dati izbor donacije, a dobit ćete i nešto za okrjepu.
Dolaskom u Santiago de Compostelu ulazi se kroz sveta vrata u katedralu. Slijedi poklon grobu sv. Jakova, a na kraju naporna, ali vrijedna puta, odlazi se iza oltara gdje će vas uvijek dočekati kip apostola Jakova i pružiti zasluženi zagrljaj.
Pripremili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak
