Ustav u članku 129. propisuje o čemu može odlučivati odnosno prosuđivati Ustavni sud. Tako u petoj alineji toga članka piše da Ustavni sud prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti izvješćuje Hrvatski sabor. Iako u tekstu te odredbe piše riječ »može«, ipak treba očekivati da će Sud biti više budan u tom praćenju i izvještavati o takvim nepravilnostima Hrvatski sabor. Koliko je u tome Ustavni sud bio budan, dosljedan i vjerodostojan može se vidjeti na temelju nekoliko slučajeva koji su bili u općem interesu javnosti.
Neusklađivanje mirovina sa Zakonom o mirovinskom osiguranju. Unatoč podnesenoj tužbi zbog neusklađivanja mirovina umirovljenika, Sud je nekoliko godina odgađao donošenje svoje odluke, iako se to ticalo stotina tisuća umirovljenika. Kada je odluka najzad donesena, provedba u praksi ponuđena je nagodbenjački prema načelu »ako želiš odmah, dobit ćeš manje« ili »ako pristaneš na odgađanje, odnosno čekanje, dobit ćeš više«, iako u stvarnosti nitko nije dobio ono što mu je pripadalo prema zakonskom propisu. Osim toga korisnici mirovina koje su ostvarene u svojstvu poljoprivrednika (tzv. seljačke mirovine) bili su ispušteni iz prava na vraćanje duga zbog neusklađivanja. Nikada nije bilo objašnjeno zašto i jesu li seljaci ispušteni namjerno ili su samo zaboravljeni.
Zastupničke mirovine. Kada je pripreman i donošen poseban Zakon o pravima saborskih zastupnika, kojim je uvedeno tzv. »pravo na zastupničku mirovinu«, sva tri tada postojeća doma Sabora jednoglasno su usvojila taj zakon. Samo je jedan zastupnik glasovao protiv (Srećko Bijelić iz SDP-a), a jedna je zastupnica prije glasanja napustila dvoranu (Savka Dabčević-Kučan iz HNS-a). Poznati seljački tribun iz HSS-a Josip Pankretić pokušao se pred javnošću opravdati riječima: »Nisam se snašao.« Zbog takvoga ponašanja »uvaženih zastupnika« ostaje dojam da su svi mislili prije svega na osobnu korist, a najmanje na solidarnost s građanima, kojima se kao običnim umirovljenicima nametala potreba solidarnosti i odricanja od prava na redovito zakonsko usklađivanje mirovina, tobože zbog viših interesa domovine opustošene ratom. Treba još naglasiti da tim zakonom nisu bili obuhvaćeni samo saborski zastupnici, nego se primjenjivao i na sudce Ustavnoga suda, sudce Vrhovnoga suda i na ostale državne dužnosnike.
Nakon pokrenutoga postupka za ocjenu ustavnosti zakona o zastupničkim mirovinama (sindikati) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za ocjenjivanje ustavnosti, odbivši ga s većinom glasova, obrazlažući da posebne zastupničke i dužnosničke mirovine (u što su uključene i mirovine ustavnih sudaca) nisu u nesuglasju s ustavnim načelima o jednakosti i socijalnoj pravdi ni s načelima vladavine prava.
Sud je ocijenio da je normalno da zastupnici, ustavni sudci i državni dužnosnici mogu ostvarivati prava na starosne mirovine već sa 55 godina, dok se ostalim građanima povećava uvjet starosti na 65 godina (njima 10 godina manje starosti, a ostalima pet godina više starosti). To se objašnjavalo tv. potrebom posebne »pozitivne diskriminacije«, dakle izdvajanjem iz općega režima stjecanja mirovine koji vrijedi za obične građane. Dodatno opravdanje za takvu posebnu mirovinu pojedini ustavni sudci obrazlagali su posebnom povećanom odgovornošću u obnašanjima zastupničkih, državničkih i sudačkih dužnosti, kao i njihovoj izloženosti javnosti te navodno otežanim zapošljavanjima nakon prestanka mandata. To posljednje opravdanje posebno je neuvjerljivo jer se za zastupnike, državne dužnosnike i vrhovne sudce, pretpostavlja se, biraju najpametniji i najsposobniji pojedinci, koje bi svatko trebao poželjeti u svojoj radnoj sredini, kako se i predstavljaju javnosti.
Kada je konačno taj Zakon ukinut (SDP) političkom voljom, a ne odlukom Ustavnoga suda, te su svi povlaštenici toga zakona, podvedeni pod opći režim umirovljenja koji vrijedi za sve ostale građane, ostali bez prava na svoju posebnu mirovinu, oni koji su već imali uvjete starosti za svoju posebnu mirovinu, ali je nisu ostvarili jer im je bilo povoljnije uživati zastupničku, sudačku ili dužnosničku plaću za vrijeme obavljanja te funkcije, nisu odmah shvatili da su zakinuti. Kada je to shvaćeno, Ustavni sud se brzo probudio te je javnosti i stručnoj službi mirovinskoga osiguranja ponuđeno tumačenje da mirovinska prava ne mogu zastarjeti, što u primjeni znači: ako su u vrijeme dok je bio na snazi »Zakon o pravima zastupnika i…« imali ispunjene uvjete starosti propisne tim zakonom, mogu ipak ostvarivati ta prava na svoje posebne povlaštene mirovine bilo kada.
Analizirajući to tumačenje o nezastarivosti stečenoga mirovinskoga prava, ono je teoretski pravno ispravno. Međutim, to pravno tumačenje potvrđuje djelomičnu nebudnost i nedosljednost Ustavnoga suda, koji nije tako reagirao kada je bila riječ o mirovinskim pravima udovica s djecom, ali i bez djece, koje su bile odbijane u svojim zahtjevima za obiteljske mirovine, iako su bile u istoj pravnoj situaciji nakon onda novodonesenoga Zakona o mirovinskom osiguranju, koji se počeo primjenjivati 1. siječnja 1999.
Podnesene žalbe tih udovica su odbijane, pa je čak i Upravni sud Hrvatske odbijao i njihove tužbe. Dakle Ustavni sud nije pratio ostvarivanje zakonitosti i ustavnosti.
