I dok vjernici na Božić tek započinju radost i slavlje zbog Kristova rođenja, za mnoge je Božić gotov već 26. prosinca navečer kada blagdanske pjesme i ugođaj iznenada zamijene pripreme za Novu godinu. Skidaju se božićni ukrasi koji su kod mnogih postavljeni već na početku došašća. Iako će neki teolozi reći da je za katolike svaki dan Božić, ipak za mnoge najradosnije vrijeme u godini omeđeno je pojedinim (blag)danima. Kada je najprimjerenije ukrasiti, kada pak raskititi obiteljski dom, može li božićno drvce stajati u kući i 6. siječnja, kada započinje i kada završava božićno vrijeme – pitanja su na koja je odgovorio liturgičar mr. Tomislav Hačko, koji u Zagrebačkoj nadbiskupiji vrši službu pročelnika Tiskovnoga ureda te vicepostulatora za kauze beatifikacije i kanonizacije.
Knjiga Propovjednikova uči nas da »sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme«. Imajući pred sobom te riječi, može se reći da i božićno ukrašavanje ima svoje vrijeme, kako mu i ime kaže – ono božićno. Tako je i u naših obitelji uvriježen običaj da se obiteljski dom za svetkovinu Rođenja Gospodnjega ukrašava na Badnjak uvečer. Ukrašavanjem, ali i uređenjem doma, obitelj na izvanjski način pokazuje da radosno iščekuje Kristov dolazak, dolazak Boga u liku malenoga djeteta – Božića! Zanimljiva je, ali svakako i pohvalna tradicija i običaj u mnogim našim obiteljima, da se prije obiteljske večere na Badnjak unosi Božić, odnosno kruh, zrnje žitarica, slama i naravno, svijeća. Unošenjem tih ukrasa u obitelj unosimo i donosimo najljepši ukras – samoga Gospodina kojega ti simboli i označavaju i upućuju na njega.
Božićno vrijeme započinje molitvom prve večernje Rođenja Gospodnjega iz Časoslova. Ta se pak molitva »slavi u sumrak, kada se dan primiče kraju«. Misni obrazac mise bdjenja uzima se uvečer 24. prosinca, bilo prije prve večernje ili nakon nje. Na dan Božića, po starodrevnoj tradiciji, predviđena su tri obrasca, s obzirom na to u koji se sat slavi misa: polnoćka, zornica i danja. U obrascu mise bdjenja, kao i u danima došašća, naglasak se stavlja na iščekivanje Gospodinova rođenja, što je već vidljivo i u ulaznoj pjesmi: »Danas ćete znati da doista dolazi Gospodin, da vas spasi, a sutra ćete vidjeti njegovu slavu.« Obrazac mise polnoćke sadržajno je usmjeren prema Spasiteljevu rođenju i ta »presveta noć« obasjana je »pravim svjetlom, Isusom Kristom«. Obrazac mise zornice, koja se slavi o Sunčevu izlasku, kao i na polnoćki, usmjeren je na svjetlo: »Svjetlo će nas danas obasjati jer nam se rodio Gospodin«, a to pak svjetlo utjelovljene Riječi po vjeri sja u srcu. Obrazac božićne danje mise usmjeren je na razmatranje odnosa ljudske i božanske naravi koje su pak tako savršeno sjedinjenje u osobi Isusa Krista – pravoga Boga i pravoga čovjeka!
Kada govorimo o božićnom vremenu i o »ukrasima« koji su povezani s njime, važno je napomenuti da božićno vrijeme završava nedjeljom koja slijedi nakon Bogojavljenja, to jest nedjeljom koja slijedi nakon 6. siječanja kada Crkva slavi blagdan Krštenja Gospodinova. Slavljem toga blagdana završava božićno vrijeme te započinje prvi dio liturgijskoga vremena koje prepoznajemo pod imenom vrijeme kroz godinu. U mnogim (župnim) crkvama moći će se vidjeti da će božićni ures ostati tamo sve do Svijećnice ili blagdana Prikazanja Gospodinova koji se slavi četrdeset dana nakon svetkovine Rođenja Gospodnjega. Zašto je to tako? Prije liturgijske reforme nakon Drugoga vatikanskoga sabora nedjelje prije korizme imale su naziv »nedjelje poslije Bogojavljenja« te se tako u narodnim običajima to božićno vrijeme produžilo sve do Svijećnice, a samim time i božićni ures liturgijskoga prostora. No božićno vrijeme završava blagdanom Krštenja Gospodinova te bi samim time bilo logički tada pospremiti božićni ukras i na ispravan način slijediti ciklus liturgijske godine.
Nikomu se ne može i ne smije nametati kada će i na koji način ukrasiti svoj obiteljski dom. Kako je i bilo rečeno, »sve ima svoje vrijeme«, tako i ono božićno koje ima svoj početak i jasan dan svoga završetka. Važno je samo da kao vjernici u pospremanju božićnih ukrasa ne budemo vođeni krivim – uglavnom kalendarskim – motivima, nego smo pozvani u ovaj svijet i svim ljudima donositi vrijednosti Božjega kraljevstva: istinu, život, svetost, milost, pravdu, ljubav i mir.
Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji u smjernicama koje daje za božićnu noć, uz to što govori o »živim jaslicama«, božićnoj večeri, časoslovnoj molitvi, božićnim pjesmama i važnijim danima božićne osmine, govori i o kićenju božićnoga drveta kao o onome koje »ima svrhu stvoriti prostor obiteljske molitve«; ono »priziva u svijest bilo drvo života posađeno u središtu Edena bilo drvo križa te dakle poprima kristološko značenje: Krist je pravo drvo života, rođeno iz našega roda, od djevice svete Marije, drvo koje je trajno zeleno i bogato plodovima«. Dobro je ovdje istaknuti, a kako i dalje nastavlja spomenuti Direktorij, uz kićenje bora vežemo i darove. Stoga nemojmo nikako zaboraviti i da se ispod obiteljskoga, ali i onoga u (župnim) crkvama nađe i dar za potrebite! Što se pak liturgijskoga prostora tiče, Opća uredba Rimskoga misala propisuje da ures crkve treba više težiti za plemenitom jednostavnošću nego za raskošju, a u odabiru ukrasnih elemenata treba voditi računa o istinitosti tvari i nastojati oko toga da uresi pridonose odgoju vjernika i dostojanstvu svega svetoga prostora.
Prije negoli uopće i izrečemo ovoga Božića svoju čestitku, dobro je znati koju poruku i sadržaj zapravo jedni drugima upućujemo i što si želimo. U svojoj čestitki za Božić 1983. blagopokojni kardinal Franjo Kuharić u svojoj bogatoj pisanoj baštini ostavio je i ove riječi: »Sretan Božić! Ta je riječ toliko puta ponovljena. Ista je iz godine u godinu. Ipak, uvijek su mogući novi odjeci u našem srcu. Ta riječ naviješta događaj, neponovljiv u povijesti, a uvijek potresan svojom istinom; uvijek neizreciv svojim sadržajem. ‘I Riječ tijelom postade i nastani se među nama…’« Za takve kardinalove želje nikada nije kasno, a ni prerano. No svakako ih je preporučljivo sačuvati za božićne dane, osobito u dane božićne osmine u kojoj kao i u vazmenoj osmini odjekuje riječ »danas«. A taj »danas« vjernik živi svaki dan ispočetka, radosno jer Riječ se nastanila među nama. »Zato: Sretan Božić«, zaključuje kardinal Kuharić.
Temelje liturgijske reforme nakon Drugoga vatikanskoga sabora nalazimo u Konstituciji o svetoj liturgiji »Sacrosanctum concilium« koja u petom poglavlju govori i o liturgijskoj godini tijekom koje »Crkva razvija svekoliko Kristovo otajstvo, od utjelovljenja i rođenja sve do uzašašća, do dana Pedesetnice i do očekivanja blažene nade i dolaska Gospodinova«. Slijedeći taj poticaj, Sabor je smatrao dobrim odrediti i da se »liturgijska godina tako preuredi da se prema prilikama našega doba očuvaju ili obnove predani običaji i red svetih vremena te se zadrži njihov prirođeni značaj, kako bi se pobožnost vjernika na dužan način hranila u slavljenju otajstava, osobito vazmenoga otajstva«.
