»Lako je pred bolnicama se moliti protiv pobačaja i hodati za život, hajde posvojite napuštenu djecu!« Osim što tomu prigovoru koji se redovito upućuje najvidljivijemu dijelu hrvatskoga pokreta za život nedostaje logičke dosljednosti, dobro je poznato da mu manjka i elementarne opravdanosti. Od svojih je početaka, naime, duhovno djelo inicijative »40 dana za život« i društveno djelo »Hoda za život« isprepleteno s djelovanjem »kuća života« koje je udruga »Betlehem« diljem Hrvatske otvorila upravo za trudnice i samohrane majke. No čak i nelogičan i neopravdan prigovor valjano je upozorenje da je malo toga osim moralnih stajališta »životaša« naširoko poznato. Činjenica da taj pokret mahom čine vjernici Katoličke Crkve upućuje i na druga pitanja koja o njemu stoga valja postaviti: Kakav je to nauk koji tolike ljude uspijeva okupiti oko zaštite života? Kakvu pobožnost oni gaje? I kako njeguju svoje zajedništvo? Odgovore na ta pitanja potražili smo na 19. molitvenom saboru za nerođene, koji je udruga »Betlehem« sazvala za subotu 2. rujna u Sveticama kod Ozlja.
Prvi odgovor naziremo već iz kratkoga razgovora s pavlinom Markom Glogovićem, pokretačem »Betlehema« i duhovnim predvodnikom hrvatskoga pokreta za život. »Danas je teško rođenjem djeteta fascinirati svijet u kojem se dijete promatra kao teret okolini ili zagađenje okoliša. I naš je narod duboko ogrezao u tom mentalitetu, o čemu svjedoče tisuće pobačaja koje se godišnje vrše u Hrvatskoj. Praški Isus, čiji smo lik danas okrunili, upravo tomu i takvomu svijetu upućuje prevažnu katehezu: Bog je postao dijete i time nas pozvao da budemo kao djeca. I zato, premda je Isus odrastao, osobito častimo otajstvo njegova djetinjstva; otvaramo se milosti koju je on namijenio malenima.
A treba nam milosti i čuda! Svaki četvrti brak u Hrvatskoj ne može začeti, a mnogi su u krizama proizišlima iz rane pobačaja«, navodi o. Glogović, dodajući da su osim supružnika željnih djece i osoba ranjenih pobačajem u žarištu apostolata za život nerođena djeca te trudnice i samohrani roditelji.
Upravo su se te skupine mogle i uočiti u crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije: od starijih koji su tiho plakali dok se propovijedalo o zlu pobačaja pa sve do mladih majki koje su utočište pronašle u betlehemskim kućama života. »U Zagrebu imamo dvije kuće, jednu za mame i bebe, a jedna je sklonište za žrtve obiteljskoga nasilja. Obje su pune, a u njima trenutačno živi 30 osoba. Većina ih je danas ovdje, iako ih se pri ulasku u kuću za vjeru i ne pita«, otkriva nam Alberta Vrdoljak, predsjednica zagrebačke udruge »Betlehem«. S razlogom, dakle, o. Glogović tvrdi da je sama borba za nerođeni život – evangelizacija. »Već to što stojimo ispred bolnica navještaj je evanđelja: Isus želi spasiti svaku dušu i izvući je iz grijeha. On traži upravo malene i ‘uzvisuje neznatne’ da bi preko njih očitovao svoju veličinu, snagu i pobjedu.« Te riječi pokazuju i koliko je hrvatski pokret za život prožet marijanskim nadahnućem. »U Marijinoj se utrobi zbilo najveće od svih čuda. Čitav naš apostolat živi u znaku toga čuda: kroz Mariju spasiti Kristovu najmanju braću!« domeće sugovornik.
Nije tajna da je Gospa kojoj se najvećma utječe hrvatski pokret za život Kraljica Mira koju brojni štuju u Međugorju. A baš su brojne njezine blagoslovljene slike hodočasnici u Sveticama »posudili« do idućega susreta. »To je naša Gospa hodočasnica koja ide iz kuće u kuću«, objašnjava nam Mirjana Kap, članica molitvene zajednice »Treće srce«, koja je u Svetice došla iz Medulina upravo zato što – voli Majku. »Planiram je ‘udomiti’ kod sebe i udijeliti je svojim prijateljima da i njima bude majka.« Nema posebne pobožnosti koja je povezana s tim običajem, primjećuje sugovornica, no pred Gospinim se likom najčešće moli krunica. A to je ujedno – uz klanjanje u tišini i slavljenje pjesmom – temeljna pobožnost pokreta za život. Nije stoga slučajno što se molitveni sabor u Sveticama održao baš na tradicionalni Marijin dan, prve subote u mjesecu. No na njemu smo svjedočili i marijanskoj pobožnosti novijega doba: Gospinu plaštu.
»Pobožnost potječe iz Južne Amerike, gdje je jedna majka jedanaestero djece u molitvi dobila nadahnuće da po uzoru na čudesni lik trudne Gospe od Guadalupea načini plašt kao simbol zaštite onih koji pod njim mole«, tumači nam Zvonimir Kvesić. »Dok članovi obitelji kleče pod ovim plaštem, na kojem su izvezeni Betlehem, Vatikan i Hrvatska, mi se za njih molimo Mariji.« Ipak, molitveni život pokreta za život resi i molitva drugim svetcima – poglavito onima koji se tradicionalnoj duhovnosti mogu učiniti »egzotičnima«. Tako su u pavlinskoj crkvi hodočasnici molili pred izloženim relikvijama blažene Marije Pierine de Micheli, pomoćnice u borbi protiv sjetilnosti, svetoga Pelegrina Laziosija, zaštitnika od bolesti opasnih za život, te svetoga Šarbela Makhlufa, zaštitnika obiteljske molitve. Već taj kratki popis ocrtat će »zaživotnu« pobožnost kao pobožnost čednosti i iscjeljenja, ali i – zajedništva.
»Na prvom saboru bilo nas je samo nekoliko, a danas je ovdje desetak autobusa i pedesetak osobnih automobila. Došli su ljudi iz čitave Hrvatske, od Vukovara do Pule, od Varaždina do Šibenika, ali i iz Bosne i Hercegovine, Austrije, Švicarske, Albanije… Mahom su to ljudi željni cjelodnevne duhovne obnove s neprestanom molitvom: u euharistiji i pobožnosti, u šutnji i tumačenju Božje riječi, ali i u zajedničkom objedu i radosti druženja. Važno nam je da se naš sabor ne pretvori u formalnost, nego da svi osjetimo da smo velika obitelj. To je dio karizme pavlina, koji su još od 14. stoljeća djelovali kao ‘red za narod’. Naši samostani pripadaju ljudima«, ističe o. Glogović. Njegove riječi potvrđuju i usputni razgovori s brojnim obiteljima koje su k Sveticama i više od ljepote prirode i intenzivnosti molitve privukla poznanstva koja trajnošću nerijetko nadmašuju obična prijateljstva.
Uzrok se toj trajnosti krije i u sakramentalnom zajedništvu, očitovanu među sedamstotinjak sudionika subotnjega sabora. No bilo je tijekom liturgijskoga slavlja i trenutaka koji bi u vjernima izvan pokreta za život lako izazvali brojna pitanja – pitanja koja se ne tiču tek opsežne propovijedi ili zaobilaženja liturgike, kakva se ponekad susreće i na biskupijskim i župnim misnim slavljima. Evo barem dva: Zašto je tijekom euharistijskoga slavlja vjekovna molitva Slave zamijenjena spontanim karizmatskim slavljenjem? Postoji li opravdanje da sudioništvo vjernika na trenutke preraste u nadvikivanje s predslaviteljem? Vrijedi, međutim, zamijetiti i poticajnu »deprivatizaciju« sakramenta pomirenja, kojemu su redovi molitelja na otvorenom pristupali tijekom čitavoga dana. Ako duhovnost pokreta za život proizlazi iz poniznoga pročišćavanja vlastitoga srca, nije teško razumjeti zašto bi, u posve drukčijem smislu nego na početku, moliti protiv pobačaja ili hodati za život bilo doista – lako.
Molitelji u svetičkoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije s napetošću su čitav sat pratili svjedočanstvo koje je u središnjem dijelu subotnjega programa iznijela Simona Mijoković. Opisujući svoj put od droge i prostitucije preko homoseksualizma i okultizma pa sve do obraćenja u Kući susreta »Tabor«, govornica je posvjedočila i o trima pobačajima koje je u mladosti izvršila, kao i o daru petero djece koji je prihvatila usprkos suprotnim savjetima liječnika i opasnosti za vlastiti život. »Drage žene, majke, djevojke, budite otvorene životu jer je Gospodinu Bogu, Stvoritelju, milo boraviti u vašoj maternici u životu nerođenoga djeteta«, zaključila je u svjedočanstvu kojim je najavila i početak svoje javne borbe za nerođene.
