»Anđeoska vojska nebeska / Nek’ te čuva, zemljo Hrvatska«, pjeva Pero Panjković ne nudeći slušatelju opis vojne prisutnosti Nebesa. Takva škrtost na detaljima umnogome je biblijska. Nije, naime, upitno imaju li narodi svoje anđele niti ratuju li vojske nebeske na zemlji; upitno je tek kako to riječima dočarati. Pokazuju to proročki opisi vojnih operacija »Anđela saveza« i »anđela njegove moći« u »dan Gospodnji« – »dan užasa i pustošenja«. Nerijetko nagoviještena u liku »nesreće sa Sjevera«, Božja »oruđa gnjeva« nisu tek neprebrojiva, nego i teško opisiva: »žagor na gorama« i »graja poput mora« »goleme vojske« prelijevaju se u »tutanj kopita« i »štropot točkova« »sile bojnih kola« koja su »slična vihoru«, a konji im »brži od orlova«. Među tim »konjanicima i strijelcima« nema »trudna ni sustala« te »ništa ne umiče« njihovu ognju i čeliku, kugi i groznici. No ta metonimijska zaliha vrhunac je dosegnula u Drugoj knjizi o Makabejcima.
»Na sve strane zamahivanje štitovima, šuma sulica, mačevi izvučeni iz korica, blještav sjaj zlatnih oklopa i svakojake bojne opreme«, dočarava sveti pisac jedno od »nebeskih ukazanja u prilog junaka koji su se velikodušno borili za židovstvo«.
Sve dok suvremena apstraktna umjetnost ponovno ne otkrije biblijska nadahnuća, autoritativnim slikarskim tumačenjem toga retka može se držati djelo nizozemskoga kasnorenesansnoga slikara proročki sklona alegoriji i mozaiku. Premda je Pieter Brueghel Stariji stvarati započeo u nizozemsko-talijanskoj pejzažnoj maniri, na ulju »Pad pobunjenih anđela« slikar »obilat duhom i komičkom moću« pokazao je svu raskoš svojega duga Hieronymusu Boschu. No slikarov »kabinet čuda« ne vrvi tek okerom demonskih himera poput kololire-hlapa, nego i plavetnilom spokojnih Božjih ratnika koje predvodi Mihael. Ipak, arkanđeo sedmoglavu Zvijer ne pogubljuje mačem; zloduha je već strovalila Mihaelova krotkost.
Na uvrjede i udarce koje je od brata primao zbog pobožnih zanosa Stanislav Kostka redovito je odgovarao krotkošću. Stoga prijetnju mladoga poljskoga svetca – umrla 1568., godinu prije Brueghela – da će napustiti dom u kojem su živjeli tijekom studija u Beču brat Pawel i nije uzeo zaozbiljno. Time ga je više iznenadilo kada se Stanislav u prosjačkom ruhu zaputio u 400-tinjak kilometara udaljen isusovački novicijat u Augsburgu. Pawelov neuspjeh da boležljivoga brata dostigne kočijom bilo bi površno tumačiti anđeoskom intervencijom eda svetac zaštitnik mladih nije već iz ruku anđela primio duhovnu pričest. No i više ga od čudesa s anđelima veže spokoj očitovan tijekom samo deset patničkih mjeseci redovničkoga života. »Najbolje cipele mrtvljenja, veliki kaput ljubavi za Boga i bližnjega, šešir strpljivosti za zaštitu od protivština« – to je bila oprema mladića koji je očevo vojništvo zamijenio anđeoskim: »Rođen sam za više!«
