Današnje vrijeme praćeno je imperativom uspjeha – bez izvrsnih ocjena u osnovnoj školi nema upisa u željenu srednju školu; bez izvrsnoga uspjeha u srednjoj školi i brojnih izvannastavnih aktivnosti teško se može upisati željeni fakultet. No nema ništa loše u tome da osoba u nečemu želi biti dobra, pa čak i iznimno dobra, ali težnja za savršenstvom je kontraproduktivna, a perfekcionizam koji prati to savršenstvo krade energiju i neprijatelj je uspjeha.
Što je zapravo perfekcionizam? I je li toliko (ne)poželjan? Kakav utjecaj ima na mentalno zdravlje, socijalne odnose, emocionalne veze, uspjeh na akademskom i poslovnom planu? Perfekcionizam je relativno star pojam. Još u 18. stoljeću Louis de Fontanes piše da je želja za savršenstvom najteža bolest koja je pogodila ljudski um. S njim se slaže i Sigmund Freud koji smatra da je perfekcionizam sličan opsesiji i simptom je emocionalne nestabilnosti, a Horney sintagmom »tiranija moranja« tumači nastojanja osobe da se uklopi u idealiziranu sliku o sebi.
»Posao mora biti savršeno obavljen. Solidno i vrlo dobro nije dovoljno dobro za mene. Ako ne ću pobijediti, ne ću se ni natjecati. Ne mogu biti zadovoljan obavljenim poslom sve dok postoji i najmanja mogućnost pogrješke«, najčešća su načela po kojima perfekcionisti žive i oblikuju svoje svakidašnje ponašanje, ponosno ističući svoju predanost traženju savršenstva. Iako ta potraga za savršenstvom uzrokuje brojne neugodne emocije, perfekcionisti su i dalje uporni u svom naumu – sve mora biti savršeno. Iako ni sami često ne mogu jasno objasniti što točno znači biti savršen i što je to npr. savršeno obavljen posao, i dalje ulažu velike napore za postizanje svoga često nedostižnoga cilja.
Perfekcionizam nikako nije isto što i izvrsnost. Biti izvrstan znači težiti visokim rezultatima, a neuspjeh prihvatiti i oprostiti sebi nesavršenost. Izvrsnost je praćena uživanjem i radovanjem radi stjecanja novih znanja, vještina i novih životnih spoznaja. Izvrsnost je dobar suputnik samopouzdanju. S druge strane, perfekcionisti ne priznaju poraz, vlastite i tuđe pogrješke čine ih nesretnima, gutajući im iznimno mnogo energije. Osjećaj emocionalne dobrobiti i blagostanja u perfekcionista je ovisan o okolnim čimbenicima, o tuđim mišljenjima, pohvalama, kritikama. Pokušavaju skriti svaku svoju pogrješku upravo radi toga da izbjegnu negodovanje i pokude okoline, a sliku o sebi temelje na zrcaljenju s drugim osobama, ne pronalazeći u sebi sigurnu luku u situacijama neuspjeha.
Sposobnost prilagodbe upravo je osobina koja omogućava opstanak, rast i razvoj pojedinca. Perfekcionisti se teško prilagođavaju promjenama, novim situacijama, sprječavajući na taj način i promjenu smjera kretanja, riskiranje, pronalaženje novih načina i oblika ponašanja koji će biti uspješniji i učinkovitiji od prethodnih. Ponekad je odustajanje od obrazaca ponašanja koji ne dovode do cilja upravo pravi put za dosezanje toga cilja, no perfekcionisti takvo odustajanje najčešće doživljavaju kao osobni poraz, pripisujući sebi i drugima sve negativne etikete koje ih dodatno ustoličuju u neuspjehu. Perfekcionizam sputava čovjeka u njegovoj kreativnosti, u izazovima, oduzima mu zaigranost i ljepotu življenja jer je svaka nova situacija potencijalni izvor neuspjeha. I zato je perfekcionistima otežano snalaženje u današnjem svijetu koji se vrlo brzo mijenja.
Perfekcionizam sam po sebi nije bolest ni poremećaj, ali može dovesti do razvoja anksioznoga ili depresivnoga poremećaja. Praćeni brojnim neugodnim osjećajima, perfekcionisti imaju stalan osjećaj da su predmet procjene, bilo od samih sebe bilo od drugih ljudi. Takva stalna napetost nosi za sobom osjećaj tjeskobe i potištenosti. Perfekcionistički oblici ponašanja ne moraju obuhvaćati sve sfere života – pa tako netko može biti opsjednut čistoćom i urednošću u svom domu ili na radnom mjestu, ali vrlo je opušten kad je riječ o odijevanju ili može težiti vrhunskim postignućima na poslu, ali vrlo opušten u svakodnevnim aktivnostima. Gdje će se perfekcionizam pokazati ponajviše ovisi o tome koja je sfera života pojedincu važna, koja sfera života najviše izgrađuje njegovo samopoštovanje.
Perfekcionizam je manjim dijelom prirođen, a većim dijelom stečen tijekom odrastanja kao rezultat odgoja. Roditelji, učitelji, nastavnici koji tjeraju djecu odnosno učenike na savršenstvo i sami pokazuju odlike perfekcionizma; kazne i kritike glavno su oruđe kojim se koriste u oblikovanju djetetova ponašanja, prenoseći na dijete svoj pogled na svijet – sve mora biti savršeno, biti najbolji postaje imperativ, a svaka pogrješka smatra se životnim neuspjehom. Osjećaj krivnje koji usađuju u dijete zbog neuspjeha i pogrješke vrlo je moćna alatka za stvaranje perfekcionista. Postupci koji uzrokuju osjećaj krivnje ne moraju biti jasni i vidljivi niti moraju biti popraćeni teškim riječima. Ponekad je dovoljna tišina i izostanak reakcije roditelja kao plodno tlo za razvoj osjećaja krivnje. I sama je pohvala ovisna o vrhunskom uspjehu, a sve manje od toga izaziva negodovanje. Takvi obrasci ponašanja izazivaju u djeteta uvjerenje da zaslužuje roditeljsku ljubav i prihvaćanje samo kad je savršeno i uspješno.
Stoga i ne čudi da perfekcionisti igraju na sigurno, izbjegavajući sve situacije koje bi mogle za sobom povući i neki rizik. Koliko god zvučalo kao oksimoron, ovisnici o savršenstvu češće postižu lošije rezultate u športu i intelektualnim aktivnostima jer ih upravo taj perfekcionizam sabotira i narušava im izvedbu. Opterećenost rezultatima stvara osjećaj napetosti i tjeskobe, crpi im energiju i preusmjerava pozornost sa zadaće koju izvršavaju na obranu od stresa zbog moguće pogrješke.
Što kad se težnja za savršenstvom uvuče u emocionalne odnose? Svaka osoba teži savršenoj vezi, skladnu odnosu. No postoje i pojedinci koji žele da razdoblje medenoga mjeseca zauvijek traje, da sukobi ne postoje i da svaki dan, od prvoga trenutka kad tko upozna drugu osobu, provede u blaženim romantičnim pothvatima. Takvi pojedinci imaju nerealna očekivanja od partnera i veze u cijelosti.
Porast perfekcionizma odraz je kulture koja sve više promiče materijalizam i individualnost, kulture koja mlade osobe stavlja u konkurentnija okruženja, nerealna očekivanja s tjeskobnim i kontrolirajućim roditeljima više nego što je to bio slučaj s prijašnjim generacijama. I to »prokletstvo« perfekcionizma probija se u sva područja života, a poseban se naglasak stavlja na pronalaženje savršene veze.
Projiciranje vlastitih visokih očekivanja na partnera i na vezu dobar je put da nestane par, da nestane odnos i da ostanu pojedinci koji igrom slučaja dijele zajednički prostor. Uzevši u obzir koncept savršenoga partnera, kada osobna očekivanja nisu ispunjena, nastupa krivnja, upiranje prstom i traženje krivca – jasno u drugoj osobi. Krivac je druga osoba jer ne čita pojedinčeve misli, ne razumije pojedinčeve potrebe, želje i snove. I upravo potreba za imanjem savršenoga partnera koji je uvijek spreman ispuniti sva očekivanja druge osobe dovodi do frustracije i razočaranja. Tada je bit veze i odnosa dovedena u pitanje.
Problem nastaje, kao i obično, kada osoba pretjera s očekivanjima i postane zatočenik vlastitih standarda; kada počne očekivati od partnera da ulaže jednake količine truda i želje u zadatke koji su osobi važni. Ili kada osobu u prevelikoj želji da postigne izvrsnost preplavi strah od neuspjeha i pretjerana sumnja u sebe. Često se dogodi da osoba postane ovisna o pohvalama, ovisna o tome da za svaku svoju akciju dobije pohvalu i priznanje od svoga partnera i tada se s posebnim grčem bori održati postavljene standarde, što nije uvijek realno moguće.
Osobe koje teže savršenstvu ne mogu podnijeti sukobe u vezi jer ju smatraju kao neadekvatnom. U njihovim nerealnim očekivanjima njihovu pozornost zaslužuje jedino veza u kojoj postoji nepobitno slaganje. Sukobe smatraju kao nešto što je pogrješno i često se pitaju je li odabir te osobe uistinu bio dobar za njih, a takvu vezu doživljavaju neuspješnom.
Perfekcionisti u vezama teže održavanju medenoga mjeseca i onda kad prođe faza zaljubljenosti, nespremni su prijeći na višu razinu, razinu ljubavi, poštovanja i prihvaćanja nesuglasica, a time i nesavršenosti. Jednostavno, njima nije prihvatljivo da faza zaljubljenosti prirodno prolazi i da nakon sudbonosnoga »Uzimam« započinje stvarni život, sa svim svojim nesavršenostima, padovima i uspinjanjima, uspjesima i neuspjesima.
Još jedna osobina perfekcionizma jest uvjerenje da partneri moraju u potpunosti dijeliti iste interese, stajališta, imati u potpunosti iste želje i potrebe. Zabluda da savršena veza uključuje zajedničke hobije, sviđanja, nesviđanja, mišljenja, poglede na svijet i sl. najčešće je potekla iz mita o romantičnoj ljubavi i društveno prihvaćenoj suovisnosti. No to nikako ne označava zdravu vezu, nego upravo simbiotski odnos koji uvijek guši partnere i onemogućava im da se razviju kao par i da pronađu svoj zajednički put. Jer upravo zadržavanje neovisnosti znači stvaranje zdravoga i funkcionalnoga odnosa. Neovisnost će omogućiti pronalaženje svih pogleda na život i aktivnosti u kojima oboje mogu uživati i stvarati.
Otpuštanje visokih očekivanja stvara prostor za disanje i prostor za raspravu o dinamici odnosa, i to iz oslobođene perspektive, perspektive koja u sebi ne nosi imperativ savršenosti. Upravo je ranjivost graditelj mostova, stvara autentične, osebujne veze koje nisu savršene, ali su pune ljubavi, prihvaćanja i zahvalnosti. I upravo na toj nesavršenosti gradi se savršenstvo odnosa.
