Kad je riječ o požarima i zaštiti od njih, probleme ne rješavaju izjave o priznavanju hrabrosti, požrtvovnosti i divljenja ljudima i pojedincima. Za vatrogasce je primjerice bitan sveukupan odnos prema njihovoj djelatnosti. Ipak je na prvom mjestu radno-socijalni status. Za profesiju vatrogasaca bitno je pravo na povećani radni staž, a s tim u vezi i umanjenje starosne granice. Sva ta prava uz primjerenu plaću utječu na njihova mirovinska prava i sigurnost u starosti. Umanjenje starosne granice posebno je značajno jer njihov naporan i opasan posao zahtijeva povećanu psihičku i fizičku spremnost.
Zato je dobro najprije objasniti što je povećani mirovinski staž (beneficirani staž). To je radni staž koji se računa kao mirovinski staž u povećanom trajanju, a izjednačen je u mirovinskom sustavu sa svakim drugim stažem osiguranja koji se ostvaruje radom. Zakon o stažu osiguranja s povećanim trajanjem propisuje na kojim se radnim mjestima i poslovima staž osiguranja računa s povećanim trajanjem, uključujući i invalide s određenim stupnjem tjelesnoga oštećenja. Dakle, pojednostavnjeno rečeno, beneficirani je staž zapravo radni staž koji se računa u povećanom trajanju kao mirovinski staž, kojim se ispunjavaju propisani uvjeti za mirovine. Kao takav, pridonosi i povećanju mirovine.
Za vrijeme trajanja zaposlenja, odnosno radnoga odnosa, može se uračunavati i kao mjerilo za povećan broj dana godišnjega odmora, donositi dodatne bodove za povećanje plaće, ali i druge povlastice. U praksi je često takvo dodatno priznavanje povlastica dovodilo do nelogičnih nejednakosti među zaposlenima. To je istodobno imalo privlačnu moć da i mnogi drugi požele ostvariti prava na povećani staž, čak i kada nije to opravdano. Tako se namjera zakonodavca da zaštiti invalide ili očuva radnu sposobnost na osobito teškim, štetnim i opasnim poslovima u određenim strukama i zanimanjima pokušavala zlorabiti. Posljedica takvih neopravdanih traženja i ostvarenja prava na povećani staž može biti štetna za prava drugih.
Politika je često takvo dijeljenje povlastice povećanoga staža opravdavala pred javnošću činjenicom da se ne radi o velikom broju mogućih korisnika toga prava. To međutim za pitanje opravdanosti i pravednosti davanja toga prava nije bitno. Tvrdnja da se u takvim slučajevima plaća poseban doprinos za povećani staž samo je djelomično opravdanje. Naime, ne smije se zanemarivati obveza uvažavanja načela pravednosti prema ostaloj većini zaposlenih. To je razlog da se problemu priznavanja prava na povećani staž treba prilaziti s odgovornom kritičnošću. Zato u izradi propisa i predlaganju priznavanja prava na povećani staž valja polaziti od posebnosti svake profesije.
U određenim profesijama, a to su prije svega vatrogasci, posebno je važno njihovo društveno i sigurnosno značenje, što se nažalost često zanemarivalo. Političari, osobito pred izbore, olako daju obećanja o dijeljenju budućih prava. Ne uvažava se okolnost da davanje određenih prava, što je posebno važno za povećani staž, mora biti utemeljeno na prethodnim stručnim prosudbama takve potrebe za određena zanimanja. Posebno je važna procjena potrebe pojačane psihičke, zdravstvene i kondicijske sposobnosti. Istodobno se kao društveni imperativ naglašava potreba štednje s posljedicama predlaganja ukidanja prava na povećani staž za određena zanimanja. Sve češće događaju se promjene tehnologije, pa čak i gašenje određenih profesija, što također nameće potrebu preispitivanja priznavanja prava na povećani staž za neka zanimanja.
U slučaju vatrogasaca, što dokazuju najnoviji požari, problem opasnosti postaje sve veći, a s tim postaju i sve veći zahtjevi na svakom vatrogascu pojedinačno. Posljednji požari, koji su povremeno imali obilježja katastrofe, pokazali su koliko je važna fizička spremnost i obučenost svakoga vatrogasca. Zato društvo, a prije svega država, mora posvetiti posebnu pozornost stimuliranju profesije vatrogasca i održavanju potrebne tehnologije, posebice voznoga parka.
Problemi zaštite od požara i drugih elementarnih nepogoda, poput npr. poplave u Gunji, trebaju se brže i odlučnije rješavati obučavanjem ljudi i unaprjeđenjem tehnologije. Medijska izjava: »Naši su vatrogasci heroji« može se shvatiti kao znak zahvale i posebnoga priznanja, ali takvo tepanje ne rješava njihove probleme. Ne smije se opet sve brzo zaboraviti, a vatrogasce ostaviti s neriješenim problemima i u tehničkoj zastarjelosti. Možda Hrvatskoj ipak treba više kanadera nego drugih aviona.
Isto tako, glede ljudskoga faktora, treba više uvažavati zahtjevnost i stresnost zanimanja vatrogasca, kako profesionalnoga tako i dobrovoljnoga. Stresnost se ponavlja kod svakoga novoga požara (a oni su, očito, sve češći) pa zato bi i ta stresnost, uz opasnost, trebala biti bitno mjerilo za vrjednovanje toga zanimanja. To se odnosi ne samo na pitanja povećanoga staža i smanjenja starosne granice, nego i na probleme plaća. Usporedbe proračunskoga izdvajanja pokazuju da se na tom području previše štedi.
U susjednim zemljama na Zapadu, u koji se i mi uključujemo, osobito se stimuliraju određene zahtjevne profesije i opasna zanimanja tako što se smanjuju starosne granice do kojih se može obavljati takav opasan posao, tako da se nakon toga može uz određene uvjete ostvarivati pravo na mirovinu znatno prije ispunjenja propisanih uvjeta starosti za ostala redovita zanimanja (balerine, rudari i slično). Mjerodavno ministarstvo nadležno za rad i mirovinski sustav također bi moglo, a i trebalo bi, razmišljati i predlagati promjene u pravcu poboljšanja položaja vatrogasaca.
