Župa sv. Jeronima u Zagrebu diči se Anom Sladoljev, angažiranom vjernicom, profesoricom biologije, suprugom i majkom četvero djece, rođenom Dalmatinkom koja se ostvarila u Zagrebu. Rođena je u Splitu 25. srpnja 1979. Djetinjstvo i mladost do fakulteta provela je u Omišu. Potječe iz peteročlane obitelji Čikeš, majke Dubravke i oca Stjepana, koji su se profesionalno ostvarili kao nastavnici matematike u osnovnoj školi. Marljivi i skromni, uz Anu su podigli i dvojicu sinova Ivana i Krunu.
Blagotvorne mise iz mladosti
»Kao najmlađe dijete, a jedina sestra, uživala sam zaštitu braće i to se osjećalo tijekom djetinjstva, mladosti, i tijekom studentskih dana u Zagrebu«, pripovijeda Ana. »Najprije sam željela studirati talijanski na Filozofskom fakultetu, ali to nije prošlo. Pauzirala sam, vratila se roditeljima, pripremala za novi prijamni i 1998. upisala Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu, smjer profesor biologije. Omiški mi je župnik, pokojni Ljubo Bodrožić, ljubazno dopustio da cijelo vrijeme priprema za prijamni na PMF-u na raspolaganju imam prostoriju u pastoralnom centru. Svako jutro redovito sam prije učenja sudjelovala na misi. Nisam si tada mogla objasniti što me to nukalo da se ujutro rano dižem i idem na misu, no znam da me duša zvala, a ja sam odgovarala na taj poziv, ne bivajući svjesna koje milosti po tome dolaze u moj život. Skromnost je nešto što sam dobro upoznala u matičnoj obitelji. Od majke i oca dobila sam i prve vjerničke korake. Sakramente krštenja i prve pričesti braća i ja smo zbog političke situacije primili u Splitu, u župi sv. Frane, a sakrament potvrde u Omišu. Nedjeljni odlasci na misu također su često bili izleti u Split. Fakultet je, uz moj veliki trud, tekao po planu. Zbog skromne financijske situacije u obitelji bilo je važno zadržati mjesto u studentskom domu, a dodatne sam prihode ostvarivala radeći kao hostesa u jednom poduzeću i lijepeći oglasne plakate jedne plesne škole.«
Uz o. Luku Rađu
»Jači duhovni rast dogodio mi se tijekom studiranja. Zajedno sa skupinom prijatelja uključila sam se u studentski vjeronauk u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj. Kratko nas je poučavao o. Stjepan Fridl, a onda sam doživjela duhovni uzlet na krilima zanesenoga i potpuno predanoga o. Luke Rađe. Uključila sam se i ponešto u djelovanje SKAC-a koji se tada osnivao. Tijekom studiranja povremeno sam odlazila u samostan Misionarki ljubavi, k sestrama Majke Terezije u Jukićevu ulicu. Pomagala sam. Bila je to ljubav na djelu. Primala se svim raspoloživim osjetilima.«
Odabrala »vodiško dite«
»Na drugoj godini fakulteta upoznala sam Marka Sladoljeva, svojega supruga. On je 1980. godište, iz Vodica je, ‘vodiško dite’. Majka mu je Anita, rođena Perić, rodom iz Omiša, a otac Slavomir Sladoljev, rodom iz Vodica. Studirao je na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Uz košarku svoj je duhovni rast živio kao član studentskoga akademskoga zbora ‘Palma’. Marko i ja zajedno smo polako rasli kao par, duhovno se tešući najviše u Palmotićevoj. Prošli smo i Ignacijanske duhovne vježbe pod vodstvom o. Slavka Pavina, kao i nekoliko drugih lijepih duhovnih programa, koje je sve redom organizirao SKAC ‘Palma’.
Brzo smo prepoznali da je naša veza ozbiljna, ljubav postojana i da smo stvoreni jedno za drugo. Nakon završenoga fakulteta dvije smo godine živjeli u Splitu, želeći ispuniti moju želju da se vratimo u Dalmaciju. Tada smo se i vjenčali, 1. svibnja 2004. u omiškoj crkvi.«
Mladi biolozi i rođena četvorka
»Posao nas je 2005. doveo natrag u Zagreb. Najprije se suprug skrasio u svojoj branši, a tri godine nakon njega zaposlila sam se kao nastavnica biologije u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje sam i danas. Dodatno vodim skupinu ‘Mladih biologa’ s kojima živim struku u opuštenijoj školskoj atmosferi. U prirodi smo kad god možemo. Posljednjih 20 godina sve najbolje i ono malo manje dobro suprug i ja ulažemo u podizanje obitelji. Roditelji smo četvero djece, Bartul ima 17 godina, Rina 15, Frane 13, a Magdalena 11.«
»Slučajno« dirigentica
»Prije 15 godina preselili smo se u Maksimir i pripali župi sv. Jeronima. Osobni i obiteljski vjernički život u početku se sastojao od redovitih sudjelovanja na nedjeljnoj misi i slavljenju blagdana. Suprug i ja zajedno smo osjetili da je potreba pripadanja nekoj zajednici put kojim želimo, zajedno s drugim vjernicima, dijeliti rast u vjeri i zajedništvu. Činilo nam se na taj način najjednostavnije djecu uključiti u vjerski život. Svoju smo želju prenijeli župniku Tomislavu Petranoviću, a nekako u isto vrijeme naši su prijatelji iz župe, Denis i Mirjana Novak, s istom tom željom i idejom krenuli u organiziranje župne obiteljske zajednice.
Tako smo od prvoga dana prisutni u zajednici koja danas okuplja dvadesetak obitelji. Odluka da se aktivno uključimo u župni život i da damo drugima ono čime smo darovani, svoj talent i vrijeme, potvrđuje mi se kao najbolji, i za mene i moju obitelj jedini ispravni put rasta u vjeri, s drugima, uz druge i za druge. Suprug i ja tražili smo neku aktivnost u kojoj bismo se mogli osobnije i jače uključiti u župno djelovanje. Budući da u župi nije postojao, suprug je zamislio i organizirao dječji pjevački zbor. U početku nisam bila na popisu aktivnih voditelja zbora, no kako to obično biva, jer ‘čovjek snuje, a Bog određuje’, zbog nemogućnosti kvalificirane osobe koja je trebala biti voditeljica, iako glazbeno akademski neobrazovana, našla sam se u ulozi dirigentice. Suprug i prijatelj Mladen postali su svirači, obojica na gitari. Svakako je pomoglo iskustvo pjevanja u klapi i godinu dana u akademskom zboru ‘Palma’. Tijekom pet godina djelovanja zbora uz klavijature su se izmijenile gospođa Mihaela Svetec i mlada Petra Kordić. Velika želja, volja, puno truda, ljubavi prema toj djeci, očito je bilo dovoljno da nas glazbene amatere održi na dosta dobroj razini. U zboru je u kratkom vremenu pjevalo četrdesetak djece koja su redovito dolazila na misu, prije toga na kratko upjevavanje, a poslije toga na probu. Članica obiteljske zajednice Danijela Pavlek svaku je nedjelju nakon mise, a prije probe, za cijeli zbor pripremala topli čaj i kekse.«
Uz druge se raste i u vjeri
»Dječji je entuzijazam toliko zarazan i njihovu ljubav gotovo smo mogli opipati. Uz djecu, na dječju misu u 9 redovito su počeli dolaziti roditelji, bake, djedovi, kumovi, u crkvi se osjećala živa radost. Iskustvo vođenja zbora tijekom pet godina donijelo je u moj život puno dobrih ljudi, novih prijatelja, radosnih nota, srce koje se ispunjalo duhom radosti. Osjetila sam da koliko god čovjek da, Bog uzvraća stostruko više. Sada ne vodimo dječji zbor, ali smo suprug i ja stalni aktivni članovi obiteljske zajednice. Jednom mjesečno okupljamo se na tematskoj večeri uz molitvu, koju redovito osmišljava Mirjana Novak. Moje iskustvo življenja vjere u zajednici pokazalo mi je da zaista u odnosu s drugima čovjek raste u vjeri.«
Ništa se ne postiže žalopojkama
