Na malo kojem hrvatskom domoljubu lomile su se povijesne silnice i interesi moćnika tako izravno kao na plećima Zvonka Bušića. Posljednje, a možda i najpotresnije stranice u svojoj knjizi »Pisma iz tamnice: Politički progoni Hrvata« posvetio mu je povjesničar dr. Anđelko Mijatović.
Rođen je 1946. u zapadnohercegovačkom selu Gorici. Od rane je mladosti nekoliko puta kažnjavan jer se, kako je to kasnije opisivao, usudio izgovoriti ime svojega naroda. Kao mladić je čvrsto odlučio, neovisno o opasnostima i porazima, da će »sve svoje umne i tjelesne snage posvetiti hrvatskoj narodnoj stvari«.
Od sredine šezdesetih našao se u iseljeništvu. Na studiju u Beču upoznao je Julienne Eden Schultz, svoju, kako ju je često u pismima nazivao, vjernu Penelopu, koja će ga pratiti u svim životnim križevima. Vjenčali su se 1967., a dvije godine kasnije u Zagrebu su izveli zapaženu »diverziju«: na Dan republike, 29. studenoga, supruga Julienne s nebodera je na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića bacala letke s protujugoslavenskim sadržajem, za što je i kao strana državljanka odležala neko vrijeme u zatvoru.
Supružnici Bušić zajedno su s nekoliko hrvatskih političkih aktivista – Petrom Matanićem, Franom Pešutom i Slobodanom Vlašićem – u rujnu 1976. oteli putnički zrakoplov Boeing na uzletištu u New Yorku. Cilj im je bio tom akcijom natjerati američke i europske medije – zrakoplov je napose i prošao iznad nekoliko europskih gradova, među kojima su bili London i Pariz – da objave sadržaj letaka napisanih na engleskom »Apel američkom narodu« i »Deklaraciju Glavnog stožera hrvatskih osloboditeljskih snaga«. Iako je zrakoplov sletio u Parizu te se ni jednomu od sedamdesetak putnika ništa nije dogodilo, prilikom deaktivacije eksplozivne naprave u New Yorku poginuo je američki policajac.
U suđenje se uplela i jugoslavenska diplomacija, zbog čega je svih petero sudionika otmice dobilo drakonske kazne, koje su izdržali u nekim od najstrožih američkih zatvora. Supružnici Bušić osuđeni su na doživotne robije, s mogućnošću pomilovanja, a ostali na trideset godina zatvora. Iz zatvora je Julienne Bušić izišla 1989. godine, a Zvonko tek 2008. godine. Vratio se u Hrvatsku, no razočaran političkim prilikama počinio je samoubojstvo 2013. godine u obiteljskoj kući u Rovanjskoj. Njegov su lijes na zagrebačkom Mirogoju ispratile tisuće hrvatskih branitelja, ali i »običnih građana«, svjesnih težine njegove žrtve za domovinu Hrvatsku.
Pisma koja je izdvojio povjesničar dr. Mijatović, osim što svjedoče o golemoj psihološkoj izdržljivosti Zvonka Bušića u zatvorskim okolnostima, pokazuju i njegovu iznimnu intelektualnu i duhovnu širinu. Tako, primjerice, u pismu koje je u prosincu 1997. iz strogoga zatvora Lewisburg uputio Ivanu Mužiću Bušić sa splitskim pravnikom i publicistom raspravlja o Dostojevskom. »Inače čitav roman ‘Braća Karamazovi’ je svojevrsni dragulj. S obzirom na to da gotovo nikad ne čitam književne kritike, ne znam kako su koji kritičari analizirali to najbolje djelo najvećeg Rusa, ali mi se čini da je u njemu, kroz tri brata Karamazova, Dostojevski prikazao samoga sebe i svoje sukobljene unutarnje snage. Nema sumnje da su Dostojevskog snažno progonila egzistencijalna pitanja, i da je mnogo patio jer mu nije polazilo za rukom u sebi ‘izmiriti’ Ivana s Aljošom, Mitju bi lako sakrio pod tepih.«
Bušić je bio uvjeren da je veliki ruski književnik shvatio isto što i on tijekom višegodišnje zatvorske robije: da se s patnjom povećava znanje i šire horizonti, ali da sa znanjem dolazi i bol. »Jedino je tako jasna njegova misao: ‘Patnja i bol jedan je i jedini izvor znanja i vlastitih spoznaja. Vjerujem da svi veliki ljudi moraju iskusiti duboku patnju i veliku bol da bi…’ Ne znam da li je patnja jedini put koji čovjeka vodi samome sebi, ali znam da je jedan od puteva, kao što sam spoznao da su gorka iskustva i razočaranja prozori kroz koje se pruža pogled u svijet stvarnog života«, pisao je Bušić Mužiću.
Po svojem vlastitom svjedočenju u zatvoru je Bušić pročitao više od dvije tisuće knjiga. Zato je s lakoćom u pismu Mužiću »letio« od Dostojevskoga do drugih važnih književnika, filozofa i mislilaca – Kierkegaarda, Camusa, Spenglera – sve do Biblije.
U pismu Mužiću Bušić je opisao i istraživanje koje je nad njim u zatvoru radila američka psihologinja. Zanimalo ju je zašto je on sav svoj život posvetio borbi za slobodu svojega naroda, a američkim je građanima teško na dan izbora izići na birališta. Pitala ga je i zašto je tu odgovornost i žrtvu preuzeo sam.
Američkoj je psihologinji odgovorio: »Moguće je da je to bila moja sudbina, jer ne samo da sam od svoje vrlo rane mladosti osjećao tegobe moga naroda, nego sam, postajući zreliji postajao svjesniji da ja kao čovjek ne mogu imati ni čast ni dostojanstvo niti kakav identitet tako dugo dok je moj narod okupiran i ponižen. Nikakve blagodati tuđine ni lutanja svijetom u mojoj duši nisu mogle zatomiti čežnju za domovinom. (…) Sudbina moga naroda bila je i moja osobna sudbina i ja joj nisam htio, a izgleda ni mogao izbjeći«.
Bušić je pojasnio i smisao svoje žrtve: »Žrtvovati svoj život za ideale koji su daleko veći i vrjedniji od mog vlastitog života nije mi bilo teško jer su ti ideali i osmišljavali moje postojanje. Život bez smisla i vjere u ideale za mene je pakao s ovu stranu smrti. Ništa ne žalim osim što je u tom kolopletu nesretnih okolnosti jedan čovjek izgubio život, ali mi je i što se toga tiče savjest čista jer nikoga nisam želio ni povrijediti, a kamoli ubiti. Danas sam sa sobom mnogo mirniji i, bez obzira kako čudno to Vama zvučalo, mnogo zadovoljniji. Svoju žrtvu i patnju podnosim ljudski i ne proklinjem sudbinu, jer sam svjestan da su patnje itekako važan dio ljudskog života. Zapravo patnja je prava učiteljica života, a ne povijest. Zato su i Kristove muke pustile tako duboko korijenje u dušama ljudskim. Duboka sućut s Kristovim patnjama čovjeka uzdiže i duhovno pročišćava, čini ga boljim, plemenitijim i bližim svome Otkupitelju i Stvoritelju.«
Bušića je u zatvoru zaokupljao i sumrak zapadnoga uma. U pismu iz zatvora u Kansasu koje je 20. studenoga 2002. uputio Hrvaticama i Hrvatima u kanadskom Vancouveru pisao je o degradaciji vrjednota koje su oblikovale Zapad: »Nismo primijetili da je Zapad te ideale u velikoj mjeri izdao, da je on politički i moralno narkotiziran pragmatizmom, materijalizmom i hedonizmom. Obitelj, zavičaj, domovina, narod, vjera – oni više gotovo ništa ne znače. Čovjek je iskorijenjen iz svoga prirodnoga i psihološkoga okoliša, da je njima moguće do te mjere manipulirati, a da on to uopće ne primjećuje. (…) Čitavi je Zapad zahvatila teška bolest i senilnost, pa se nije mnogo čuditi, da je ta naša matična civilizacija, junačko oslobađanje hrvatskog naroda iz jugokomunističke tamnice doživjela kao nepoželjno uznemiravanje, i da herojstvo branitelja naše domovine ona tumači kao besmisleni zločin i primitivno nasilje. Da je sve to bilo sasvim drugačije, dok je Zapad bio zdrav i vitalan, najbolje pokazuje veliko oduševljenje čitave Europe, točno četiristo godina prije Domovinskoga rata, jer tada su nakon povijesne bitke kod Siska, u čast junačke pobjede Hrvata nad Turcima, zvonila zvona na svim europskim katedralama.«
Promišljao je i o pitanju iseljavanja i nataliteta u Hrvatskoj. O tome je u pismu vancouverskim Hrvatima o Božiću 2004. pisao: »Nema sumnje da su naša sela i ruralni krajevi stoljećima bili i duša i srce našega naroda. Pa je sigurno, ako umre naše selo, da ne će dugo proći dok lijepa naša domovina postane drugima lijepa i domovina. Tada će po hrvatskim gradovima i gradićima i same ulice poželjeti Hrvata, čak i oni koji su se svojevremeno oko njihovih naziva nadmudrivali i prepirali. (…) Povijest hrvatskoga naroda zorno pokazuje da je geografija sudbina, jer naš je narod na toj razdjelnici svjetova, sve tamo od starorimskih vremena, bio žrtvom raznih okupacija i tuđih tiranija. Nedvojbeno je da je on zahvaljujući svojoj vitalnoj i zdravoj ruralnoj sredini, mogao sve to nadživjeti i sačuvati svoj narodni identitet.« Dva desetljeća kasnije citirane Bušićeve riječi dobile su proročansku težinu.
U samom zaključku knjige dr. Mijatović donosi i svojevrsni Bušićev pogled u bolju hrvatsku budućnost. Taj je pogled Bušić sročio u pismu vancouverskim Hrvatima u studenom 2005. godine: »Kroz svoju dugu i tešku povijest Hrvati su preživjeli brojne i vrlo tragične poraze i padove i baš su ih te tragedije oplemenile i pripremile, da u Domovinskom ratu uspješno polože svoj ispit zrelosti. Zato vjerujem, da će našem hrvatskom narodu Providnost Božja pomoći da i sve buduće opasnosti i tegobe uspješno svlada. Nadam se da će i sadašnji hrvatski prvaci uvidjeti da u Božjem vrtu različitih naroda naš hrvatski narod visoko stoji i na povijesnoj i na moralnoj ljestvici, i da je u tom šarenom vrtu naša domovina jedan od najljepših cvjetova. Tada bi i ti današnji prvaci mogli uzdignute glave i vedra čela saveze uspostavljati jedino s našim prirodnim i povijesnim saveznicima, i dobro čuvajući interese i integritet svoga naroda, prijateljevati samo s istinskim prijateljima.«
Završetak
