Do 38. godine Tea Perović (r. Maksimović) bila je, po nekim općim mjerilima, sasvim obična žena. Rođena je u Supetru 1984., a odrasla u Bolu na Braču. U Zagrebu je završila studij germanistike, upoznala supruga i zasnovala obitelj. Kao i suprug, u karijeri je bila ostvarena, a u životima supružnika Perović Bog se svojom dobrotom očitovao i darom četiriju djevojčica: Lune, Tene, Mije i Elene. No bio je to tek dio puta koji je Providnost namijenila majci Tei.
Težak teret počeo se topiti
Život obitelji Perović dramatično se promijenio kada je Tei 2022. godine dijagnosticirana zloćudna bolest – rak dojke koji je metastazirao na druge dijelove tijela. Medicinske prognoze nisu bile nimalo optimistične. U majci četiriju djevojčica, kako je i sama kasnije svjedočila, u prvim su se trenutcima rojila pitanja – nije li premlada za tako tešku bolest, zašto baš tada, a ne kada su njezine četiri djevojčice odrasle, tko će se za njezine anđele brinuti ako tako rano izgube svoju majku? Od teške dijagnoze pa do svojega preminuća 14. ožujka ove godine Tea Perović samo je dva puta zaplakala iz očaja – u bolničkoj čekaonici, netom nakon što joj je neizlječiva bolest priopćena, i iste večeri kada se vratila svojemu domu i bližnjima pokušala objasniti s čime je suočena. No iste se večeri u njoj dogodila prijelomna promjena – nakon godina »duhovne uspavanosti« i uljuljanosti u sigurnosti koje je donosio svijet i ono materijalno svoju je bolest odlučno predala – Gospodinu.
Pala je na koljena – iako ju je čitavo tijelo boljelo – raširila ruke i vapila prema nebu. »Kao da me neka nevidljiva ruka nosila i milovala. Te sam mu noći predala sve. Baš sve. Težak teret na mojoj duši koji me je užasno pritiskao i bolio jače od svih tjelesnih boli lagano se topio i naposljetku potpuno nestao. Nevjerojatno! Počela sam shvaćati smisao svojega križa i kao da sam te noći odjednom progledala. U idućem trenutku počela sam zahvaljivati na daru svojega križa. Znala sam da to nije do mene, da to nisu bile moje misli i riječi koje sam izgovarala. Gospodin me je čuo, smilovao se meni grješnici i poslao mi svojega Duha koji me je potpuno prožeo. Toplina, milost, ljubav i neopisiva radost ispunile su čitavo moje biće. U tim sam trenutcima spoznala da mi je taj križ darovan i da sam posebna u njegovim očima. Izabrao je baš mene, dopustio je ovaj križ jer je znao da ga mogu podnijeti da bi se preko njega ostvarila veća dobra. Moj križ je poziv na promjenu i obnovu«, zapisala je Tea Perović u svojoj knjizi »Stvorene smo za nebo«.
Od duhovne oporuke do ukoričenoga svjedočanstva Uskrsa
Knjiga »Stvorene smo za nebo« napisana je kao svojevrsna oporuka za Teine kćeri. Suočena s teškom bolešću i osjećajući da se pred njom izgledno nalazi skori kraj ovozemaljskoga hoda, odlučila je za svoje kćeri učiniti ono najbolje i najvrjednije što je mogla – prenijeti im knjigom dar vjere. »Ono što mi trenutačno daje poticaj je želja da vam ostane moj trag i onda kada mene ne bude. Želim da vam moje riječi prenesu sve ono što vam još želim ispričati i posvjedočiti, a možda za života ne ću stići«, zapisala je Tea Perović na samom početku knjige. Njezino ukoričeno svjedočanstvo moglo bi se »prepričati« u trima dimenzijama. Prve dvije odnose se na ovozemaljsko. To je odumiranje straha od smrti i, još teže, odumiranje od majčinske navezanosti. Svoju je dječicu predala Majci Mariji i bila je uvjerena da će se za njih netko pobrinuti i kada mama ode s ovoga svijeta. A bez treće dimenzije – čvrste vjere u uskrsnuloga Krista – prve dvije dimenzije Teina svjedočanstva i ne bi bile moguće. Od korice do korice, čitava je njezina knjiga zapravo svjedočanstvo Uskrsa. I brzo je privukla šire krugove čitateljstva.
U svakom čovjeku prepoznati dobro
Osobito nakon objave knjige Tea Perović govorila je o svojem iskustvu duhovnoga ozdravljenja na nizu tribina – od Zagreba do rodne Dalmacije, čak i u susjednoj BiH… Ispunjavala je župne dvorane, pastoralne centre i knjižnice. No možda najsnažniji dokaz privlačnosti njezina svjedočanstva bile su žene s kojima se povezala kao supatnica i tješiteljica u teškoj bolesti i koje bi joj nakon predavanja prilazile, javljale se, zagrlile ju… Svoje posljednje javno svjedočanstvo izrekla je u Đakovu 7. ožujka na duhovnoj konferenciji za žene u braku, tjedan dana prije svoje smrti. »Potičem vas da sve, bila kako teška situacija, bilo koja kušnja, težak put koji vam se dogodi, ili vam se možda događa, prikazujete na veću slavu Božju. Vidite u čovjeku samo ono dobro. Molite dragoga Boga da vam pročisti srce da na takav način živite, da na takav način gledate druge ljude… I da se jednostavno sjetite da je sve vama u korist – svaka patnja, svaki križ. Bez križa nema spasenja! To zapamtite, molim vas. Križ je put svetosti. Samo ga treba pravilno iskoristiti i predati dragomu Bogu«, rekla je na đakovačkoj konferenciji. No ono što novine ne mogu nikada do kraja »prenijeti« jest i ozračje s njezina posljednjega javnoga svjedočenja. Provevši dan ranije u teškim bolovima i trpljenjima, u Đakovu je govorila snažno i uvjerljivo, a opet tako vidno tjelesno oslabljena, drhtava glasa.
»U susretu s njom nije se moglo ostati isti«
Da se oko Tee Perović događa nešto što je i po vjerničkim mjerilima izvanredno, među prvima je zapazio franjevac Ivan Matić. Tea je 2023. bila gošća u njegovoj emisiji »Novo srce« i nakon emisije o. Matić, kao iskusni duhovnik, potaknuo ju je da svoje svjedočanstvo pokuša ukoričiti. »Tea je kroz bolest doživjela iskustvo živoga Boga. Njoj se dogodilo nebo. Jad i bol probudili su je i to je bila njezina snaga. Bolest je postojala, a ona se s njome nosila bez ikakva straha«, posvjedočio je kratko za Glas Koncila o. Matić prisjećajući se svoje emisije na Laudato TV-u. Zapravo je potreban bio samo maleni vjetar u leđa. Ona je prije dvije godine već imala neke tekstove i oglede. O. Matić povezao ju je s nakladničkom kućom »Salesiana« iz Zagreba. Oni su objeručke prihvatili inicijativu i brzo je svjetlo dana ugledala knjiga »Stvorene smo za nebo«.
Vjernik laik iz Splita Marlon Macanović, koji je Teu Perović osobno upoznao na promocijama njezine knjige u Splitu i Solinu i s njom nastavio kontaktirati redovito preko društvenih mreža, u razgovoru za Glas Koncila osvrnuo se i na to da je njezino svjedočanstvo »dovršeno« preminućem upravo 14. ožujka, na korizmeni petak i u Josipovu ožujku. »Bog ju je pozvao u nebo u petak, koji je dan Kristove muke, u korizmi te u mjesecu sv. Josipa koga je silno štovala«, rekao je Macanović i dodao: »Za života je postala hodajući blagoslov svima koji su je imali radost poznavati. Beskrajna joj hvala na svemu. Bijaše duša-žrtva u potpunosti. Njezina knjiga odiše radošću i punim pouzdanjem u Božji plan za njezinu obitelj i nju samu. Knjiga je bila instrument s kojim je Tea neumorno svjedočila za Krista raspetoga. Dragovoljnim prihvaćanjem vlastite patnje postala je dionica Kristove otkupiteljske muke. Upravo je zato njezino javno svjedočenje bilo potpuno autentično i neobično snažno. Dominantna je u svakom njezinu nastupu bila radost, i to ne bilo kakva, nego radost nadnaravnoga sjaja. U susretu s njom nije se moglo ostati isti, nego se svatko morao barem malo promijeniti nabolje i dakako – biti radostan!«
Bolest koja je postala »ekspres vlak za nebo«
Jedna od pratiteljica na promocijama knjige i u svjedočenju Tee Perović bila je i Anja Mihanović, teologinja, supruga i poput nje majka četvero djece. I nju, kao i mnogih koje je privuklo svjedočanstvo Tee Perović, dojmila se njezina misao da ne želi ozdraviti jer joj je bolest postala nešto poput »ekspres vlaka za nebo« i »atomske bombe« za donošenje Boga u tuđe živote. Ostaviti sve od ovoga svijeta, i život i obitelj, može samo čovjek koji je susreo Krista, koji nije ni »sila ni utvara ni ideja«, nego Osoba, dodala je Anja Mihanović u razgovoru za Glas Koncila i zaključila: »Ostaje samo pitanje koliko ćemo dalje biti hrabri i što ćemo napraviti s Teinim svjedočanstvom. Govor o Tei ne bi trebao završiti samo lijepim sjećanjima na tu hrabru ženu koja je koračala našim ulicama i gradom i radosno umirala. On nipošto ne bi trebao biti ni u tugaljivu ni u žalećem tonu. On je svaki put bio uskrsna vijest i radost, brz poput žena koje su trčale s groba i nevjerojatno šokantan poput praznoga groba.«
»Uskrsni zapisi« Tee Perović iz knjige »Stvorene smo za nebo«
»Ne znam što mi spremaš, Isuse, i kojim me putem vodiš. Pripremaš li me za naš susret? Ako je tako, spremna sam. I raduje me što ću te uskoro gledati licem u lice. Samo se nadam da ću stići okajati svoje grijehe i propuste kako bih ti mirno pohitala u zagrljaj. Veseli me pomisao na naš susret i tvoje umirujuće zaštitničko krilo u koje ćeš me priviti kao svoje ljubljeno dijete. Radujem se i ponovnom susretu sa svojim ovozemaljskim ocem i našim druženjima na nebesima odakle ćemo zajedno moliti za ostatak naše obitelji. I ne mogu vjerovati da bi taj trenutak mogao uslijediti tako brzo. Da možda neću stići ostarjeti ni gledati svoju djecu kako odrastaju. Ali sve u meni kliče i veseli se.«
