Nakon mlade mise 1950. godine stekao je doktorat na Antonianumu u Rimu, postao profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i drugim učilištima, dopisni član Akademije… Bio je i pjesnik, orguljaš i skladatelj, vrhunski propovjednik koji je uvijek govorio iz srca, i kojega su sa zadovoljstvom slušali i posve neobrazovani i doktori znanosti.
I tako velik, slavan čovjek, koji je prevodio Bibliju i pisao učene tekstove, povremeno je pisao i za naš “Mali koncil”!
Evo kako je čitateljima našega lista lijepo pisao o Svetom pismu, u broju 12 iz prosinca 1968., pod naslovom “Naša ognjena Biblija”: Što je sad to? Reći ću vam, ali čekajte malo! Najprije: zašto se ta knjiga uopće zove Biblija? Biblios – tako se zvao stari fenički grad, nedaleko od današnjega Bejruta u Libanonu. Prije tri tisuće godina bila je ondje (rekli bismo mi) tvornica papira. Grci su po tom gradu, odakle su dobivali papir, nazvali knjigu “biblios”, a od milja “biblion”, tj. knjižica. Ali Biblija se naziva Knjiga, s velikim početnim slovom. A to će reći: Knjiga nad svim knjigama, najosobitija knjiga na svijetu.
Bura je snažno tresla rebrenice na prozorima siromašne kamene kućice obitelji Duda u Krasu, seocu na vrhu otoka Krka, odakle se pruža pogled na modro more. Mami Antici došlo je vrijeme da rodi pa se spustila u Omišalj i ukrcala na brodić za Rijeku. Golemi su ga vali opasno ljuljali pa je Antica zavjetovala sv. Roku djetešce što ga je nosila pod srcem. I 14. siječnja 1924. rodio se maleni Roko. Kad su mu bile 2 godine mama ga je ostavila svojoj sestri Mariji i otišla s Krka tražiti posao po gradskim bolnicama da bi njezini dragi imali od čega živjeti.
Svake je nedjelje teta Marija vodila Roka na svetu misu nakon koje bi ga ona i ujaci podigli na stol i tražili da prepriča propovijed gospodina župnika. Tako je Roko silno zavolio Božje riječi i mnoge je znao napamet. S pet i pol godina sam je pošao u školu i rekao učiteljici da želi u prvi razred. Odbila ga je, ali je dječak bio uporan pa ga je ipak primila. Bio je izvrstan učenik i s devet i pol godina završio je četvrti razred. Nekako u to vrijeme mama je Antica, već duže bolesna od tuberkuloze, otišla u nebo u zagorskoj bolnici u Klenovniku.
Teta Marija i ujaci htjeli su da Roko nastavi školovanje. Poslali su ga u hrvatski dio Rijeke, na Sušak. Kako su bili siromašni, dječak se morao hraniti u pučkoj kuhinji. Svake je večeri nosio lončić hrane u tavanski sobičak u kojem je boravio s lučkim radnicima. Često je bio gladan, uvijek slabo odjeven i obuven. Jedne je zime, gledajući u crkvi ministrante, poželio i sam to postati. No sestra je sakristanka rekla da ima dovoljno ministranata i on je suvišan. No Roko je i opet bio uporan. Došao je u crkvu sljedećega jutra i stao preko puta sakristijskih vrata da ga sestra spazi čim ih otvori. A tako je i bilo. Zbog hladnoće dječaci su ostali u toplim krevetima i Roko joj je bio jedini na raspolaganju.
I tako je započelo prijateljstvo između maloga Roka i Danile Barac, milosrdne sestre Svetoga Križa. Imala je ona bracu Rokovih godina. I molila se Bogu da on postane svećenikom. Ali nije izmolila njega, nego Roka! Često ga je slala s pismima franjevcima na Trsat. I malo-pomalo Roko je poželio postati manji brat. Da bi ga primili, morao je reći mnogo toga o sebi i svojoj obitelji. Osobito su bili važni podatci o ocu, ali Roko nije mogao navesti ni njegovo ime. Nikad ga nije ni vidio, ni upoznao. I što sada, mozgao je gvardijan. No ljubav je dosjetljiva! I ondje gdje je u papire trebalo upisati ime oca, potpisala su se sva braća franjevci. Beziznimno.
Sonja Tomić
