Sve dosadašnje politike povezane su s promašajima, pogrješkama i zabludama u mirovinskim, radnim i zdravstvenim reformama. Najbolji su primjer mirovinske reforme. Zato postoji stalna potreba za otklanjanjem nekih nepravda. Međutim, u tim pokušajima često se ne uspijeva pa se stvaraju nove nepravde ili se povećaju postojeće, kako između osiguranika i umirovljenika tako i između samih umirovljenika.
Prije svega krši se načelo da bi mirovina trebala biti rezultat rada, a to znači da bi ovisila o visini ulaganja (visina plaće i doprinosa) i duljine ulaganja (broj godina staža). Tada bi i izdatci iz proračuna bili manji. Taj prigovor odnosi se prije svega na povlaštene mirovine, a takvih korisnika ima sigurno više od dvije stotine tisuća. U tu skupinu povlaštenih mirovina valja pribrojiti i korisnike nacionalne naknade za starije osobe, iako zakon njih ne naziva umirovljenicima, a nisu ni korisnici po osnovi socijalne skrbi. To je ipak vrsta nacionalne mirovine jer se priznaje samo na osnovi nacionalne pripadnosti i činjenice prijavljenoga boravišta na teritoriju Hrvatske uz doživljenje 65 godina. Dakle, korisnicima te tzv. »nacionalne mirovine« nedostaju bitni zakonom propisani uvjeti minimalnoga mirovinskoga staža i uplaćenih doprinosa u državni proračun. Međutim, novčani izdatci za tu vrstu davanja idu iz državnoga proračuna kao i za sve ostale umirovljenike.
Ako tu skupinu korisnika usporedimo s korisnicima najniže mirovine koja pripada za 15 godina rada u Hrvatskoj (misli se mirovinskoga staža s plaćenim doprinosima i porezima), razlika u visini iznosi nešto više od sto kuna u korist korisnika najniže mirovine. Prosuđujući kršćanski i moralno, svatko ima pravo na pomoć u starosti i neimaštini neovisno o nacionalnosti, rasi ili vjeri, dakle nikomu se ne može po tim osnovama osporavati pravo minimuma koji nekomu dopušta barem skromno življenje. Pa gdje je tu nepravda?
Nepravda je u činjenici da je korisnik nacionalne mirovine u visini primanja gotovo izjednačen s korisnikom najniže mirovine pripadajuće za 15 godina mirovinskoga staža. Svaki korisnik najniže mirovine s pravom si postavlja pitanje kako on sa 15 godina rada i staža, pa i svaki drugi korisnik najniže mirovine koji ima više od 15 godina staža, čak i onaj sa 40 godina staža, završava u najnižoj mirovini. Svi su oni plaćali sve zakonske obveze (porezi i doprinosi) u državni proračun Republike Hrvatske, no njihova stvarna mirovina određena po svim zakonskim mjerilima tako je mala da mora umjesto svoje redovite mirovine koristiti se držanom milostinjom u obliku posebne najniže mirovine.
Statistički gledano, kada bi se uspoređivale visine stvarno pripadajućih mirovina u odnosu na prosjeke plaća u Hrvatskoj, visina prosječne mirovine bila bi znatno niža od 40 % u odnosu na prosječnu plaću.
Načelno gledano, donošenjem prvoga mirovinskoga tzv. »reformskoga« zakona, počevši od 1. siječnja 1999. (dakle prije 23 godine), počele su nepravde prema radno aktivnim osiguranicima, odnosno počelo je rušenje dostojanstva rada.
Međutim, već prije toga počelo se s nezakonitim zakidanjem umirovljenika propuštanjem povećavanja mirovina prema tada vrijedećim propisima o usklađivanju mirovina. Da bi se ta nezakonitost i nepravda malo zamaskirala, uveden je poseban dodatak od 100 kuna (podrugljivo zvan Marinin ili Valentićev dodatak). Kasnije je tu nepravdu ispravljao Ustavni sud, ali ne u potpunosti.
Prema tome, najniža mirovina koja je uvedena novim zakonom počevši od 1. siječnja 1999. uvela je nove nejednakosti među umirovljenike, posebice među poljoprivrednicima i malim obrtnicima. Tako se događalo da netko od njih, ako je ostvario mirovinu 31. prosinca 1998. s dvadeset godina staža, prema istim osnovicama osiguranja ima znatno manju mirovinu od svojega susjeda koji je ostvario mirovinu dan kasnije, tj. do 1. siječnja 1999., a sa samo 15 godina staža, iako su oba plaćala doprinose na iste osnovice. Nadalje, i među bivšim individualnim poljoprivrednicima, kojima se do 31. prosinca 1998. umjesto stvarne mirovine priznavala tzv. »zajamčena najniža svota, koja se isplaćivala umjesto mirovine« (dakle, ta zajamčena svota nije bila mirovina), osnovica za povećanje nije smjela biti ta »zajamčena svota«, nego samo stvarna visina mirovine određena prema stvarnom mirovinskom stažu i osnovicama osiguranja za koje su uplaćivani doprinosi.
Očito je da do sada nije bilo stvarne političke volje da se generalno mirovinsko-invalidska reforma jasno i pravedno provede kao dio politike opće pravednosti prema svim građanima Hrvatske. Trpanjem prava zaposlenih i onih koji su po bilo kojim osnovama uplaćivali doprinose za svoju mirovinu u starosti u isti koš s onima koji nikada nisu ništa plaćali, kao i s ostalim socijalno ugroženim dijelom pučanstva, pravio se totalni kaos, u kojem su na kraju svi nezadovoljni.
Stvaranje takvoga nereda ne može se zvati socijalnom politikom, nego prije namjernim stvaranjem novih nepravda. Posljedica je toga postupno izjednačavanje svih na nekom mirovinskom minimumu, tj. brisanjem razlike između rada i nerada.
