Već više od šest desetljeća godišnjice Stepinčeve smrti okupljaju hrvatske vjernike svih »staleža«. Da je blaženikovo mučeništvo osvojilo srca najširih vjerničkih masa svjedočila je u dugim desetljećima komunizma svakoga 10. veljače dupkom ispunjena zagrebačka katedrala. A nakon raspada Jugoslavije, kada je Crkva – premda je ostala znak osporavan – dobila »pravo javnosti«, najširi su se vjernički krugovi nastavljali okupljati oko Stepinčeva lika. I to na svim »hrvatskim koordinatama« – od istoka do juga Republike Hrvatske, u susjednoj Bosni i Hercegovini i u raznim dijelovima hrvatskoga iseljeništva. Bilo bi stoga pogrješno zaključiti da je biti Stepinčev stvar nekakvoga protesta, protiv jedne ili druge državne politike. Nit kojom i danas »svehrvatski blaženik« uspijeva povezati najrazličitije hrvatske slojeve istkana je od nadnaravne materije.
A od nadnaravne materije bio je istkan i Stepinčev svećenički »gard«, što su vrlo brzo kod njega uočavali njegovi suvremenici. Već kao mladi svećenik, a onda i kao mladi zagrebački nadbiskup, kojemu je najodgovornija služba u Crkvi u Hrvata povjerena tek nekoliko godina nakon što je postao svećenik, Stepinac je postao blizak svima. I »običnim« vjernicima laicima, angažiranim katolicima, intelektualcima, akademičarima i sveučilištarcima, preko pripadnika raznih redovničkih zajednica koje su djelovale u Zagrebačkoj nadbiskupiji u njegovo vrijeme sve do svećenika kojima je bio natpastir.
Pregovarao strpljivo i s »pobunjenim župama«
Seljački sin i zemljoradnik, vojnik i zapovjednik u rovovima i u jurišima pod granatama, brižni zaručnik i student agronomije i zagrebački sveučilištarac. U svim se tim ulogama »utjelovio« mladi Stepinac prije nego što je odlučio prihvatiti Božji poziv i odvažiti se postati svećenikom. Zato je vrlo lako kao mladi prezbiter uspijevao pronaći zajednički jezik s običnim vjernicima. Pa i onda kada situacija nije bila baš »udžbenička«. O tome, primjerice, svjedoče kratke i manje poznate Stepinčeve upraviteljske službe u dvjema župama u zagrebačkoj okolici, kamo ga je nadbiskup Antun Bauer poslao da bi razriješio »pobune« među tamošnjim vjernicima. Mladi je svećenik Stepinac tada iskusio i naguravanje pred župnim crkvama, psovke i uvrjede. No s »pobunjenicima« je pregovarao strpljivo, vjerujući i da se ustrajnom molitvom sve što se doima bezizlaznim ipak može preokrenuti na bolje. Svjedočio je i u tim okolnostima ono što je pred kraj života zapisao svojim dijecezanima – vjernicima kojima je upravljao kao pastir zagrebačke dijeceze – u posljednjim redcima svoje duhovne oporuke. »Drugo je čovjek, drugo je opačina njegova. Čovjek je, veli sveti Augustin, djelo Božje, opačina je djelo ljudsko. Ljubi ono što je Bog načinio, a ne ono što je čovjek načinio«, zapisao je Stepinac 1957. u Krašiću.
»Narod osjeća, da je nadbiskup izrastao iz njegove sredine«
Tjedan dana nakon biskupskoga posvećenja, početkom srpnja 1934., kao nadbiskup koadjutor stao je na čelo velike zagrebačke zavjetne hodočasničke procesije na Mariju Bistricu. Sve do svojega utamničenja 1946. Stepinac je kao nadbiskup redovito s drugim vjernicima prelazio četrdesetak kilometara dug put, strmim i vijugavim šumskim puteljcima preko Medvednice do Hrvatskoga zagorja. No svojevrsnim se hodočašćima mogu nazvati i njegove učestale vizitacije po župama diljem teritorijalno vrlo prostrane Zagrebačke nadbiskupije (koja je obuhvaćala u njegovo vrijeme i prostor današnje Sisačke, Varaždinske, Bjelovarsko-križevačke i Požeške biskupije). U jednom bi danu obišao više župa, a ponekad bi i u velikim svečanostima pomagao župnicima i kao ispovjednik.
Istinskim se hodočasnikom nade pokazao i kao organizator niza euharistijskih kongresa, ali i u svojim nastojanjima da se 1941. – godina u kojoj je u Hrvatskoj buknuo veliki rat – proslavi kao Sveta godina, velebna proslava trinaestostoljetnih spona Hrvata i nasljednika sv. Petra u Rimu. Aleksa Benigar, u dosad nenadmašenoj knjizi »Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal«, donosi i zapise izvjestitelja »Katoličkoga lista« s euharistijskoga kongresa u Čazmi 1940. godine. O Stepinčevu stilu on bilježi: »Rapidno je rasla harmonija nadbiskupove s narodnom dušom, jer pod konac govora se ta harmonija očitovala u oduševljenom klicanju nadbiskupu (što kod našeg naroda nije baš običaj u crkvi), koje je odalo, da je kontakt brzo i dobro uspostavljen. Narod osjeća, da je nadbiskup izrastao iz njegove sredine i redova.«
Pothvat koji Stepincu nisu do danas oprostili komunisti
Kao nadbiskup koadjutor u razdoblju između dvaju svjetskih ratova upustio se u Zagrebu u veliki pothvat duhovne obnove, zakoračivši snažno – kako i danas poziva papa Franjo – na margine. U Zagrebu se tada događala svojevrsna promjena epoha, kontinentalna Hrvatska sve je više prestajala biti zemlja agrarne privrede, stanovništvo je počelo naginjati velikim gradovima, a Zagreb je polako postao ono što je zapravo danas – središte u kojem se okuplja najmanje trećina, a možda i polovina Hrvatske. No nagli rast doseljenih, jasno, nije pratio i materijalni rast. Naselja poput Trnja, Vrbika i Trešnjevke bila su tada svojevrsna predgrađa, u kojima je vladala velika bijeda. Najprije je koadjutor Stepinac dao snažan impuls u pokretanju Caritasa Zagrebačke nadbiskupije. A da nova naselja koja su naseljavale mahom siromašne obitelji ne postanu marginama duha i plodno tlo za rad raznih demagoga, osobito onih komunističkih, mladi se nadbiskup pobrinuo projektom osnivanja novih župa i gradnjom novih crkava i popratnih župnih objekata.
Patile su tada i bogate zapadne zemlje od velike ekonomske krize pa su se i u zagrebačkom tisku protiv Stepinčeve inicijative uzdizali razni »aktivistički« i »komunalni« argumenti – o potrebi štednje i o borbi protiv »megalomanije«. Zoran primjer takvoga pritiska može biti i Miroslav Krleža, koji je u svojoj zbirci vatrenih političkih ogleda i eseja iz razdoblja tridesetih, pišući o Trnju kao naselju u kojem se »pije voda iz vlastitih zahoda«, s porugom nadodao da to naselje ima i svoj »Odbor za gradnju crkve Krista Kralja«. Mladi se natpastir – koji će za razliku od Krležina poratnoga života na Gvozdu svoj život nakon 1945. provoditi kao zatvorenik i siromah, najprije u zatvoru u Lepoglavi, a kasnije u Krašiću – u svemu nije dao smesti. Stepinac je osnivanjem župa proročanski ustrajao u postavljanju temelja koji će na okupu držati siromašne »malene« na rubovima velegrada, u čemu se ponovno pokazala i nadnaravna nit njegova »garda«. Stepinac je u Zagrebu osnovao 14 župa. Komunisti – i njihovi mentalni baštinici koji i danas u glavnom gradu priječe gradnju novih crkava – nikada mu to nisu oprostili.
»Ljubav prema narodu nije predmet trgovine«
Premda obrazovan i načitan, mladi se zagrebački nadbiskup nije uzvisivao u svojim propovijedima nekim intelektualiziranim parolama i visokim teološkim terminima. No zajednički je jezik pronalazio s nekim od tada ponajboljih hrvatskih intelektualaca, ali i s onima kojima je pripadala budućnost hrvatske inteligencije – mladim sveučilištarcima i članovima katoličkih laičkih organizacija. Stepinac ih nije formirao samo u smjeru ispravnoga katoličkoga ćudoređa, nego se susretima s njima koristio i kao »propovjedaonicama« s kojih je mogao govoriti i o drugim velikim temama. Jedna od tih tema bio je i odnos kršćanstva i rodoljublja, što su promišljanja kojima bi blaženik možda izazvao nelagodu i u današnjih nositelja najviših odgovornosti u društvu. Stepinac je u govoru hrvatskim sveučilištarcima 1938. godine, koji u svojoj knjizi donosi i Benigar, tako rekao: »Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.«
Svakoj raspuštenoj duši suprotstaviti jednu redovničku
Ne samo u vrijeme zatočeništva u Krašiću, nego već od početka svoje svećeničke formacije u Rimu Stepinac je svećenstvo doživljavao i kao asketski i pustinjački način življenja. Promišljao je kao bogoslov u Rimu o odlasku među kartuzijance, strogi muški crkveni red, koji je svoj samostan imao i u Pleterju u Sloveniji. Iako ga je od te zamisli odgovorio nadbiskup Antun Bauer, netom nakon što je kao koadjutor postao njegov izvjesni nasljednik na stolici zagrebačkoga nadbiskupa, Stepinac je stupio u franjevački treći red. Bilo je to 1934. godine, u crkvi sv. Franje na Kaptolu. Aleksa Benigar s entuzijazmom podsjeća na taj događaj: »U crkvi je nastala grobna tišina, kad je o. general zapitao mladoga nadbiskupa koadjutora, koji je klečao pred oltarom na posebnom klecalu: Što želiš? On odgovori da želi primiti pokorničko odijelo sv. Franje Asiškoga. Svijet je u crkvi čak ustajao na klupe da viti taj dirljivi prizor i s dubokim je ganućem pratio kako mu o. general stavlja škapular sv. Franje i paše ga pojasom.«
»Redovništvo je«, govorio je Stepinac, a zabilježio Benigar, »u svim vremenima kršćanstva imalo svoje duboko značenje i golemu vrijednost. A danas još i sto puta više. Veselim se svakom napretku kongregacija ženskih i muških, i kamo sreće, kad bismo svakoj raspuštenoj duši u ovom izopačenom svijetu mogli suprotstaviti jednu kreposnu dušu redovničku, da se dragom Bogu pruži naknada, da se zaustavi njegova osvetna ruka i izlije njegov blagoslov na ovu dolinu suza.«
U Brezovici »blagoslivljao svaku ciglu«
Stepinac je kao nadbiskup često pohodio samostane franjevaca, dominikanaca i isusovaca, podsjeća također Benigar u svojoj knjizi. Svoj projekt obnove katoličkoga duha u Zagrebu osnutkom novih župa i gradnjom crkava osovio je o redovničke temelje. Isusovcima je predao upravu sjemeništa na Šalati. Kapucinima je u Dubravi o svojem trošku izgradio i povjerio župu sv. Mihaela. Franjevcima u Vrbanićevoj ulici dao je na upravu župu Gospe Lurdske. Salezijancima je povjerio odgoj mladih u orfanatoriju u Vlaškoj ulici te novu župu Marije Pomoćnice na Knežiji. Imao je zamisao da »infrastrukturu« svake novoosnovane župe prati i »infrastruktura« ženskih i muških redovničkih zajednica, u čemu je i uvelike uspio, radeći sustavno unatoč ekonomskim i političkim neprilikama, a od 1941. i ratnim zbivanjima.
No kruna »Stepinca redovnika« bila je u njegovoj blizini s karmelićankama. Kao bogoslov u Rimu nazočio je kanonizaciji sv. Male Terezije od Djeteta Isusa pa ga je karizma karmela možda već tada zaintrigirala. Kao nadbiskup 1939. godine donio je odluku o osnutku karmela u Brezovici. Isprva je krov nad glavama ženske karmelske zajednice trebao pružiti dvorac u Brezovici, no specifičnost karmelskoga načina života tražila je posebnu arhitekturu. Temeljni kamen novoga karmela, nedaleko od brezovičkoga dvorca, postavljen je 1941. godine. »Kad su zidine dostigle visinu od 5 metara, sam je nadbiskup uzeo limene kutije, u jednu je stavio karmelski škapular, a u drugu sliku sv. Josipa, i dao ih uzidati u zidove, jednu prema istoku, a drugu prema sjeverozapadu. S gradnjom se počelo u najteža vremena, no nadbiskup je ipak često dolazio na gradilište i nadzirao posao«, opisuje Benigar Stepinčev entuzijazam u vrijeme gradnje brezovičke »utvrde duha« i dodaje: »Dok je samostan karmelićanki građen, prolazile su vojske preko Brezovice i gruvali topovi. Jedna granata jednoć probije ogradni zid, no zid nije pao. Iako je bio rat, ipak nijedan vojnik nije prodro u klauzuru.« Stepinac je pomagao skupljati i šljunak koji se ugrađivao u pod crkve, a na gradilištu je provodio sate, čak i po snijegu. U vrijeme gradnje karmela u Brezovici, kako to slikovito opisuje Benigar, Stepinac je »blagoslivljao upravo svaku ciglu«. Kada je gradnja dovršena 1944., rekao je da osnivanje tolikih novih župa po Zagrebu nije njegovo životno djelo, nego da je to upravo brezovički karmel.
»Svećenik može duboko pasti, i ja ga za to neću osuditi«
Kako je bio asketski orijentiran, isposničkoga izgleda i ustrajan u nedvosmislenom tumačenju vjerskih istina, od Stepinca kao zagrebačkoga nadbiskupa mogla bi se očekivati i strogoća, pa i rezerviranost prema podređenomu svećeništvu. No sjećanja svećenika Zagrebačke nadbiskupije na osobne susrete s nadbiskupom Stepincem daju sasvim drugačiju sliku. Neka od tih sjećanja zabilježio je i Benigar u blaženikovoj biografiji. U tim sjećanjima ima i nekoliko simpatičnih anegdota. Primjerice, na jednom je susretu nadbiskup savjetovao župnicima da rasprodaju crkveno zemljište. Tada mu je jedan od nazočnih župnika rekao: »Lojzek, zemlja nas uzdržava.« Na to je Stepinac odgovorio: »Dragi, zemlja bu na te pala!«
No bilo je u osobnim kontaktima i sasvim ozbiljnih i teških tema. Benigar o tome izvještava: »Bio je jedan svećenik, koji nije smio ispovijedati. Godinama se radilo na tome, da mu se ta zabrana digne, ali bez uspjeha. Tada se taj iz očaja podao piću. Morao je pred nadbiskupa. Svećenik se pred njima izjadao i isplakao, no s njime je počeo i sam nadbiskup plakati. Kada je nesretni svećenik dao poštenu riječ, da će se ostaviti pića, nadbiskup mu je pružio ruku. Svećenik je održao svoju riječ. I nije to bio jedini takav slučaj.«
Krašićki župnik Josip Vraneković, Stepinčev »Šimun Cirenac« iz dana zatočeništva u nadbiskupovoj rodnoj župi, zabilježio je u svojim dnevnicima još jednu važnu Stepinčevu misao koja pokazuje blaženikovu duboku bliskost sa svećenstvom koje mu je bilo povjereno i njegovo razumijevanje težine svećeničkoga poslanja. »Ja razumijem ljudske slaboće. Svećenik može duboko pasti, i ja ga za to neću osuditi. Kao biskup želim da budem pravi otac. I kad vidim, da jedan ovakav priznaje i žali svoj slučaj, onda rado opraštam. Ali kad netko uporno ustraje u grijehu i neće da se popravi, onda je to – ljudski govoreći – neoprostivo«, povjerio se Stepinac Vranekoviću.
I u vremenu krašićkoga zatočeništva inzistirao je na svećeničkim susretima i njegovanju dobrih susjedskih odnosa među župnicima. Tražio je da se o velikim proštenjima okuplja i velik broj svećenika. Poticao je svećenike da – čak i u danima velikih obveza – ne prestanu njegovati osobnu pobožnost i tako pruže primjer vjernicima. »Treba koristiti svaku i najmanju zgodu da dignemo jadni taj narod«, rekao je jednom zgodom Stepinac Vranekoviću.
»Želim naime i nakon smrti učiniti što mogu«
Svoje pastirsko poslanje u hrvatskom narodu Stepinac je doživljavao i kao »službu« s kojom će nastaviti i nakon svoje smrti. Zaključak je to koji se može izvesti iz dviju Stepinčevih misli iz njegove duhovne oporuke, nastale 1957. u Krašiću, kao njegova »posljednja riječ« vjernicima Zagrebačke nadbiskupije, ali i svim drugim hrvatskim vjernicima. »Želim naime i nakon smrti učiniti što mogu, da odvratim od vas pogibelji koje vam prijete, i umnožim vašu sreću, koliko je to moguće u ovoj dolini suza. Smatram to tim više potrebnim, što vi, dragi moji dijecezani, sačinjavate dobar dio hrvatskoga naroda, u koji me je Božja providnost postavila da radim, pa što kažem vama, koristit će i svima ostalima«, naveo je blaženik na početku oporuke. A u zaključku je opisao ono što se već više od desetak godina svakoga 10. veljače događa diljem domovinske i iseljene Hrvatske: »Sjetite se katkada u molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv. Ja se nadam, da će mi milosrdni Isus dati milost, da mogu uvijek u nebu moliti za sve vas, dok bude svijeta i trajala naša dijeceza, da svi prispijete k cilju, za koji vas je Bog stvorio.«
