Uvijek u životu postoje trenutci u kojima neko ime pokraj čovjeka prođe neopaženo. Uz njih, vjerojatno kao neka vrsta protuteže ili ravnoteže, postoje i oni trenutci u kojima će se to neopaženo ime ponavljati sve dok ono ne bude zamijećeno. U proteklih nekoliko tjedana upravo se nešto tomu slično događalo s imenom talijanskoga književnika i srednjoškolskoga profesora Alessandra D’Avenije koji je bio član tima profesora i pisaca iz Italije i Španjolske koji su u pisanim i ekraniziranim klasicima tragali za dobrim primjerima ljubavi i prijateljstva u suvremenoj kulturi, sve to u sklopu studijskoga dana Papinskoga sveučilišta sv. Križa u Rimu, o čemu se pisalo i u prosinačkoj »Prilici«. Oni koji su protekloga mjeseca nekomu bliskomu na prozoru ili ispod bora ostavili knjigu, mogli su, u potrazi za njom, susresti ime Alessandra D’Avenije i u knjižarama nakladničke kuće »Verbum« u kojoj je krajem 2018. godine objavljen njegov roman »Ono što pakao nije« u prijevodu Dubravke Dubravec Labaš u kojem progovara o osamnaestogodišnjem Federicu i njegovu učitelju vjeronauka 3P-u, patru Pinu Puglisiju, te o četvrti u Palermu koja se možda i nalazi s druge strane pruge, ali u kojoj žive ljudi s iste strane nade.
Nakon što je ime književnika D’Avenije u razmjerno kratkom periodu uočeno u dvama, istodobno i kulturnim i vjerskim kontekstima, valjalo bi se onda i zapitati zašto je to tako, odnosno čemu on duguje svoju slavu, čak i potencijalni status klasika, iako ima tek 41 godinu.
Neki će, da bi se utješili, reći da se prvi mačići uvijek bacaju u vodu, a neki će se drugi, sretniji, imati priliku pohvaliti svojim uspjehom, i to prvim. U slučaju D’Avenije vrijedit će potonja izreka s obzirom na to da njegov prvi roman »Bijela kao mlijeko, crvena kao krv«, objavljen u Italiji 2010., cijele te godine nije silazio s prvih mjesta književnih ljestvica. To je zapravo izniman uspjeh jer, prije svega, služi kao mjerljiv i opipljiv dokaz da mladi ljudi, kojima je roman ponajprije, ali ne i isključivo, namijenjen, danas još uvijek čitaju. Tri godine nakon objavljivanja knjige snimljen je i film koji je bio prikazan i u Hrvatskoj 2014. godine na Reviji novoga talijanskoga filma, a roman je objavljen u izdanju Algoritma 2011. godine u prijevodu Dubravke Oršić.
Roman prati sudbinu tipičnoga šesnaestogodišnjaka Leonarda, Lea, kojemu je, kako sam kaže, bard i vodič kroz život Bart Simpson i filozofija sadržana u njegovu imenu koje je zapravo anagram engleske riječi »brat« (derište). Pohađa treći razred klasične gimnazije, a razred ne završava bez dopunske nastave: Prve godine dopunska iz grčkog i matematike. Druge samo iz grčkog. Grčki je bauk u školi. Gorak je i koristan samo kod poteškoća s probavom koju iznimno pospješuje u dane ispitivanja. Profesore doživljava kao vampire, krvopije koji nakon nastave liježu u svoje sarkofage u iščekivanju novih žrtava. Roditelji mu se čine kao dvoje profesionalnih gnjavatora koji su ondje samo da ti brane ono što želiš, a odrasli postoje jedino zato da u nama pobuđuju strah koji mi ne osjećamo. Bijeg od te tako surove stvarnosti pune nerazumijevanja prema jednomu adolescentu pronalazi u tipičnoj izolaciji i isključivanju iz svijeta: »Tutneš slušalice u uši i uđeš u drugu dimenziju.«
Pripovijedanje u prvom licu, izričaj karakterističan za razgovorni stil tinejdžera koji kritiziraju gotovo sve ono što vezuju uz svijet odraslih te pritom osporavaju tradicionalne vrijednosti koje susreću u svojoj okolini obilježja su proze u trapericama, žanra nastaloga u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća koji je naziv dobio po odjevnom predmetu koji u takvom tipu teksta zapravo nije predstavljao ni hlače ni modu, nego stajalište. Međutim, dva su prijelomna događaja u Leovu životu koja su roman »Bijela kao mlijeko, crvena kao krv« obojila i nijansama bildungsromana, odnosno romana o odrastanju ili romana o odgoju.
Prvi je susret s profesorom na zamjeni, Sanjarom, koji ga pokreće, koji ga uspijeva isprovocirati da razmišlja, da uči i onda kada će za naučeno »samo« steći iskustvo, ali ne će dobiti i ocjenu, koji mu pomaže razumjeti što to znači sanjati i koja se cijena plaća da bi san postao stvarnost. Drugi događaj zahvaljujući kojemu Leo prerasta dječačku dob i zamjenjuje ju zrelom doblju jednoga mladića intimnije je prirode i odnosi se, jasno, na ljubav. On se zaljubljuje u crvenokosu Beatrice čija krv blijedi zbog gubitka crvenih krvnih zrnaca uzrokovane leukemijom. Njezino ime i njezina boja kose izravna su aluzija na Danteovu Beatrice, njegovu nedosanjanu, prerano preminulu ljubav koja ga je u »Božanstvenoj komediji« jedina bila dostojna voditi rajem i koja je nadahnula nastanak djela »Novi život«, o kojem je i Sanjar govorio u romanu, a koje počiva na misli da je jedino ljubav ona koja može sve učiniti novim.
U razdoblju predrenesanse u kojem je stvarao Dante oponašanje uzora bio je svojevrsni umjetnički imperativ, jasan pokazatelj poštovanja, poznavanja i nasljedovanja kulture i tradicije čija se vrijednost nije osporavala, nego se ugrađivala u neka nova, suvremena dostignuća. Današnje se poimanje oponašanja uvelike promijenilo i ono se, u kulturi sveopće originalnosti koja često graniči i s nakaznim, poima kao nedostatak ideje i imaginacije. I sam D’Avenia navodi kako je netko rekao da loši pisci prepisuju, a oni dobri kradu. »Ne znam u koju će me kategoriju čitatelj svrstati, ali je sigurno da nijedna ne duguje ništa životu i ljudima od kojih se prepisalo ili ukralo, ja bih rekao, primilo. Najbolji je ‘copyright’ (hrv. zaštićeno autorsko pravo) život…« Valjao bi dobro zastati i propitati etička načela te njegove misli, osobito nakon što čitatelj zamijeti neke (slučajne?) sličnosti između njegova romana i romana »Lovac u žitu« Jeromea Davida Salingera, utemeljitelja proze u trapericama. S obzirom na to da oba romana pripadaju istom žanru, jasno je da će po njegovoj konvenciji postojati i određene podudarnosti u odabiru likova, njihovu načinu izražavanja i svjetonazoru koje onda i nema potrebe izdvajati, iako su tu. Međutim, zanimljivo je da su oba glavna lika u romanima šesnaestogodišnjaci koji se razračunavaju s posljedicama iste opake bolesti, leukemije, koja će Leu odnijeti ljubav, a Holdenu je, glavnom liku Salingerova romana, već prije početka radnje romana odnijela mlađega brata. Kompoziciju romana Lovac u žitu zaokružuju Holdenovi posjeti profesorima, od kojih mu jedan govori: »Karakteristika nezrela čovjeka je da želi slavno poginuti za neku stvar, dok je karakteristika zrelog čovjeka da za istu tu stvar smjerno živi.« S druge strane, u D’Avenijevu romanu Sanjar govori Leu: »Griješiš, Leo, zrelost ne pokazuješ željom da umreš za plemenitu stvar, nego da ponizno za nju živiš.« Možda se te misli nalaze u oba romana jer one poput poslovice sažimaju neku općepoznatu životnu mudrost i možda nije neobično da su vrlo slične i da ih u oba romana izgovaraju baš profesori kao oni koji jako dobro poznaju nevolje svojih učenika, iako se iz učeničke perspektive često tako i ne čini. Možda je njihova gotovo identična prisutnost u gotovo identičnim kontekstima posve logična, a možda, ipak, te misli poput dima upućuju i na prisutnost vatre nekoga neobičnoga oponašanja…
Jesu li žanrovske podudarnosti između romana »Lovac u žitu« i »Bijela kao mlijeko, crvena kao krv«, fabularne sličnosti i rečenične, odnosno misaone suglasnosti dovoljne da se postavi pitanje je li D’Avenia nešto, kako i sam kaže, ukrao ili je prepisao ili je, jednostavno, primio? Vjerojatno jesu i od takvih pitanja, osobito u umjetnosti, ne treba bježati. Možda jednoga dana netko mudriji, upućeniji ili odvažniji ponudi odgovor na pitanje o prirodi D’Avenijeva oponašanja. A možda je, samo možda, najveća istina u onome što je D’Avenia također rekao, da je upravo život najbolje »zaštićeno autorsko pravo«. Možda su, onda, u tom smislu, sve knjige samo jedna knjiga u kojoj svi, unatoč svojoj težnji za originalnošću, jednako ljube, jednako pate, jednako sanjaju: »I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele, / i sni su naši sami iz zajedničkog vrela. / I hrana nam je duše iz naše opće zdjele / i sebični je pečat jedan nasred čela.« (Tin Ujević, »Pobratimstvo lica u svemiru«)
