Na ovogodišnjem blagoslovu Glasa Koncila i njegovih djelatnika, koji je sredinom siječnja predvodio legendarni župnik župe sv. Barbare na Rebru Zdenko Perija, dogodio se emotivan trenutak kada je samozatajni župnikov pratitelj Antun Tuno Filić izrekao zahvalu Glasu Koncila i posebno Malomu koncilu. Ohrabrio se izreći nekoliko riječi jer se upravo ove godine navršava, rekao je, 50 godina otkad je uz potporu Glasa Koncila stupio pred tadašnjega papu Pavla VI. kao maleni pjevač u skupini glasovitih »Bijelih anđela« iz Janjeva. No njegovo životno svjedočanstvo i današnja povezanost sa župom sv. Barbare na Rebru također su vrijedni pozornosti.
Rođen je u Janjevu 1959. od oca Josipa i Majke Cecilije. »Bilo nas je 14 djece, a devet nas je živih. Živjeli smo u Janjevu. Otac i majka odgajali su nas u kršćanskom duhu, da imamo osjećaj za druge, za bližnje, za potrebite. Dnevni boravak bio nam je crkva jer smo uvijek imali svećenike koji su nas okupljali i usmjeravali, baš kao i naši roditelji. Bez obzira na to što smo bili siromašni, učili su nas da pomažemo drugima, posebno ljudima u nevolji. U Janjevu sam kao dječak prošao na audiciji i tako postao član zbora ‘Bijeli anđeli’ koji je proputovao cijelu Europu. Nikad ne ću zaboraviti kad nas je papa Pavao VI. primio 1972. u Vatikanu. Poslije toga prošli smo brojne europske zemlje, a čak smo nastupili i na Dubrovačkim ljetnim igrama. Obitelj, župa i zbor formirali su me već u djetinjstvu, a kasnije stižu plodovi kroz životna iskustva, osobito kad čovjek naiđe na teškoće.«
Oženio se suprugom Veronikom 1980. te su u braku imali tri kćeri: Katarinu, Ceciliju i Antoniju. Ponosan je i na svojih četvero unuka. Sa suprugom se u Zagreb doselio 1983. Župnika Periju upoznao je još 2008., no suprugina teška bolest još ih je više zbližila. »Supruga mi je umrla 1. travnja 2013. Bio sam toga dana s njom u ranim popodnevnim satima. Osjećao sam da se bliži njezin ovozemaljski kraj pa sam diskretno sve pripremio za pokop, da djeca ne znaju. Došao sam kući i uputio kćeri da budu uz majku dok ne počne misa u 17.30 u crkvi sv. Barbare. Kćeri su bile kod svoje majke i spustile se u crkvu pet minuta prije mise, a don Zdenko je prošao kroz crkvu i upitao ih: ‘Što ste došle ovamo?’ Odgovorile su da su došle na misu. Odgovorio im je: ‘Odite k mami, kod nje vam je misa.’ Izišle su iz crkve, otišle na odjel i uz svoju mamu molile krunicu. Ona je umrla na trećoj desetici krunice.«
»Župnik Perija obilazio ju je više puta dnevno, hrabrio, tješio, ne samo nju, nego i mene. On je čovjek vjere, a ne forme. Potiče čovjeka da promisli što je život, što je djelotvorno kršćanstvo«, rekao je Filić. Odonda se nebrojeno puta mogao uvjeriti što je pastoral bolesnih i njihovih obitelji. »Mogu navesti niz primjera za taj pastoral već pri prijamu u bolnicu. Jednom je trebalo poći po ženu s djetetom iz Tuzle koja je islamske vjere. Uvečer mi je poslije mise don Zdenko rekao da mora u dva sata po ponoći poći pred autobus jer ta žena s djetetom dolazi u bolnicu. Ja sam se ponudio, i u odvozu i u dovozu. Čekao sam autobus, nisam želio ostaviti ženu samu. Župnik nas uči da se ne treba pitati tko je osoba u potrebi i odakle je, nego pomoći jer tako se potvrđujemo kao vjernici koji ljube čovjeka i vjeruju Bogu.«
Filić navodi da je kroz svoje patnje učio cijeniti tuđu patnju. »Netko se s teškoćama nosi lakše, a netko teže. No kad čovjek prihvati križ, to mu postane ljubav. Moj mi je križ dao krila da mogu u svojim mogućnostima i drugima pomoći da možda lakše nose životni križ. Nije sav život u materijalnom, nije u zdravlju, život je u križu koji je ljubav. Taj križ oplemenjuju euharistija i molitva, oni mu daju snagu jer izvor su milosti. Sve je u Bogu i u ljubavi prema čovjeku, kojega treba cijeniti i prihvatiti onakvoga kakav je.«
Otkrio je i da je kao gorljivi hodočasnik obišao brojna hodočasnička mjesta. Dovoljno je reći da je čak 28 puta bio u Lurdu. »Na svakom sam se duhovnom izvoru napajao i jačao svoju vjeru, od Lurda do Međugorja. Sve me to potiče da su vjera i djela – ruku pod ruku. Mimo toga sve je manjkavost.« Priznao je i da se u hrani i odjeći brine za više obitelji koje su u potrebi, a nije mu teško u akcije pomoći potrebitima uključiti i zdravstveno osoblje, koje se također s ljubavlju uključuje. Nadahnjuje ga svetački uzor bl. Alojzija Stepinca koji je osnovao župu na Rebru 1942. »Njemu se molim, on blagoslivlja i daje nam snagu po svom primjeru jer je ljubio svakoga čovjeka. Molim se svakim danom da ga se proglasi svetim«, rekao je Filić.
Po preuzimanju 80-godišnje župe na Rebru župnik Zdenko Perija nalazio je načine kako pomoći čovjeku u nevolji, pa je tako pri uređenju župne kuće preuredio potkrovlje za smještaj roditelja i rodbine čija su djeca na liječenju, a ondje su boravili ljudi bez obzira na vjeru, naciju, boju kože. Župnik Perija ističe da je više od sedam tisuća osoba upisano u knjige onih koji su ondje boravili dok im je netko od bližnjih bio na liječenju. »Kad je čovjek u nevolji, u bolesti, u njemu susrećem Krista patnika«, navodi neumorni župnik. »Oslonac nam je prekrasno bolničko osoblje, zatim redovnice, ali i brojni drugi laici koji su potpora i pomažu u prihvatu potrebitih. Među njima je samozatajni Antun Tuno Filić koji je svaki dan na misi, uvijek je spreman pomoći svakomu tko je kod nas na smještaju. Stoga ga često zovem ‘Tuno, Majka Terezija’.«
