KAKO JE PASTORALNA VIJEĆNICA I VODITELJICA ZBORA IZ ĐELEKOVCA SONJA VULJAK OD ŽUPNIKA DJETINJSTVA NAUČILA VAŽNU ŽIVOTNU LEKCIJU »Uz župljane sam svoje darove zaživjela u punini«

Za duhovni rast Sonje Vuljak zaslužni su i svećenicima koji su bili upravitelji župe u Đelekovcu jer je svaki od njih dao neki svoj pečat i ostavio trag

Sonja Vuljak pastoralna je vijećnica i voditeljica zbora u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Đelekovcu. Ravnateljica je OŠ »Mihovil Pavlek Miškina«, učiteljica razredne nastave po struci. Udana je za Zdravka Vuljaka i majka je dvoje djece, Dominika i Dore.

Rođena je 5. ožujka 1974. u Koprivnici, a cijeli život živi i radi u Đelekovcu, u Podravini, uz Dravu, u blizini prirodne granice s Mađarskom. Njezini su roditelji također rođeni Đelekovčani, a autohtoni su Đelekovčani bili i njezini djedovi i bake i s mamine i s tatine strane.

»Roditelji uskraćivali sebi za naše snove«

»Riječima ne mogu dovoljno dobro opisati ponos i ljubav koju osjećam prema svojemu selu, tradiciji, vrijednim ljudima, a osobito prema obitelji«, pripovijeda Sonja i nastavlja: »U ovoj podravskoj ravnici teško je bilo ne voljeti zemlju, polja i šume, pa se i moja obitelj naraštajima bavila poljoprivredom za svoje potrebe. Oduvijek sam svojim roditeljima pomagala u svim poslovima na gospodarstvu i više sam voljela raditi na polju nego u staji. No upravo u toj staji bilo je nekoliko krava koje su svakodnevno davale mlijeko za prodaju. Od toga su prihoda odškolovali mlađu sestru Branku i mene. Težak je to kruh bio, osobito kada su roditelji i sestri i meni htjeli omogućiti fakultetsko obrazovanje. Oduvijek sam htjela biti učiteljica, a Branka je vjerojatno više od mene osjećala ljubav prema zemlji pa je završila studij zaštite bilja na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Kada danas gledam na naše školovanje i odricanje naših roditelja, osjećam i ponos, ali i nelagodu jer naši su roditelji toliko toga sebi uskraćivali da bismo mi mogle ostvarivati svoje snove. Drago mi je što to nikad nismo iskorištavale i što smo se žurile što prije završiti školovanje i što se prije zaposliti.«

»Neprocjenjivo je bilo sestrino i moje bezbrižno djetinjstvo u šesteročlanoj obitelji, ponajprije uz roditelje koji su redovito još od dječjih dana bili u crkvenim aktivnostima. U našoj obitelji bili su i djed i baka po tatinoj strani.

»Svi smo oduvijek bili vezani uz našu župu posvećenu Djevici Mariji i slavili smo sve blagdane koji su osobito uz nju povezani. Moji su roditelji za dan mojega krštenja odabrali 25. ožujka 1974., a toga se dana slavi Blagovijest pa se crkveno i zovem Marija«

Oni su bili posebni. Djed Pavao punih je 50 godina kao samouki orguljaš svirao u našoj župnoj crkvi. Imao je nevjerojatan sluh. Okupljao je ženski zbor. Sjećam se odlazaka na mise i ponosa što baš moj djed svira, a ponekad i zapjeva. Baka Anđela pjevala je u tom zboru pa su njih dvoje uvijek zajedno biciklima odlazili na misu. Imali su oni i druge kvalitete; djed je svašta znao izraditi od drva, a baka je bila neškolovana švelja i nama je sve znala sašiti pa smo za svaki blagdan imale nešto novo. I drugi djed i baka uvijek su bili povezani s crkvom u Đelekovcu. Djed Stjepan godinama je bio crkveni odbornik, a baka Kata nije propuštala mise i najviše je uživala u pjesmama koje slave Isusovu majku Mariju. Svi smo oduvijek bili vezani uz našu župu posvećenu Djevici Mariji i slavili smo sve blagdane koji su osobito uz nju povezani. Moji su roditelji za dan mojega krštenja odabrali 25. ožujka 1974., a toga se dana slavi Blagovijest pa se crkveno i zovem Marija«, kaže naša sugovornica.

Vjeronaučne večeri s fra Zvjezdanom

U osnovnoj školi Sonja je bila odlična učenica, uvijek uključena u školske recitatore i pjevače. »Bila sam poprilično glasna i mikrofon mi nije trebao. Rano sam se uključila i u folklornu skupinu Kulturno-prosvjetnoga društva ‘Seljačka sloga’. Bilo je to u vrijeme mojega srednjoškolskoga obrazovanja u Koprivnici, smjer ekonomski tehničar, nakon kojega sam upisala Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer razredne nastave. Studij sam završila 1996. Tadašnji naš župnik Josip Jagarčec, koji je uvijek župljanima bio na usluzi i o njima vodio brigu, obavijestio me da u školi hitno trebaju učiteljski kadar. U to vrijeme nije bilo dovoljno školovanih učiteljica i posao se vrlo brzo dobivao.«

Tijekom studija razvila se njezina dublja povezanost i ljubav sa sadašnjim suprugom Zdravkom, koji joj je od desete godine bio jedan od najboljih prijatelja. I on je iz Đelekovca. Od Sonje je stariji tek dvije godine pa su uvijek bili u istom društvu. »Oduvijek mi je bio drag jer je još kao dječak bio tolerantan i osjećajan. Sjećam se da on nije dolazio u crkvu, ali uz jačanje naše veze bio je sve prisutniji u crkvenim događanjima i do našega vjenčanja primio je sve sakramente. Danas je i on jedan od pastoralnih vijećnika u našoj župi te pridonosi radu. U studentskim danima provedenim u Zagrebu često smo odlazili na vjeronaučne večeri u franjevačkoj crkvi na Kaptolu gdje smo promišljali o svojim osobnostima u propovijedima i radionicama s fra Zvjezdanom Linićem«, napominje Sonja. Danas su blagoslovljeni s dvoje djece – Dominik je student četvrte godine Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu, a Dora je na prvoj godini Zdravstvenoga veleučilišta u Zagrebu, smjera sestrinstvo.

Konstanta u župnom životu

Naša sugovornica od najranijega djetinjstva pamti đelekovačkoga župnika Stjepana Bradicu, koji je svoju službu do umirovljenja početkom devedesetih obnašao uz strahovitu žrtvu jer on je bio osoba s invaliditetom, s potpuno oduzetom jednom stranom tijela.

»I kao zborašica i kao vjernica osjećam se dobro u našoj župi, o kojoj se župnik Košćak brine u svakom smislu te nedjeljna i blagdanska slavlja stavlja na višu duhovnu razinu. Vjerujem da to svatko od nas osjeća«

»Često je dolazio u našu kuću jer mu je moj djed bio poput brata. Već sam tada naučila važnu životnu lekciju o ustrajnosti, upornosti, trpljenju i žrtvovanju. Župnik Bradica me krstio, pripremao za sakramente pričesti i potvrde. Bio je konstanta u našem župnom životu, trudio se oko nas djece, učio nas je pjevati i moliti. Voljela sam ići na vjeronauk u crkvu i slušati biblijske priče. Sa 13 godina župnik je mene i još neke moje prijateljice uveo u čitačice na misi. Bilo je lijepo konkretno sudjelovati u misnim slavljima na taj način, ali više od čitanja privlačila me pjesma. U našoj crkvi nije djelovao dječji zbor i sa 18 godina uključila sam se u zbor odraslih u kojem tada, zbog bolesti, orgulje više nije svirao moj djed, nego jedan od mojih vršnjaka, s kojim već pune 32 godine surađujem u našem župnom zboru. U to vrijeme jedan je događaj snažno obilježio naše mjesto. Bila je to mlada misa našega domaćega svećenika Branka Tomašića. Cijelo je selo bilo uključeno u pripreme, osjećala se radost što će naš sumještanin postati svećenik. Sve je bilo jako svečano. Nažalost nas je zbog bolesti ove godine napustio u svojoj 59. godini.«

»Osjećam se dobro u našoj župi«

Za duhovni rast Sonje Vuljak zaslužni su i svećenicima koji su, iako u kraćim razdobljima, bili upravitelji župe jer je svaki od njih unio dio sebe, dao neki svoj pečat i ostavio trag. »Vjekoslav Vidaček s nama je proveo devet godina. Pamtit ću njegova razmišljanja tijekom nedjeljnih misa. Često sam osjećala kao da zna što me preko tjedna mučilo pa je baš o tome govorio u nedjeljnoj propovijedi. Dolaskom Marijana Horvata uvidjeli smo da svećenik zaista može biti drugačiji. S njim smo komunicirali i tijekom misa, on je želio čuti odgovore i voditi razgovore, a evanđelje je tumačio na predivan i lako razumljiv način. I Silvio Košćak, naš sadašnji župnik, donio je svježe ideje, uputivši nas više u samu liturgiju i slavljenje Boga. I kao zborašica i kao vjernica osjećam se dobro u našoj župi, o kojoj se župnik Košćak brine u svakom smislu te nedjeljna i blagdanska slavlja stavlja na višu duhovnu razinu. Vjerujem da to svatko od nas osjeća. Pjevajući u zboru, ja to osjećam još i više. A naš mali ženski zbor doista me ispunjava. Specifičan je, ima nas najviše 12, a u njemu zajedno pjevaju mame i kćeri. S godinama duhovno rastem, postajem sigurnija u sebe, osjećam snagu i potporu Duha Svetoga. On mi je davno u mladenaštvu darovao svoje darove, ali mislim da sam tek sada, uz sve promjene i ljude s kojima sam se susretala u svojoj župi, te darove zaživjela u punini.«

Župa je zajednica vjernika i pastira

Često se pitam mogu li kao vjernik laik učiniti više. Sigurno mogu! Mislim da svi možemo više, ali doza sebičnosti i zadržavanje u sigurnoj zoni komfora sputava nas u tome. Imam dojam da današnji mladi i djeca nemaju vremena za dolazak u crkvu. Govore da im je dosta ono što dobiju na vjeronauku u školi. Izvan škole sudjeluju u mnogim aktivnostima, a vjera je usputna i uglavnom vezana uz sakramente. Od obitelji ide sve pa sa sigurnošću mogu reći da i stajalište prema vjeri i Crkvi niče u obitelji. Dopustimo li da obitelj izgubi na vrijednosti i da nestane, ništa više ne će biti isto. Prijetnja obitelji i cijelomu društvu je tempo života, nemar za bližnjega, neimanje vremena. Sve nas melje taj žrvanj, pa i naše svećenike. Zato je, više nego ikada, važna komunikacija, dogovor i suradnja, kao i u svakoj poslovnoj organizaciji. Župa je živa zajednica vjernika i župnoga pastira. Jedni bez drugih ne funkcioniraju. Ipak, ideja i vodstvo treba ići upravo od pastira. Organizacija, angažman i vlastiti primjer. A mi svi smo tu da priskočimo, damo potporu, usmjeravamo našu djecu i mlade i da djelujemo. Osobito ako u sebi osjetimo da možemo! I ako odvojimo malo vremena za sebe i bližnjega. To je budućnost naših župa. Jer u bližnjemu je Gospodin!