»Srce Isusovo, spasenje onima koji se ufaju u te«, natpis je koji posjetitelje dočekuje na ulaznim vratima doma 94-godišnjega Rajka Ećimovića na zagrebačkoj Trešnjevki. Umirovljeni glazbeni pedagog, učitelj nebrojenih generacija zagrebačkih gimnazijalaca, često se može na misama u župnoj crkvi sv. Josipa zapaziti upravo u društvo s njegovim učenicima, danas odraslim ljudima, koji mu prilaze, javljaju mu se, pružaju mu ruku, podsjećajući ga da im je nekada predavao.
Ećimović je u tjednu redovit na misama kod sv. Josipa, a nedjeljama odlazi u Palmotićevu kod isusovaca, često i pješice. Naime, doći na misu u baziliku Srca Isusova za njega je svake nedjelje i ispunjenje svojevrsnoga zavjeta. Jer Presveto je Srce Isusovo u njegovu životu na jednoj prekretnici »interveniralo« na presudan način. Ta je prekretnica bila bleiburška tragedija, u čijem se vihoru Ećimović našao kao petnaestogodišnjak. Njegovo je svjedočanstvo postalo nanovo aktualno, ne samo zato što se o bleiburškoj tragediji ne govori dovoljno u javnom prostoru, nego i zato što će upravo hrvatski biskupi, u sklopu jubilejskih proslava tijekom 2025. godine, hrvatski narod u lipnju posvetiti Presvetomu Srcu Isusovu.
»Posebno mi je u sjećanju ostalo Virje. Ondje su se ljudi organizirali ispred svake kuće i pripremili vodu i hranu. No partizanski vojnici koji su nas pratili nogama su rušili sve što je za nas bilo pripremljeno. (…) Primio sam kruh i onda me je partizanski stražar kundakom udario po nozi. Kruh mi je pao, a on mi je rekao da ga ne smijem podići«, prisjetio se svojega »križnoga puta« Rajko EćimovićMladić bačen u ratni kaos
Ećimović je rođen u veljači 1930. godine u Križevcima, u obitelji prosvjetnih djelatnika i angažiranih katoličkih laika. Otac Slavko i majka Ivka dobili su prosvjetne službe na Kalniku, gdje su u vrijeme Rajkova djetinjstva prve pahulje snijega dolazile već u listopadu, a povlačile se tek u ožujku. Otac je u crkvi svirao orgulje, a angažman orguljaša nastavio je i kada se obitelj preselila u Rovišće, gdje je Rajko proveo drugi dio djetinjstva. Ondje je dočekao i proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, iako je brzo svjedočio i njezinu raspadu u ratnom vihoru. Pred kraj rata kao gimnazijalac našao se u Bjelovaru. Kako su nadirale partizanske snage, tako se i on zajedno s drugim đacima »evakuirao« prema Zagrebu u proljeće 1945. godine. Ondje je zajedno s drugim dječacima iz Bjelovara »unovačen«, odnosno dobio je domobransku uniformu. Tako je i taj mladić bačen u ratni kaos. A bio je to i početak agonije za petnaestogodišnjega Ećimovića.
Unatoč visokoj životnoj dobi, Ećimović je i danas još sasvim razumljiv, argumentiran i precizan u svojim kazivanjima. »Ujutro smo u uniformama otišli do Črnomerca po hranu. Na ulicama je bilo mnogo civila i mnogo razne vojske. To je bio strašan metež. Tada je došlo do avionskoga napada na našu kolonu. Pojurili smo prema Vrapču, gdje je bio željeznički kolodvor, i ondje se ukrcali u vlak i njime došli u Celje«, prisjetio se početka svibnja 1945. Ećimović u razgovoru za Glas Koncila u svojem domu na Trešnjevki. Nakon Celja našao se u dugoj koloni koja je krenula preko Savinjske doline prema Austriji. Povlačenje je, po Ećimovićevim sjećanjima, bilo vrlo kaotično i dramatično. »Bilo nas je na tisuće, po šestero u jednom redu. Imali smo nešto teže opreme i nešto oružja pa smo se u koloni izmjenjivali kada bi sve to jednomu postalo preteško nositi. Mi smo bili naoružani, ali je posebno teško bilo gledati žene i djecu u koloni. Bilo je i jako puno obitelji. Nismo hodali popločanom stazom, nego planinskim putovima da bismo došli do granice s Austrijom. To je bilo teško, usponi su bili veliki. U svemu tome svojim sam očima vidio kako je žena bacila svoje malo dijete u rijeku Savinju jer ga nije mogla nikako nositi.«
»Izvukli su revolvere i ubili se«
Petnaestogodišnji Ećimović uspio se probiti do Bleiburškoga polja, gdje je desetak dana čekao s tisućama drugih hrvatskih vojnika i izbjeglih civila na predaju Englezima. Među mnoštvo je »ubačena« informacija da se ide u Italiju. Ećimović je tako ukrcan u jedan od brojnih kamiona u uvjerenju da ne će biti izručen partizanima. No razočaranje je uslijedilo kada je shvatio da se ne nalazi u Italiji nego u Dravogradu. »Mnogi u tom metežu nisu stigli skinuti uniforme. Sjećam se dvojice mladića koji su bili u ustaškoj uniformi, imali su oko 25 godina. I to je bilo prestrašno gledati – kada su vidjeli da su oko njih partizani, izvukli su revolvere i ubili se«, govori Ećimović.
Od Slovenije do Podravine Ećimović je hodao u marševima smrti. Pamti i da danima nije ništa mogao prizalogajiti, a kolone su se kretale gotovo bez ikakve stanke, ne ostavljajući nikakvo vrijeme za odmor i spavanje. »Posebno mi je u sjećanju ostalo Virje. Ondje su se ljudi organizirali ispred svake kuće i pripremili vodu i hranu. No partizanski vojnici koji su nas pratili nogama su rušili sve što je za nas bilo pripremljeno. Tako da nismo mogli ništa dobiti. Onda su se mještani povukli u kuće i kroz prozor nam bacali hranu. Tako sam i ja uhvatio jedan komad kruha. Primio sam kruh i onda me je partizanski stražar kundakom udario po nozi. Kruh mi je pao, a on mi je rekao da ga ne smijem podići«, prisjetio se Ećimović.
Na turobnom je putu Božja providnost na Ećimovićeve staze slala i druge Samarijance, čak i u partizanske redove. Upravo je tako on, nakon što ga je u koloni prepoznao jedan mladi partizan koji je poznavao njegova oca Slavka, izbavljen iz kolone te je dospio najprije u Varaždin. Ondje ga je pak intervencijom đaka njegova oca dočekala »depeša« nakon koje se mogao vratiti svojoj obitelji, u Rovišće. Taj »dokument« Komande Grada Varaždina (broj 783, dana 7. lipnja 1945.), kojim se on »dekriminalizira«, Ećimović je sačuvao do danas. U razgovoru je dao i presliku toga dokumenta.
»Mama, evo Rajka!«
»Mama, evo Rajka!« poviknuo je Ećimovićev mlađi brat kada ga je izmučena i neuredna ugledao na dvorištu obiteljske kuće u Rovišću. Taj je trenutak obiteljske povijesti 94-godišnji Ećimović u razgovoru za Glas Koncila opisivao kroz suze. »Odmah su iz kuće istrčali roditelji. Pao sam im u zagrljaj, suze radosnice, suze zahvalnice, potekle su. Možete samo zamisliti kakvi su to sve osjećaji bili. Jedan susret koji se nikada ne zaboravlja. Kad su se emocije malo stišale, moj se otac okrenuo majci i rekao: ‘Vidiš, uvijek sam govorio, Rajko će se vratiti.’ Potom je otac rekao: ‘Sada ne ćemo ići u kuću, nego svi najprije pođimo u crkvu da zahvalimo Bogu i Srcu Isusovu što si se živ vratio.’ I tako je i bilo.«
Tiha očeva molitvena »akcija«
Mladi je Ećimović tek po povratku svojoj obitelji doznao kakva se »akcija« događala za vrijeme njegova izbivanja iz doma. Čuvši što se događa u Zagrebu, da su tamo brojne kolone koje se povlače prema Sloveniji i Austriji, Rajkov je otac Slavko pošao u Zagreb, a onda i tražio svojega sina po manjim mjestima u okolici, po Zelini, Krapini, sve do Varaždina… Vrativši se u Rovišće, razočaran jer nije uspio u svojem naumu, sklopio je ruke i molio. Osobito se utjecao Presvetomu Srcu Isusovu. Molio je devetnicu u čast Presvetoga Srca. A Rajko se u Rovišće vratio 8. lipnja, kada je te godine doista i bila svetkovina Presvetoga Srca Isusova. »To je i bio razlog zašto je po mojem povratku otac tražio da odmah pođemo u crkvu. Otac je bio veoma uporan, nije u to vrijeme ni s kim razgovarao, samo je molio.« Godinu dana kasnije otac Slavko učinio je zavjet te je čitavu svoju obitelj predao Presvetomu Srcu Isusovu.
U lipnju 1946. godine Rajku je otac Slavko darovao molitvenik »Kruh nebeski«, u kojem je zapisao i zaziv »Srce Isusovo, spasenje onima koji se ufaju u te«, koji se danas nalazi nad ulaznim vratima Ećimovićeva trešnjevačkoga doma. Na početku molitvenika otac detaljno opisuje komu se, uz Presveto Srce Isusovo, u vrijeme Rajkova izgnanstva utjecao u molitvama: Mariji Pomoćnici Kršćana, sv. Tereziji od Maloga Isusa, sv. Franji Ksaverskomu, sv. Ivanu Boscu, sv. Mariji Tereziji Ledochowskoj, bl. Ivanu Merzu, biskupu Josipu Langu i Petru Barbariću.
