Upravo zato što je zahvalnost jedno od glavnih pozitivnih osjećaja ili stajališta, točnije vrlina kojom se priznaje primljena ljubav i dobrota i na koje se na odgovarajući način riječju i djelom pozitivno odgovara, vrlo je neobično da je ona tek oko 2000. godine počela ozbiljnije zanimati psihologe, zapravo tek od tada ju se u psihologiji počelo sustavno proučavati. Možda se taj »psihologijski nemar« dogodio i zato što je psihologija bila usmjerena ponajprije na negativne, a znatno manje na pozitivne osjećaje.
Pojavom pokreta pozitivne psihologije vrlina zahvalnosti izaziva velik interes psiholoških istraživanja. Osjećaj zahvalnosti i radosti, sa svojom emocionalnom i kognitivnom komponentom, javlja se kao odgovor na dar, neovisno o tome je li on opipljiva vrijednost od konkretne osobe ili trenutak blaženstva izazvan prirodnom ljepotom. Neki će općenito istaknuti da je to osobina i sposobnost da prepoznamo i priznamo pozitivne događaje u svom životu, kao i ljude i mjesta uključene u njih.
Kao odgovor na različite dobrobiti zahvalnost je bitan element na kojem počivaju ljudski odnosi i civilizirano društvo. Nju se najčešće promatra kao ljudsku osobinu i sposobnost s kojom uočavamo pozitivna ponašanja drugih prema nama, primjerice pomoć ili neki dar; te kao naš odgovor zahvalnosti, potvrđujući da to cijenimo. Uz to, zahvalnost se promatra kao emocija koja se javlja kad nam netko učini nešto pozitivno i neočekivano ili kad se sretno izvučemo iz nekoga negativnoga događaja.
Analitičari te vrline ističu da čovjek može biti zahvalan Bogu, ljudima i životinjama, na situacijama i okolnostima u životu, na onom što smo primili, iskusili i naučili, na duhovnim i materijalnim izvorima i nadahnućima, na izobilju, na onom što dajemo i opraštamo, na svojim unutarnjim i vanjskim kvalitetama, na raznolikim pozitivnim iskustvima, na rastu i napretku… To je čovjekov osjećaj koji se javlja nakon emocionalne i racionalne procjene o onome što mu se dobro i ugodno od drugih dogodilo. Karakteristike zahvalnosti mogu biti izravne i neizravne, vanjske i unutarnje, jače ili slabije motivirane te verbalne i neverbalne.
Ljudi se slažu da je osjećaj zahvalnosti u našoj svagdašnjici vrlo bitan i nezaobilazan te da nas čak i u najtežim okolnostima podsjeća da imamo mnogo toga dobroga, kao i onoga za što se vrijedi zauzimati. Često zasvjedočeno čovjekovo iskustvo govori da »dajemo ono što primamo i primamo ono što dajemo, dakle, sami biramo što ćemo primati u životu«. Zahvalnost jača osjećaj čovjekove povezanosti s ljudima, tako da čovjek svoj život i sam može učiniti još gostoljubivijim mjestom. Izravne poruke čovjeku bi glasile: »Kad učinite da se netko drugi osjeća dobro, i vi se osjećate dobro. Kad se neko drugi zbog vas osjeća važno, i vi se osjećate važno.« Dakle, i na taj način čovjek pomaže sebi da se osjeća dobro, važno i zahvalno. Nakon svega toga ne čudi da su osobe koje su sklonije zahvalnosti manje depresivne, optimističnije su, zadovoljnije životom i velikodušnije prema drugim ljudima. Zato se isplati odgajati i vježbati u zahvalnosti.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole« koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
