Anamaria je rođena 20. rujna 1992. u Zagrebu. Živjela je u Zaboku do 2018. godine. Roditelji su joj, mama Manuela, djevojački Ćibarić, i tata Božidar, podrijetlom iz Janjeva. Ima dvije mlađe sestre, Luciju i Antonelu. Odgajane su u katoličkom duhu. Anamaria kaže da su blagoslovljene divnim roditeljima. U obitelji su redovito molili prije jela, povremeno zajedno i krunicu, blagdane su divno slavili. Svake su nedjelje išli na misu.
»Nažalost sam bila okružena ljudima koji nisu bili u vjeri, i što sam više odrastala, to me sve više mučilo, bilo mi je teško to prihvatiti«, pripovijeda Anamaria. »Nisam imala prijatelje s kojima sam mogla slobodno razgovarati o vjeri i duhovnosti. Neki su smatrali čudnima nas koji smo išli u crkvu. To me ponekad znalo baciti u očaj. Zahvalna sam Bogu što sam mu ostala vjerna usprkos ljudima i okolini koja me nekada pokušavala i odvući od Boga. Uvijek mi je nedostajalo da dijelim s nekim bitne vrijednosti. Zahvaljujem Bogu da sam mu, koliko god je bilo teško razumjeti neke stvari, ostala vjerna jer i ja sam lako mogla odustati od njega. No što sam više rasla, to se moja vjera više produbljivala.«
»Osnovnu i srednju školu završila sam u Zaboku, gdje sam provela svoje djetinjstvo i mladenačke dane. Godine 2007. završila sam hotelijersko-turističku školu, a poslije toga sam 2011. godine upisala fakultet menadžmenta u turizmu i ugostiteljstvu u Zaboku. Po struci sam sada magistrica ekonomije. Diplomirala sam 2016. godine. Godinu prije postala sam prvostupnica ekonomije i odstažirala sam u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama u fakturnoj službi, gdje me sve više počelo zanimati područje ekonomije. Nakon završetka fakulteta godinu sam dana bila bez posla. Za mene je to bio dugačak i težak period čekanja, ali kada danas na to gledam, to je bilo jako važno razdoblje za moj duhovni rast. Imala sam više vremena za upoznavanje sebe i svoje duhovnosti.«
»Veliku je ulogu u mom životu odigrao blaženi Ivan Merz. Bio je moj zagovornik tijekom studiranja i u ostalim dijelovima života. Pomogao mi je da postanem zrelija osoba, uvijek mi je bio blizak baš zbog toga što se on bavio mladima. On je moj nebeski prijatelj. Upoznajući bl. Merza, počela sam postiti srijedama jer je i on postio srijedama. Vjerujem da je kasnije bila Božja volja da počnem moliti i postiti sv. Josipu. Često bih dolazila iz Zaboka u baziliku Srca Isusova pohoditi blaženikov grob.
Vjeru sam još više produbila 2017. kada je u moj život ušao sv. Josip. Prilikom jedne ispovijedi u Mariji Bistrici svećenik mi je rekao da se molim sv. Josipu, da postim devet srijeda i da nastavim ponovno ako ne bude uslišanja jer je Josip tihi svetac.
Tako sam i učinila. Uslišanja nije bilo. Onda sam ponovila i opet ništa. Strpljivo sam molila i nisam se toliko brinula jer sam znala da će sve na kraju biti dobro, onako kako treba biti. Nisam bila naviknuta da budem doma, radila sam i dok sam studirala, ali ovaj put bilo je drugačije. Kako je ljeto odmicalo, uz poslane mnogobrojne molbe i uz nekoliko razgovora, i dalje nije bilo posla. Onda sam počela raditi nevezano uz moju struku. Bilo mi je teško i u tom se poslu nisam snalazila.
Na kraju me Gospodin preko sv. Josipa snažno dotaknuo. Po njegovu sam zagovoru pronašla posao u struci i sada će već četiri godine kako radim u knjigovodstvenom servisu. Zaposlila sam se na blagdan sv. Josipa 19. ožujka. Kad se sjetim, počela sam od nule, ali uz učenje, napredovanje uz pomoć i savjete, po Božjoj volji i potpori nebeskih zaštitnika, imam posao. I tako se sve malo-pomalo počelo slagati. Nakon svega toga preselila sam se u zagrebačku Dubravu, gdje se moj život mijenja. Roditelji i sestre ostali su u Zaboku.«
»U Zagrebu imam više mogućnosti, pogotovo za svoj duhovni napredak. Redovito idem na klanjanja četvrtkom u župu sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu, gdje crpim snagu, jer sva je snaga u imenu Isus. Krenula sam u i formaciju za ulazak u molitvenu zajednicu Srca Isusova i puštam da to Gospodin vodi ako me tamo želi da mu služim.
Kako sam se sve više sprijateljila sa sv. Josipom i kako u mojoj okolini ima puno osoba koje ga štuju, slušajući emisiju ‘Prozor svetoga Josipa’ u Godini svetoga Josipa, dobila sam poticaj da formiram molitveni vjenčić Prečistoga Srca Josipova koji se sastoji od 31 člana. Svaki molitelj ima svoj datum i taj dan posvećuje svetomu Josipu tako što treba pohoditi misu, moliti krunicu, postiti ili odricati se u malim stvarima, izmoliti himan Duhu Svetomu i posvetnu molitvu sv. Josipu. Jednom mjesečno imamo misu samo za nas molitelje. U mojoj nas župi sv. Leopolda Bogdana Mandića u Dubravi vodi divan duhovnik franjevac kapucin Branko Lipša. Voditeljica sam dvaju molitvenih vjenčića, koji su se brzo formirali jer su svi oko mene bili oduševljeni idejom vjenčića.«
»Istina, moja je ideja bila da vodim jedan molitveni vjenčić, ali je odaziv bio velik pa sam okupila 62 osobe, što su dva molitvena vjenčića. Zbog toga sam jako radosna jer sv. Josip polako, ali tiho ulazi u naše živote i mijenja naša srca. Vođenjem vjenčića pomaže mi da budem hrabrija, otvorenija i strpljivija. Pomaže nama moliteljima da se više zbližimo i upoznamo. Zahvalna sam što se jako širi pobožnost sv. Josipu. Kada mu se jednom počne moliti, stalna je potreba da mu se utječe jer je divan duhovni otac. U vjenčićima već imamo i uslišanja po zagovoru sv. Josipa. Uspješno ozdravljenje, pronalazak posla, kupnja kuće.
Ponekad mislimo da nam se mora događati nešto spektakularno da bismo živjeli vjeru u Gospodina, ali, baš suprotno, mi kroz svakidašnjicu imamo priliku i moramo biti s Gospodinom, njemu služiti kroz svoje bližnje. Puno mi je pomogla molitva, baš sam osoba od molitve. Shvaćam koliko me molitva oblikovala. Volim moliti i za druge jer je u tome bit naše vjere. Moliti jedni za druge i osjećati Božju prisutnost.«
