Napori rješavanja gorućega ekološkoga problema, plastifikacije okoliša, mogli bi zbog pandemije koronavirusa – pasti u vodu. Impregnacija prirode mikroplastikom ima globalno obilježje, onečišćenje eksponencijalno raste, zdravstvene su posljedice neizbježne, političke reakcije slabe, a financijski apetiti petrokemijske industrije sve su veći…
Najznačajnija politička odluka o smanjenju utjecaja plastičnih proizvoda na okoliš donesena je 5. lipnja 2019. godine u Europskoj uniji. To je Direktiva 2019/904 kojom se od 1. siječnja 2021. zabranjuje proizvodnja jednokratnih plastičnih proizvoda i promet njima. S početkom sljedeće godine, dakle, s tržišta Europske unije trebali bi nestati plastični pribor za jelo, čaše, slamčice, držači balona, plastični štapići za uši… No upitno je hoće li makar simbolična zabrana jednokratne plastike biti provediva. Sa širenjem zaraze koronavirusom širi se uporaba plastičnih proizvoda koji će brojem i masom »pokopati« sve pokušaje da se smanji emisija plastike u okoliš.
Potražnja za zaštitnim maskama, naočalama, vizirima, jednokratnom ambalažom ili drive-in paketima eksplodirala je s pojavom paničnoga straha od koronavirusa. Riječ je o tonama plastike koja se ne može reciklirati pa se pretvara u smeće. Stručnjaci za reciklažu, poput Sandre Castro (»Extruplas«, Portugal), uočili su i izmjerili: »Zbog pandemijskih uputa da se ostane doma ljudi proizvode više plastičnoga smeća.« Sve što bi prema Direktivi trebalo nestati s europskoga tržišta sada nadolazi u obliku plastičnoga cunamija. Nešto poput nečistoga duha koji iziđe iz čovjeka pa se vrati sa sedam drugih duhova, gorih od sebe.
Poseban je problem nagli pad cijena nafte i naftnih derivata, koji je uzrokovalo gušenje gospodarstva tijekom uvedenih pandemijskih mjera. Zbog niskih cijena nafte proizvodnja plastike još je jeftinija pa je pretvorba nafte u novu (takozvanu djevičansku) plastiku postala još unosnija. Više se isplati proizvoditi novu plastiku nego reciklirati staru. Tako je, na primjer, plastična boca proizvedena od reciklirane plastike 80-90 posto skuplja od boce proizvedene od nove plastike. Cijena jedne tone reciklirane plastike stoji oko 1400 eura, a tona djevičanske plastike, izvučene iz nafte, stoji samo 700 eura.
U vrijeme pandemije reciklažna su postrojenja smanjila svoje kapacitete za 20 posto u Europi, 50 posto u Aziji te 60 posto u Sjedinjenim Državama. To zapravo znači: što je plastike više, to se ona manje reciklira. Upućeni analitičari i konzultanti za globalnu politiku plastike, poput Lise Beauvilain (»Impax«, Ujedinjeno Kraljevstvo), tvrde: »Mnoge zemlje nemaju dobro razvijene sustave za oporabu otpadne plastike pa će povećani volumen toga materijala ugušiti njihove ekološke infrastrukture. Doslovno se gušimo u plastici.« To znaju i znanstvenici koji se bave mjerenjem količine plastike u okolišu: na površini mora pluta mikroplastika čija je masa pet do šest puta veća od mase planktona, u morima pliva mikroplastika čija će masa (850 milijuna tona) za tridesetak godina biti veća od masa riba, a na dnu je mora već danas potopljeno 14 milijuna tona (Front. Mar. Sci. 2020, 7, 808).
Još je gora situacija na kopnenom dijelu planeta gdje je zakopana dva do tri puta veća količina plastike od one koja se nalazi u svjetskim morima i oceanima. Stoga nije čudno da se na dnevnom meniju čovjeka nalaze plastični aditivi – polistiren, polivinil-klorid, PET-fragmenti, polipropilenska vlakna… I to su znanstvenici izmjerili: svakoga tjedna čovjek pojede pet grama plastike. Nakon sadašnje pandemije ta će brojka rasti pa će zdravstvene posljedice biti lakše uočljive nutricionistima, imunolozima i epidemiolozima.
Ekološke posljedice pandemije otkrivaju se, na primjer, i u masovnoj uporabi zaštitnih maski. Maske su jednokratni plastični proizvod koji se ne može reciklirati. Njihov je zaštitni učinak upitan, a ekološka šteta vrlo vjerojatna i ireverzibilna. Ove će godine samo u Kini biti proizvedeno više od 100 milijardi zaštitnih maskica. Većina tih plastificiranih krpica završit će u okolišu, gdje će postati hrana životinjama ili će stvarati čepove u kanalizacijskim sustavima. U svakom slučaju milijarde bačenih maski postat će ekološki otisak koji će sljedeće generacije prepoznati kao sebičnost civilizacije ugrožene jednim virusom.
