Prošlo je točno deset godina između posljednjega i pretposljednjega redateljskoga djela Mela Gibsona, redatelja dobro poznate i cijenjene »Pasije« (2004.). Pretposljednji je bio «Apokalypto» (2006.) – napeta, akcijom nabijena povijesna drama o početku propasti majanskoga carstva koja gledatelja više od dva sata drži prikovanim za stolac. Izniman dar za stvaranje akcijske i dramaturške napetosti Gibson je ponovno pokazao u svojem posljednjem filmu, »Grebenu spašenih« (Hacksaw Ridge), koji je također povijesna drama ali, za razliku od »Apokalypta« u kojem su glavni likovi imaginarne osobe, »Greben spašenih« prikazuje dio života stvarne osobe: Desmonda T. Dossa (Andrew Garfield), vojnoga bolničara koji je u bitci za Okinawu pokazao iznimnu hrabrost spašavajući ranjenike, i to ne samo američke nego čak i neprijateljske. Uz to, što nije prikazano na filmu, Doss je već bio iskazao veliku hrabrost na drugim bojištima: u Guamu i na Filipinima.
Za svoje iznimno junaštvo Doss je nagrađen Medaljom časti – najvišim vojnim odličjem u SAD-u koje dodjeljuje predsjednik, a dobivaju ga samo oni vojnici koji su svoju hrabrost dokazali na bojištu dajući više nego što se od njih tražilo i stavljajući u pogibelj vlastiti život. U američkoj povijesti Medalju časti dobilo je više tisuća vojnika, ali Doss je prvi koji ju je zaslužio bez oružja, budući da ga, zbog priziva savjesti, nije htio nositi. Naime, Desmond Doss bio je adventist sedmoga dana koji se čvrsto i beskompromisno držao svojih načela i vjerovanja utemeljenih na Deset Božjih zapovijedi, a 6. zapovijed »Ne ubij!« za njega je značila da ne smije ni nositi oružje, a kamoli pucati na koga, makar u samoobrani. Unatoč tomu želio je služiti vojsku, ali kao bolničar, bez oružja, i dati svoj doprinos spašavajući živote jer mu je savjest nalagala da mora pomoći koliko može u ratu koji je, unatoč vlastitomu pacifizmu, smatrao opravdanim.
Ipak, tomu pacifistu nije bilo baš tako jednostavno jer je, kao i svi ostali ročnici, morao proći temeljnu obuku, a na temeljnoj obuci uči se i to kako se koristiti oružjem. Svojim upornim odbijanjem da uzme pušku u ruke Doss si je stvorio neprijatelje i među ročnicima i među časnicima tako da je završio na vojnom sudu na kojem je mogao biti osuđen na zatvorsku kaznu, ali mu je na kraju ipak dopušteno da završi obuku i postane bolničar.
Sve se to dogodilo i u stvarnom životu bolničara Dossa i vrlo je vjerno i dojmljivo prikazano u filmu. Neke manje važne stvari djelomično su izmijenjene zbog paralelne romantične priče upoznavanja Desmonda i njegove buduće supruge Dorothy (Teresa Palmer) jer ona nije, kao što je u filmu prikazano, već bila medicinska sestra kada su se upoznali, nego je to postala tek nakon što se Desmond vratio iz rata s trajnim invaliditetom pa je i ona sama morala steći kvalifikacije za posao. Ta razlika između stvarnoga života i prikazanoga u filmu ipak je minorna, a posebno u usporedbi s drugim filmovima koji su snimljeni »na temelju stvarnih događaja« (a u realnosti imaju vrlo malo ili nikakve veze sa stvarnim ljudima i događajima). U tom kontekstu možda je najljepšu pohvalu za filmsku priču izrekao sin Desmonda i Dorothy Doss koji je u intervjuu ustvrdio da mu je taj film pomogao da ponovno susretne osobe koje su mu mnogo značile u životu.
Mel Gibson izjavio je da se na Desmondova otca Toma (Hugo Weaving) ne smije gledati samo kao na alkoholičara jer je njegov alkoholizam bio posljedica PTSP-a, a u ono vrijeme (nakon 1. svjetskoga rata u kojem je Tom sudjelovao) psihički problemi vojnika nisu bili prepoznati kao posljedica stresa na bojištu i nisu bili tretirani kao poremećaj, nego se dijagnoza svodila na opis »šokiranost zbog bombardiranja« (shell shock), a mnogi vojnici su, nažalost, zbog toga bili prozivani kukavicama. Gibson je dodao da se nada da će »Greben spašenih« široj javnosti pomoći pri podizanju razine svijesti o problemima vojnika i veterana s PTSP-om i skidanju stigme s njih, na čemu mu također treba čestitati. U tom kontekstu treba gledati i na prikazane akcijske scene bitaka jer Gibsonu nije bio cilj šokirati gledatelje zbog samoga šoka, nego je na taj način htio pomoći gledateljima da shvate kroz kakav su pakao prolazili ti vojnici. Uz to, cilj mu je bio i bolje razumjeti koliko je veliko junaštvo Doss iskazao kada je u takvim okolnostima, u jednom navratu i 12 sati, sam, pod neprijateljskom paljbom spašavao ranjenike nakon što se cijela njegova jedinica povukla s položaja.
»Greben spašenih« film je koji zaista zaslužuje sve pohvale kojima ga obasipaju gotovo svi filmski kritičari i velika većina gledatelja. Na rujanskoj premijeri u Veneciji filmska ekipa na čelu s Gibsonom doživjela je ovacije publike koja je stajala na nogama, pljeskajući, što se na tom festivalu događa vrlo rijetko. Nakon šest minuta ekipa se, ganuta reakcijom, spustila među publiku i počela zahvaljivati svakomu posjetitelju pojedinačno. Taj uspjeh i reakcija publike u Veneciji još je veća uzme li se u obzir činjenica da je Gibson praktički već godina na »crnoj listi« u Hollywoodu zbog svojih verbalnih ispada. Sudeći po nekim negativnim kritikama, neki mu to čini se nikada ne će oprostiti pa i njegove filmove ne mogu pozitivno ocijeniti čak i kada to objektivno zaslužuju. S jedne strane, Gibsonu je u filmskoj karijeri redatelja i producenta zasigurno pomogla i činjenica da je s »Pasijom« zaradio više od 500 milijuna dolara (ta se svota odnosi samo na njegov vlastiti dio kao redatelja i producenta, a ne na cjelokupni utržak u kinima). S druge strane, čini se da je ta velika zarada pridonijela njegovu osobnomu padu u privatnom životu jer je 2006., nakon 26 godina braka, prestao živjeti sa svojom suprugom koja je rodila sedmero njihove djece. Gibson je često bio u središtu skandala, a u novoj je vezi dobio još jedno dijete. Čini se da je, ipak, neslužbenomu izgonu iz Hollywooda došao kraj i treba se nadati da će Gibson ponovno preuzeti kontrolu nad svojim životom i zbog sebe samoga i zbog činjenice da gledatelji u budućnosti mogu očekivati još vrhunskih filmova snimljenih pod njegovom redateljskom palicom.
