O Međugorju su u 40 godina ispisane brojne stranice crkvene i društvene povijesti, a ni četiri desetljeća nakon fenomena koji su se počeli događati na hercegovačkoj grudi još nije stavljena »točka na i«. Dok Papa i crkveno vodstvo i dalje pozorno prate pastoralna događanja u Međugorju, među njima se jedno posebno uspjelo nametnuti kao tradicija. Riječ je o hodočašću obitelji. Brojne su obitelji i ove godine od 18. do 20. lipnja nazočile misama i nagovorima, pristupile sakramentu ispovijedi. Po dolasku 18. lipnja sudjelovale su u pobožnosti križnoga puta u noći s petka na subotu na Križevcu, a sutradan, u subotu 19. lipnja, u dvorani Ivana Pavla II. slušale su svjedočanstva iz života bračnih parova. K tomu, izvedena je i predstava iz prvih dana međugorskoga fenomena koju je osmislila i odigrala obitelj Pavliš s prijateljima. Toga dana međugorski župnik fra Marinko Šakota hodočasničke je obitelji posvetio Presvetomu Srcu Isusovu po Bezgrješnom Srcu Marijinu. Posljednjega dana hodočašća u nedjelju 20. lipnja misu je predslavio fra Petar Ljubičić. Istaknuo je da unatoč teškoćama, posebice pandemiji, brojni dolaze i traže utočište pod Gospinim okriljem, premda će pojedini imati teškoća u mogućoj samoizolaciji, problemima na poslu, možebitnoj osudi okoline jer idu u »nesigurno« područje. Poručio je da je zagovor Majke Božje »najsigurnije područje jer uvijek nađe načina da nas dovede k sebi i pokaže put prema svomu sinu Isusu«.
Prema svjedočenju Roberta Rukavine, koji sudjeluje od prvoga dana kao organizator hodočašća, sve je započelo 2010., kada su išli s nakanom da nešto učine za obitelji – moliti za mir u obiteljima, za mir između supružnika, te roditelja i djece, za očuvanje braka. »Nisam tada ni znao da će ovo hodočašće izazvati veliko oduševljenje hodočasnika. već su se sljedeće godine napunila dva autobusa, a zatim su hodočašća bivala sve brojnija i brojnija.«
Međugorski župnik ističe da je Međugorje hodočasničko mjesto obitelji. Dakle, osim različitih pastoralnih modela u svetištima, Međugorje je prepoznatljivo upravo po obiteljskim hodočašćima. O tome što se mijenja u obitelji kad Božja milost zahvati barem jednoga člana kaže: »U Međugorju se svaki dan među hodočasnicima mogu vidjeti obitelji. Od programa za obitelji ističemo hodočašće obitelji koje se održava u lipnju, a bračni parovi od 2000. godine imaju petodnevnu duhovnu obnovu. Kao što jedan član obitelji može unijeti nemir u čitavu obitelj, isto je tako moguće da se promijeni klima u čitavoj obitelji kad Božja milost zahvati jednoga člana. Početak novoga života u obitelji događa se kad jedan član obitelji postaje sposobnim reći drugomu članu: ‘Želim ti dobro.’ Tu počinje i nutarnje ozdravljenje bračnih drugova, ali i ozdravljenje čitave obitelji.«
Komentirajući stanje u suvremenim obiteljima te kako nastaju krize i na koji ih način prebroditi, rekao je: »Kad kao pastoralac i svećenik promatram današnjicu, vidim da nered u obitelji ponajviše nastaje kad se roditelji prestanu međusobno poštovati, kad se svađaju oko odgoja djece, kad im je važniji materijalni probitak obitelji od duhovnoga života, kad u obitelji nema nikoga tko može pozvati na molitvu.
Problem vidim i u tome kad nitko nema ‘vlasti’ isključiti televizor i posvetiti vrijeme molitvi, kad se pijanstvo i kocka uvuku u obitelj, a s njima i nasilje, prijevare, neposlušnost. Sve su to problemi i teškoće s kojima se treba suočiti. To su u današnjem svijetu najočitiji razlozi teškoća koji vode zahlađenju odnosa. Uočavamo u svakidašnjici da se krize u obitelji mogu prebroditi ljubavlju. Članovi obitelji su oni s kojima treba početi živjeti ljubav, mir i opraštanje da bi život bio moguć. Jednostavno rečeno, obitelj je Crkva u malom, a današnji je valovi ljuljaju. Zato joj je potreban Gospin zagovor i zaštita jer je jako izložena raznim štetnim utjecajima. No način kako Gospa želi i može zaštititi obitelj obiteljska je molitva. Kao što je nemoguće zamisliti obitelj u kojoj se ne razgovara, tako je nemoguće zamisliti kršćansku obitelj bez zajedničke molitve. To je jednako važno i za roditelje i za djecu. Kao što se ničim ne može opravdati nedostatak razgovora između roditelja i djece, tako se ne može opravdati ni nedostatak obiteljskoga razgovora s Bogom. Kad se roditelji okrenu Bogu zajedno sa svojom djecom te zahvaljuju i mole jedni za druge tražeći snagu praštanja i praštajući jedni drugima u ime Gospodnje i moleći za blagoslov, stvara se zajedništvo kojemu je temelj Bog. A odnosi utemeljeni na Bogu jedini mogu izdržati sve kušnje, sve muke, sva stradanja i očuvati obitelj u zajedništvu.«
Ističe da su važni sakramenti pomirbe i pričesti. To je duhovni lijek, zato je važno organizirati i pastoralno djelovati među obiteljima jer iz obitelji sve polazi.
»Prvo kad gledamo otvorenost životu, djelujući među obiteljima na hodočašćima i duhovnim susretima, vidimo da se brojni vraćaju životu, postaju otvoreni Božjim planovima, odvikavaju se od loših navika. Sve je to važno i upravo se događalo i događa se kao plod koji nosi Međugorje kroz koje su prošli brojni hodočasnici te koji dolaze i utječu se Gospi.«
»Milijuni hodočasnika prošli su kroz Međugorje. Za to nam je mjerilo i broj podijeljenih pričesti. Prema statistici koju vodimo od 1985. godine do sada je u Međugorju podijeljeno 42 638 140 pričesti«, napomenuo je međugorski župnik o. Šakota. Kad se tomu pridoda i prethodna statistika, podijeljeno je više od 50 milijuna pričesti. Kao iskusni pastoralac navodi da su u Međugorju izmoljena i brojna duhovna zvanja, pojedina od obitelji, a brojna i izravnim obraćanjem. »Zapravo, jedan od najvećih plodova Međugorja duhovna su zvanja. Prema istraživanju obavljenom do 2011. godine imamo 610 osoba koje su posvjedočile da im je zvanje rođeno u Međugorju ili je nastalo pod utjecajem Međugorja. No sigurni smo da je riječ o daleko većem broju.« Dodao je i da je milijun svećenika koncelebriralo u međugorska četiri desetljeća.
