Božić 1991. godine, prvi Božić u samostalnoj Hrvatskoj, koja se unatoč velikosrpskomu ognju kao nova zraka sunca probijala na međunarodnom nebu, pamtit će se po jedinstvenoj proslavi Spasiteljeva rođenja u cjelokupnoj povijesti hrvatskoga naroda. Onodobno ozračje sažeo je prvi broj Glasa Koncila u 1992. godini, s nadnevkom 5. siječnja: »Taj osjećajima najbogatiji kršćanski i obiteljski blagdan prelamao se između ponosa što Hrvatska stječe međunarodni subjektivitet i tuge zbog žrtava koje zahtijeva stjecanje potpune slobode i suverenosti. U svim crkvama okupljeni vjernici mislili su na hrvatske branitelje i molili za njih, mislili na prognane, ranjene, uhićene, sve one koji su izgubili najmilije.
Božić 1991. je upravo zbog toga bio daleko više od Dana dječje radosti i toploga obiteljskog ugođaja, a vidjelo se to na dostojanstvenim vjerničkim okupljanjima koja su, premda osiromašena za raskošnu razdraganost svojstvenu hrvatskom Božiću, odražavala svu potresnost Božjega dolaska u ljudsku sudbinu…«
Obilježje hrvatskoga Božića 1991. bile su i tolike razorene crkve. Tim je činom velikosrpski agresor unutar povijesno neutemeljene i zloglasne linije Virovitica – Karlovac – Karlobag nastojao zatrijeti svaki trag vjekovne prisutnosti Hrvata na tlu između Dunava i Jadrana. Agresor je u Domovinskom ratu potpuno razorio 100 crkava, tri svetišta, 61 kapelu i šest samostana, teško je oštećeno još 160 crkava, 72 kapele i 14 samostana. Podatci su to iz istraživanja povjesničarke dr. Julije Barunčić Pletikosić. Ranjene su bile i katedralne crkve – »majke crkve« u Đakovu, Šibeniku, Zadru i Dubrovniku. No unatoč njihovoj ranjenosti, kao i trajnoj strepnji od neprijateljskih granata, vjernici su se i u tim crkvama okupljali na svečanim misama polnoćkama.
Rat nije mogao omesti redovitost vjerskoga života. Štoviše, prepoznajući težinu povijesnoga trenutka, hrvatski su vjernici, okupljajući se u svojim »majkama crkvama«, nošeni božićnom radošću i nadom, najavili Božiće koji će biti slavljeni u slobodi te pokazali da ratno zlo ne će imati završnu riječ.
Samo petnaestak kilometara od prve crte borbe bila je udaljena velebna đakovačka katedrala sv. Petra. Katedrala je granatirana u više navrata, a u rujnu i prosincu 1991. projektili su ju pogodili na više mjesta. U istim je napadima stradao i biskupski dvor, samostan sestara sv. Križa, bogoslovno sjemenište te zgrada memorijalnoga muzeja Josipa Jurja Strossmayera. No mise su se u tadašnjoj stolnoj crkvi (danas prvostolnici) neometano slavile čitave jeseni, kao i u vremenu došašća, a za misna je slavlja posebno prilagođen prostor kripte, uz grob biskupa Strossmayera, prisjetio se za Glas Koncila kustos katedrale mons. Luka Strgar, koji je bio neposredni sudionik zbivanja. »Polnoćka je bila slavljena na glavnom oltaru katedrale. Računali smo, noć je, avioni inače ne lete kada se smrači pa nam je to dalo nekakav osjećaj sigurnosti. No i za vrijeme polnoćke čuli smo nekoliko detonacija. Na sve smo nekako navikli, ljudi su nastavljali živjeti, premda su do nas stalno dolazile vijesti iz Vukovara, Vinkovaca, vijesti o velikim pogibeljima… Mi smo svećenici i inače u katedrali ispovijedali narod, crkva je bila i okićena. Božić smo proslavili unatoč opasnosti. Živjeli smo koliko smo mogli«, pojasnio je mons. Strgar. Na području tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije potpuno je, teško ili djelomično oštećeno 328 crkava i drugih vjerskih objekata.
Šibensku katedralnu crkvu sv. Jakova, jedno od najdojmljivijih graditeljskih ostvarenja na istočnoj obali Jadrana, pripadnici JNA oštetili su granatiranjem u dva navrata u rujnu 1991. godine. S obzirom na to da su bila pogođena rebra kupole, zbog takvoga oštećenja moglo je doći do urušavanja čitave kupole u unutrašnjost stolne crkve. No vjernici su se okupili na misi polnoćki unatoč svim opasnostima. »Isprva je bilo dvojba kada ćemo slaviti polnoćku, no prevladalo je stajalište da to bude u ponoć. Sjećam se da sam pjevao najsvečaniji napjev evanđeoskoga navještaja. Trudili smo se da pjevanjem zaboravimo na opće ozračje straha, opasnosti, neizvjesnosti. Htjeli smo se samo prepustiti radosti Božića. Zato mi se ta polnoćka toliko urezala u sjećanje. Pamtim i da nas je u tim danima, i svećenike i vjernike, biskup Srećko Badurina neprestano hrabrio. Opreza je moralo biti, ali on je bio miran, bio je poput gromobrana«, rekao je Glasu Koncila svećenik Šibenske biskupije Joso Pavić, u to vrijeme katedralni župnik i predslavitelj polnoćke koja zasigurno pripada stožernim uspomenama iz bogate riznice povijesti Šibenika.
Neizvjesnost isprepletena strahom i nadanjima – ozračje je u kojem su se zadarski vjernici u katedrali sv. Stošije okupili oko euharistijskoga stola na Badnjak u ponoć. U prosincu 1991. najveći dio kopnenoga dijela nadbiskupije bio je okupiran i porušen. Bilo je 27 okupiranih župa te 25 000 prognanih vjernika. Crnoga 18. studenoga 1991. katedralu sv. Stošije agresor je u zračnom napadu pogodio dvjema raketama koje su probile i oštetile krovište, dio galerije te orgulje majstora Antona Jenka. Oštećeno je bilo i obližnje sjemenište »Zmajević«. »Bilo je sve u neizvjesnosti. Nikada se nije znalo kada će se zapucati. No ljudi su unatoč strahu dolazili na mise. Znali su da će Bog dati mir u tom trenutku. Polnoćka se u katedrali slavila normalno – prvo dječja u 20.30, a za ostale vjernike u ponoć. U dijelu grada gdje je smještena katedrala bila je i velika koncentracija prognanika. No katedrala je bila prepuna. Ljudi su i u toj isprepletenosti sa strahom iščekivali što će nadbiskup Marijan Oblak reći u svojoj propovijedi… Najvažnije je da ljudi u tom trenutku nisu osjetili da su napušteni«, prisjetio se za Glas Koncila sadašnji katedralni župnik u Zadru Josip Radoica Pinčić, koji je u vrijeme Domovinskoga rata bio odgojitelj u sjemeništu »Zmajević« te sudionik povijesne mise polnoćke.
Katedralu Gospe Velike u Dubrovniku velikosrpski je agresor oštetio u strahovitu granatiranju 6. prosinca 1991., no katedrala je stradala od granata koje su na grad padale i tijekom sljedećih mjeseci: 29. svibnja i 16. lipnja 1992. godine. »U tjednu užasa (od 8. do 14. studenoga 1991.) u plamenu su nestale gradska i gruška luka, a 6. prosinca 1991. srednjovjekovni je Dubrovnik bombardiran bez prestanka od 7.15 ujutro do 17 sati poslije podne. Grad je tada gorio u plamenu i krvi. Bio je to dan svetoga Nikole, ‘crni petak’. Prava ‘grozota pustoši’«, napisao je 1996. godine u knjizi »Ranjena Crkva u Hrvatskoj« – pod tada svježim dojmovima i sjećanjima na potresna zbivanja s kraja 1991. godine – onodobni dubrovački biskup Želimir Puljić. No vjernici su se i unatoč takvu ozračju okupljali i u ranjenoj katedrali Gospe Velike. Polnoćku 1991. godine predvodio je tadašnji katedralni župnik Stanko Lasić.
Među crkvama koje su u posljednja dva desetljeća uspostavom novih biskupija postale katedralama, kroz razaranja u vrijeme Domovinskoga rata, zajedno s narodom, prošle su i današnja katedrala Uzvišenja sv. Križa u Sisku i katedrala Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću. Onodobna sisačka crkva sv. Križa bila je granatirana i oštećena, a obnovljena je nakon rata. Veliku brigu i napore u vrijeme rata župa sv. Križa ulagala je i u skrb o mnogobrojnim prognanicima s prostora Banovine. No rat nije omeo redovitost vjerskoga života. Slično je bilo i u ratnom Gospiću. Crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije, današnju gospićku katedralu, u napadima na grad agresor je spalio 15. rujna 1991. Izgorio je krov crkve, kapa zvonika, a zvona su se pod tolikom temperaturom rastalila. Paljevinom je bila oštećena i unutrašnjost crkve, a obnova je počela još u vrijeme Domovinskoga rata, pred Božić 1992. godine.
