Politika je nedavno aktualizirala činjenicu da je sudac Ivan Turudić 22. srpnja 2016. poništio osudu zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca na komunističkom montiranom suđenju u Zagrebu 1946. godine. Na tom je tragu Ivo Goldstein u »Expressu« od 23. veljače imao potrebu tumačiti da time što je Turudićevim činom osuda Stepinca bila »ukinuta« Stepinčev slučaj »nipošto [!] nije stavljen ad acta«. Tom je tezom Goldstein valjda htio osnažiti argument autorâ ukinutoga udžbenika povijesti koji su tvrdili da Stepinac nije rehabilitiran Turudićevim ukidanjem presude. Napominjem također da je Goldstein svojom tezom suglasan sa srpskopravoslavnim stajalištem da u komunističkom procesu Stepincu ima istine iako je suđenje bilo montirano.
Turudićeva odluka u ime Županijskoga suda u Zagrebu znači, kako stoji u tadašnjem Turudićevu pravnom obrazloženju, da komunističko sudovanje »grubo krši sadašnja i tadašnja temeljna načela materijalnog i procesnog kaznenog prava civiliziranog dijela čovječanstva«. To, dakle, znači da se osuđuje sudovanje koje je organizirala Komunistička partija Jugoslavije za potrebe svojega režima i specifične ideologije, a posljedično se osuđuje i sama osuda nadbiskupa Stepinca.
Goldstein bi htio nastaviti suđenje Stepincu
Goldsteinova temeljna teza glasi: »Presudu Stepincu trebalo je poništiti«, ali Stepinac ostaje »slučaj« i Turudićevo je rješenje jedna od zaprjeka za ono što Goldstein misli da je rješenje. On, očito, ne razumije da je Županijski sud komunističku osudu proglasio nepostojećom te stoga ne postoji ni »slučaj Stepinac«. Ipak, Goldstein i određeni broj hrvatskih povjesničara sličnih predilekcija, kao i gotovo cjelokupna srpska historiografija, u suglasju su s vrhom SPC-a, smatrajući da treba nastaviti suditi Stepincu. Pri tome valja istaknuti da je Goldsteinova teza prilično bizarna.
Iako, naime, s jedne strane tvrdi da je Tito želio kontrolirati Crkvu kad joj je nudio ruku pomirnicu, s druge strane bez zadrške predbacuje Stepincu što nije prihvatio komunističku ruku pomirenja i stvorio nezavisnu Crkvu, koja bi, navodno, u prvom redu služila interesima svojega naroda, a ne da bude slijepo oruđe Vatikana na Balkanu. Umjesto toga Goldstein sa žaljenjem konstatira da su Stepinac i ostatak episkopata naljutili Bakarića, Kidriča i osobito njegovo »božanstvo« Josipa Broza Tita iznoseći na vidjelo zločine koje je Komunistička partija počinila nad katoličkim svećenstvom, časnim sestrama, narodom, osobito nad onima koji su bili vitalni za obnovu života. Što je gnjevan Tito mogao – pita zdvojno Goldstein – nego ispaliti: »Gonite Stepinca!«
Možda to Goldsteinu ne treba zamjeriti jer ne poznaje Katoličku Crkvu iz prve ruke, ali je ipak čudno i neočekivano da hrvatski intelektualac, profesor povijesti u Zagrebu, tako slabo poznaje Katoličku Crkvu da njezinu vodstvu u Hrvatskoj zamjera odbijanje Titove ponude da mu Crkva postane marioneta i maska za paradiranje pred svijetom. Stepinac je, a vjerojatno i ostatak episkopata, bio spreman podnijeti i mučeništvo da sačuva jedinstvo sa Svetom Stolicom. Uzaludno je stoga očekivati da Goldstein može razumjeti da su hrvatski biskupi morali odbiti Titovu ponudu, jer to nije bila ruka pomirenja, nego stisnuta pesnica zahtjeva za podložnošću.
Nije se dogodila katarza
Ne ću prešutjeti da je Goldstein jasno istaknuo da se komunistička optužnica koja je nadbiskupa Stepinca prikazivala kao ratnoga zločinca, duhovnoga poticatelja genocidnih progona srpskoga stanovništva u NDH, pokazala »čisto političkom« optužbom. Proglasio je i »propagandističkom lažju« stigmatizaciju Stepinca kao »glavnoga ideologa ustaštva i genocida nad Srbima«. Goldstein ipak vjeruje da je Crkva »mitologizirala Stepinca« i da Hrvatska »nije spremna suočiti se s istinom« o njemu. Za ilustraciju te tvrdnje poseže u popis kojim barata i SPC: priznavanje NDH i njezine vlasti, umjesto da je osudi. Goldstein ima i svoju specifičnu zamjerku: »partizane koje su predvodili komunisti nadbiskup Stepinac je beskompromisno ocjenjivao kao glavne neprijatelje«. Goldstein dodaje i objašnjenje: »[u Stepinčevu obzoru] ustašku NDH bilo je moguće popraviti, a komunizam ne«.
Ako je to Goldsteinova originalna sintagma, mislim da pogađa »u sridu«, a ako u nju barem malo vjeruje, na istom smo putu. Jer upravo tako formulirana dijagnoza razrješava i Goldsteinove dileme o Stepinčevoj navodnoj »moralnoj i političkoj odgovornosti«. Naime, uvjeren sam da je Goldsteinova teza o Stepinčevoj odgovornosti posljedica njegove nesposobnosti da se odmakne od poklanjanja i najmanje vjerodostojnosti komunističkomu sudovanju. Goldstein se odrekao komunističke i velikosrpske optužnice sadržane u optužbi i osudi Stepinca, ali ne može prihvatiti činjenicu da je u toj osudi Stepinca sadržana i optužba o njegovoj političkoj i moralnoj krivnji.
Mislim da je razlog toj dvojnosti u činjenici da se u glavama, a još manje u srcima, određenoga broja građana bivše države nije dogodila katarza susreta s istinom o komunističkoj ideologiji koja je dovela katoličkoga nadbiskupa na suđenje i »sudila« mu onako kako sude svi ideološki sudovi: izmišljajući okrivljenikove zločine, mučeći izabrane svjedoke kako bi recitirali naučene optužbe, izabirući jedne dokumente, a odbacujući druge, maštovito konstruirajući stvarnost kako bi potpuno arbitrarno proglasili da je dokazana krivnja i da je glava najveće i najvažnije hrvatske biskupije zasluženo osuđena na dugogodišnju robiju.
Priznajem da sam se ponadao da će do promjene pameti i srca doći barem u SPC-u, posebno nakon javnoga upozorenja tadašnjega vladike pakračkoga Jovana Ćulibrka koji je prije početka rada Mješovite komisije o životu i djelovanju kardinala Alojzija Stepinca izjavio da ne bi bilo dobro oslanjati se na proces i zaključke komunističkoga suđenja i osude nadbiskupa Stepinca. Priznajem da sam se prevario, ali danas sam siguran da će vodstvo i vjernici SPC-a ispravno vrjednovati toga zagrebačkoga nadbiskupa u trenutku kad razumom i srcem iziđu iz orbite te poganske ideologije, koja je i samomu SPC-u nanijela puno zla, a najveće je da su mnogi i danas njome zarobljeni.
Nepopravljivi komunizam
Da, Stepinac je vjerovao – čak je tvrdio da je siguran – da se komunizam ne može »popraviti« i da će jednostavno morati propasti. Nije se trebao »odreći« NDH jer je nije ni stvarao, ali iznad svega zato što nije imao neku drugu strukturu koja bi omogućila življenje i rješavanje problema. Trebalo bi češće podsjećati na Stepinčeve riječi na sudu jer su prikladan odgovor i Goldsteinu: »Optužujete me kao neprijatelja države i narodnih vlasti… Tko je bio za mene vlast? Ja moram ponovno reći, vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945., a prije toga nikakva vlast. Da li da se pokoravam vladi pučiste Simovića… ili vašoj u šumi ili ovdje u Zagrebu?«
Treba također reći da je upravo zahvaljujući postojanju te države, unatoč njezinim ograničenjima, nadbiskup mogao donekle utjecati na ublažavanje nekih politika, koje su i njoj bile nametnute, primjerice na primjenu rasnih zakona. Osobno sam dokazao da je Stepinac uvjeravao ministra unutarnjih poslova NDH da vlasti odbiju donošenje rasnih zakona, a kad je ministar Artuković objasnio da je pritisak Nijemaca neizdrživ, Stepinac je sugerirao neke mogućnosti njihove sabotaže. Esther Gitman je pak ilustrirala da su Stepinčevi prosvjedi protiv donošenja rasnih zakona utjecali na ustaško uvođenje kriterija »počasnoga arijevstva«, slanje židovskih liječnika u BiH radi sprječavanja endemskoga sifilisa, izdavanje propusnica za bijeg u talijansku okupacijsku zonu i sl.
Vjerovati američkim diplomatima
Američki konzul u Zagrebu pisao je da je u slučaju suđenja nadbiskupu Stepincu »riječ o sukobu komunizma i Katoličke Crkve i o nastojanju jugoslavenskih komunista, najvjernijih sovjetskih učenika, da zadaju najjači udarac Crkvi u Hrvatskoj, onemogućujući njezinu glavu«. To objašnjava i Titovo: »Gonite Stepinca!« No nastavak konzulova objašnjavanja može uvelike pomoći onima koji, kao Goldstein, dijele mišljenje da se Stepinac »moralno spoticao«: »U nemogućnosti nalaženja bilo kakve inkriminacije protiv nadbiskupa Stepinca režim je jednostavno ustvrdio da je Stepinac bio suradnik ustaškoga režima i da sve što se može pripisati nekomu svećeniku zapravo se veže za njega.«
Američki je ambasador u Beogradu pak izvješćivao svoju vladu: »Ni svećenicima se ne može pripisati ono što režim o njima govori i piše jer ih je Stepinac tijekom rata opetovano opominjao da se ne upuštaju u politiku… Iz svega je jasno vidljivo da je nadbiskup Stepinac u tim teškim prilikama dosljedno postupao u skladu s naputcima koje je davao svojemu kleru: ne ulaziti u politiku, ali se uvijek, kao i u vrijeme bivšega režima, držao vjerskih i etičkih načela.« Ako su Goldsteinu moji argumenti o Stepincu neuvjerljivi, mišljenje tadašnjih američkih diplomata u Zagrebu i Beogradu trebalo bi biti uvjerljivije.
»Čudesna i iznenađujuća može biti ta ‘Stepinčeva Crkva’!«
