– Prije tjedan dana susretoh Darka, prijatelja iz najranijih školskih klupa i najkraćih hlača djetinjstva, u društvu s nekom mladom damom, valjda mu kćerkicom Marijom, koju sam zadnji put vidio kad je bila tek mrvu veća od djetešca koje joj se sad naziralo kroz zaokruženu trudničku tuniku.
– Darac-komarac!! Pa jesi to ti?! Vidim dobro si, fino si se zaokružio… – uvijek promašim pravu mjeru srdačnosti. – A ovo je Marija, zar ne, oči tatine… Zapravo, skoro pa djedove!
– Da, da! – kimaju glavama i ponosni Darko i nasmijana Marija.
– Pa, Darkec, postat ćeš djed, a još jučer smo se tukli oko pikula, »turjena« i »prezeca«. A zna li se hoće li biti unučica ili unuk?
– Ne, to Hrvoje i ja nismo htjeli znati – odgovara buduća mamica – ali znamo imena! Ako bude curica, bit će Tia, a ako bude dečko, onda Max!
– Lijepo, lijepo… – izustih »dobronamjernu« laž (da ne reknem »neiskrenu« jer tad bi mi već, nekako, bila za ispovijed, koju sam baš bio obavio). – Heeh, a mi smo nekoć dobivali i davali imena po bakama, djedovima i slično…
– Ili će biti Noa! – prpošno, ne slušajući me, nastavi Marija, a ja umalo ne puknuh od smijeha pomislivši kako bi to ime bilo već po »šukun-šukundjedu« ljudskoga roda, ali ponovih samo:
– Lijepo, lijepo…
– Pozdrav, striček Vilko, a Vi još čavrljajte s tatom! – odleprša trudnica ljepotica, a Darko me prostrijeli pogledom.
– »Lijepo, lijepo«, ha?? Lijepo »Max«?? Lijepo »Noa«?? Dobro da nije Abraham ili Melkisedek! A za žensko su ime, zamisli, imali i prijedlog Zoe, kak da bi ju našli u zoološkom! Čak i Lu, pa kaj je to?!? Dva slova, kak simbol za kemijski element, a ne ime!! Čovječe…
– Pa vidiš da i ovi najmoćniji, — taj Kinez koji je došao kupiti što je preostalo od Hrvatske, isto ima samo dva slova: Li! – tješim ga šaleći se, ali vidim da me mutno gleda pa ponavljam: – Ovaj, čuo si, Li Kečiang (Keqiang)…
– Ha… Li? Li mu je ime? A ja sam na radiju stalno čuo da će naš premijer dočekati »Zlike Čanga«, kak da je iz Like!
– Ha, ha, vidiš da je danas to s imenima »idi mi, dođi mi«, i Li i Lu, i…
– A, ne, ne! Lijepo si ti rekao da se nekoć davalo imena po nekome! Po ujaku, strini, baki… – uozbilji se moj Darkić. – Nisu imena samo »hrpe slova«, ona imaju i dublja značenja, vezu s nekim dragim i dobrim ljudima koji su ih nosili, želju da budu djeca kao ti imenjaci… Sad, istina, i ja sam ime dobil samo zato jer se mami sviđalo i bilo je »moderno«…
– Pošteno, priznat ću ti – iskren do bola »poravnavam« onu dobronamjernu laž – već u osnovnoj bilo mi je smiješno, a i danas mi je, zamisliti kako će netko biti »djed Darko« ili »dedek Damir«, kad su mi to bila tako »dječja« imena! Ili »baka Vesna«… Hej, a kako tvoja Vesna?
– Koja Vesna? – nasmija se Darko od uha do uha, podsjetivši na školski »štos« dok smo u razredu imali »samo« sedam Vesna. – Dobro je, dobro, jedva čeka da dobije unučicu Mo ili unuka Joba!
– Ma pusti to, Darko, neka mladi daju imena kako vole, ne smijemo im se toliko plesti u živote. Najveća je stvar već to da u ovo doba demografske pustoši žele djecu rađati! – najiskrenije ga stisnuh za rame junačko, i otisnuh se od njega.
Jutros, na Uskrsni ponedjeljak, zvoni mi telefon (koji uporno ne otkazujem unatoč eri mobitela). Darko, hm? Sjetio se Uskrsa?
– Hej, stari! Vilko? Sretan vam Uskrs svima! – treperi mu glas kao uskrsna svijeća. – Postao sam djed!! Onaj tvoj, »smiješni« »djed Darko«! Baš na Uskrs je rodila! I znaš kak se zove »mali Max«? Zove se… Darko!!! Hvala ti, hvala!
Da je Nova godina, rekao bih da mi je dobro započela. A kako je Uskrs novi život, onda je to još i puno više! Sretan vam Uskrs!
