Većina ljudi sebi želi sve najbolje u životu. I svatko za sebe donosi odluke za koje smatra da su u tom trenutku bile najbolje za njih. No vrijeme najčešće bude najbolji pokazatelj jesu li odluka i izbor bili pravi za tu osobu. S jedne strane ljudi teže ostvarenju vlastite ugode, tjelesne, emocionalne, socijalne i duhovne, a s druge strane često žive život koji ih guši, ograničava i sputava. No većina ljudi iskusila je nepredvidivost života, koji usprkos dobru kormilarenju završi na nekoj drugoj stazi. Upravo zbog te nepredvidivosti česta promišljanja poput onih: »Da sam barem…«, »Da nisam napravio to i to, ne bi se dogodilo to i to…« gube svoj smisao.
Strah, kao duboko ukorijenjeni »stanovnik« svačijega unutarnjega svijeta, često onemogućava osobu da spozna vlastite jake snage, potencijale i sposobnosti koje joj mogu pomoći da se iskopa iz vrtloga negativnih emocija. A upravo spomenuta nepredvidivost služi kao hrana strahu da se još više i jače rasprostrani cijelim bitkom. Onaj tko se teško nosi s nepredvidivošću i neizvjesnošću i nema primjerene mehanizme suočavanja, pod stalnim je pritiskom i stresom, crpeći svoje zalihe u organizmu koje mu omogućavaju da vodi primjeren i relativno ugodan život. Izloženost dugoročnomu stresu dobar je put k razvoju brojnih poremećaja poput emocionalnih, ali i tjelesnih.
Neizvjesnost i nepredvidivost često se doživljavaju kao svojevrsna prijetnja osobnomu integritetu, a osjećaj prijetnje temelj je svakoga straha odnosno anksioznosti. Strah i anksioznost sami po sebi nisu loši i štetni, dapače, često mogu biti korisni jer pripremaju osobu na moguću opasnost, aktivirajući organizam kako bi mogao brzo reagirati ako do opasnosti zaista i dođe. Anksioznost postaje štetna u trenutku kad se javlja u situacijama koje nisu same po sebi opasne ili kad su osjećaji napetosti i tjeskobe i dalje prisutni čak i kad je stresna situacija već odavno prošla. Kad anksioznost vlada, a realna opasnost ne postoji, kad se osoba brine da će se nešto loše dogoditi u budućnosti, anksioznost i strah gube na svojoj zaštitničkoj ulozi, a sve više počinju ometati svakodnevno funkcioniranje.
Strah i anksioznost jedan su od većih izazova u životu čovjeka jer zbog preplavljujućega straha i anksioznosti ljudi najčešće ostaju tamo gdje jesu, ne pitajući se koliko su zadovoljni vlastitim životom, vlastitim bivanjem. Iako su strah i anksioznost emocija i stanje kao i svako drugo, strah na određeni način osvještava osobu da se kreće prema nečemu novomu, drugačijemu koje je izvan dosadašnjega iskustva. Put k novomu je nepoznat, rijetko tko zna što ga čeka na tom putovanju i upravo je zbog te neizvjesnosti i nedorečenosti prirodna reakcija organizma da se osjeća ustrašeno, napeto, uznemireno.
Brojna pitanja prolaze pojedincima kroz glavu, primjerice hoće li moći sebe vidjeti u toj novoj realnosti, u toj novoj životnoj ulozi; ima li pojedinac sve potrebne alate i resurse i sposobnosti kako bi mogao primjereno funkcionirati. Upravo taj strah od promjene i neimanje predodžbe kakav će tko postati aktiviraju strah i anksioznost od promjene. Nerijetko ljudi ostaju u lošim odnosima, vezama, nezadovoljavajućem poslu jer ih nove životne uloge straše. Koliko god bio loš odnos u kojem se osoba nalazi, on je poznat i time prihvatljiv, ma kako god to zvučalo nemogućim. Odluka o promjeni zapravo slama sliku koju osoba ima o sebi, a slamanjem slike o sebi, slama se osobni stil života, temelj predodžbe koju svako nosi u sebi.
Iako su promjene sastavni dio života, ljudi su često skloni negirati tu činjenicu; negirajući promjene kao da se negira i postojanje života jer život nije statičan, nego vrlo protočan i dinamičan ciklus koji svatko živi – neki svjesnije, a neki manje svjesno. Razvoj svake osobe temelji se na stalnoj potrebi za promjenom i prilagodbom na raznorazne okolnosti, situacije i ljude. Neki će pojedinci hrabro prihvaćati promjene, a drugi će biti u strahu i anksioznosti od novih situacija koje život nosi. No ne smije se zaboraviti da se i najhrabriji ljudi boje promjena; svatko osjeća barem nelagodu kad se nađe u nepoznatoj situaciji. Osobe koje hrabro prihvaćaju promjene usude se zakoračiti u nepoznato, prihvatiti nepoznato i učiniti ga poznatim i sastavnim dijelom života, usprkos prisutnomu strahu. Nije jednostavno krenuti nepoznatim putom jer to znači izlazak iz sigurne zone, zone komfora, a veće promjene u većoj mjeri »razbijaju« zonu sigurnosti. Upravo ostanak u zoni komfora stvara privid zadovoljstva, inhibirajući rast i razvoj svake osobe. Uporno inzistiranje na ostanku u komfornoj zoni je kao život na lancu – dovoljno dugačkom da osoba može dosegnuti određene stvari, i na tome ostaje.
Razumljiva je ljudska potreba da ostanu ondje gdje jesu; iako nezadovoljni, znaju tko su, imaju određenu sliku o sebi. Promjena nosi i promjenu slike o sebi. Gubitak nekoga bliskoga odnosa znači i gubitak svega onoga što je osoba utkala u taj odnos, a time se jednim dijelom gubi i dio osobnosti. S gubitkom dijela osobnosti postavlja se pitanje: »Tko ću biti – taj novi ja?« Slamanje stare slike o sebi generira velik strah i anksioznost u kojima osoba postaje pogubljena, i potrebno je određeno vrijeme kako bi se prilagodila na novo stanje. Poznati odgovor na pitanje »Tko sam ja« postaje velika nepoznanica. Tko će kojom brzinom doći do novoga odgovora ovisi najčešće o načinima na koje se osoba suočava s promjenama i problemima.
Strah od nepoznatoga nije vidljiv neprijatelj svake promjene i mnogi podlegnu njegovu utjecaju. Što osoba teže donosi odluku za promjenom, to je identifikacija s tim dijelom života jača i čvršća. No osoba se rijetko kada identificira s npr. poslom, osobom s kojom je u emocionalnom odnosu, nego se identificira s predodžbom koju ima o sebi, sa slikom vlastitoga ega koji prikriva istinu. Nezadovoljstvo nekim segmentom života samo je okidač za neke duboko potisnute identifikacije zbog kojih je osoba u početku ušla u takav nezadovoljavajući odnos. Upravo to identificiranje s nezadovoljavajućim dijelom života uzrokuje brojne probleme, kako emocionalne tako i tjelesne. S druge strane, identificiranje daje određeni smisao životu, daje prezentaciju slike o samom sebi, i time ga čini teškim za otpuštanje. Iako će um učiniti sve da osobu zadrži u zoni komfora, i iako će dati brojne, naizgled smislene razloge zašto se tko ne treba mijenjati, nemijenjanje znači odustajanje od sebe, odustajanje od života i pristajanje na životarenje.
Upravo su teške situacije te koje dolaze kao najveća učiteljica života jer one dovode osobu u kontakt sa samim sobom. Život je većinu svoga vremena nepredvidiv, često će zahtijevati odluke – živjeti ili se identificirati, no biranje će prestati onoga trenutka kad osoba postane usklađena sa sobom i kad prihvati stapanje sa životom, bez pružanja otpora, s potpunim prihvaćanjem.
Čovjek je često rob vlastitih navika, koji je imao puno »gospodara« koji su bili »zaduženi« za usvajanje tih istih navika koje su omogućile osjećaj sigurnosti u određenom aspektu života. Ti isti »gospodari« brinu se o tome da osoba razvije strah u svakoj situaciji koja označava promjenu, odnosno koja upozorava na mogući gubitak usvojenih navika. Svaka osoba raste i razvija se u društvu koje je oblikovano različitim motivima; neki su prirodni, a drugi su nametnuti duhom vremena. Upravo su ti nametnuti motivi neprirodni, oni koji sputavaju i sprječavaju svaki pokušaj promjene. Svaka promjena, autentična promjena, podrazumijeva određeni gubitak, napuštanje nekih općeprihvaćenih norma i pravila ponašanja, što nužno znači i bivanje različitim. Aktivna svjesnost o vlastitom životu vuče za sobom i ponovno preispitivanje brojnih aspekata života koji možda do tada nisu imali neku osobitu važnost. Preispitivanje sebe uključuje postavljanje dubokih pitanja o životu, o sebi samom, o budućnosti, o smislu… Takav um više nije nesvjestan, nego veoma svjestan, koji se usudi uroniti u dubine nesvjesnoga, istražiti ga, preispitujući sebe i osobne motive i načine bivanja.
Zašto se ljudi boje promjena kad postoji svjesnost da će promjene dovesti do većega zadovoljstva i većega duhovnoga razvoja? Zato što se promjene moraju postići vlastitim snagama; zato što promjene zahtijevaju ostajanje sa samim sobom; zato što promjene nose gubitke i zato što promjene sadrže i određene rizike. I zato što ostvareni uspjeh zahtijeva održavanje toga uspjeha s malo tolerancije za padove i nove neuspjehe.
Zasigurno je komotnije biti u zoni ugode, zoni komfora. Jer svatko se želi osjećati zaštićeno. No život u zoni ugode bez stalnoga propitivanja vlastitih želja i potreba vodi do zakopavanja vlastitih potencijala – zakopavanja svega onoga što je osoba željela napraviti. A to je zasigurno dobar put k razvoju negativnih emocija poput depresivnosti; put u kojem se osoba osjeća loše sama sa sobom, zakopavajući se u vlastitu frustraciju, gurajući glavu kao noj u pijesak, potpuno demoralizirana i bez ideje kako se pokrenuti.
Suočavanje sa stresom i vlastitim strahovima nije lako i velik je izazov. To je proces koji nije ugodan i u kojem se osoba ne osjeća dobro. No taj negativni osjećaj je trenutačan, a osjećaj straha više je plod pojedinčeva uma nego realne stvarnosti. Kao plod uma javljaju se brojna pitanja poput: »Što ako…?« Osoba spremna na rizike i promjene svojemu umu postavlja protupitanje: »Što ako se ne dogodi ništa strašno?« Rutina je ugodna, ali istodobno i opasna – ona osigurava življenje života na autopilotu. Tada je osoba vođena, a nikako vođa u vlastitom životu.
Od uživanja u sigurnoj zoni jedino je bolji osjećaj izlaska iz rutine i odupiranje stečenim navikama. Jer se upravo najbolje stvari nalaze iza straha, stvari koje omogućavaju nove prilike i nove mogućnosti; omogućavaju življenje punim plućima, ostvarenje vlastitih snova i razvoj osobnih potencijala. Rasti i razvijati se može se i nakon pada, iz kojega osoba uči nove vještine i stječe nova iskustva, a neuspjeh valja prihvatiti kao sastavni dio osobnoga rasta.
