Hrvatski otoci svojom ljepotom i prirodom svrstavaju se među najljepše odrednice u svijetu. Među njima je i otok Hvar, a u gradu Hvaru sa svojom obitelji živi Nikša Budrović, ministrant u župi Velo Grablje, crkovinar, hrvatski branitelj, voditelj obiteljskoga poljoprivrednoga gospodarstva i ugostitelj. Živi sa suprugom i troje djece – dvjema kćerima i sinom. Svaku nedjelju ministrira u svojoj rodnoj župi koja je udaljena sedam i pol kilometara od grada Hvara.
»Ugostiteljstvom se bavimo u turističkoj sezoni. Tada je ugostiteljski objekt otvoren, a istodobno bavimo se poljoprivredom koja ima svoju budućnost u velikim potencijalima, ne samo na Hvaru, nego i u ostalim krajevima Hrvatske, posebno po hrvatskim otocima. Smatram da Hrvatska ima velike potencijale koje treba neprestance razvijati. Potrebno nas je umrežavati te osigurati plasmane proizvoda na šire tržište. Manje-više mi smo ekološki čisti pa smatram da se na tome treba temeljiti naša proizvodnja jer kvaliteta se prepoznaje, i to na široj razini. Turisti, tj. naši gosti, ponovno se vraćaju, traže naše domaće proizvode. Nije li to važna potvrda prepoznatljivosti kvalitete? Stoga to treba prepoznati na višoj razini i ići prema institucijama koje se brinu za promidžbu Hrvatske, jednostavno da se omogući ljudima da na otoku žive i rade cijelu godinu, a ne samo za vrijeme turističke sezone.«
Hrvatski branitelj Budrović ističe da imaju svoje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na kojem rade cijelu godinu i svi su iz obitelji uključeni u rad u vinogradu, masliniku, u polju oko lavande. »Jednostavno, prepoznali smo da se na otoku može živjeti svih dvanaest mjeseci, a ne samo za vrijeme turističke sezone. Bavimo se uzgojem lavande, maslina i vinove loze. Nastojimo uzgajati ono što može uspijevati, ali istodobno zadržati visoku kvalitetu. Sami se snalazimo u svom opstanku kroz cijelu godinu. Tako među ostalim imamo oko 10 000 sadnica lavande, od koje ispadne oko 10 kotlova lavande. K tomu, držimo se tradicije, jer kraj je prikladan za sadnju masline i proizvodnju maslinova ulja, pa imamo 250-ak stabala masline. Proizvodimo prepoznatljivo maslinovo ulje visoke kvalitete. Cijeli je Hvar prikladan za sve kulture koje navodimo, posebno kad je u pitanju maslinovo ulje. Glasovito je i hvarsko vino, stoga smo se kao obitelj orijentirali i prema tomu, s oko 5500 trsova vinove loze. Kad govorimo o plasmanu, sve proizvode prodajemo u svom ugostiteljskom objektu, a stalnim gostima darujemo ‘poklon paket’ upravo od naših proizvoda. Kao što je to slučaj u cijeloj Hrvatskoj, posebno na otocima, a s time se i mi suočavamo, nemamo osigurano tržište za višak proizvodnje koji se ne može prodati na kućnom pragu. No to povlači za sobom drugo: potreban je izvoz proizvoda, u čemu je potrebna drukčija organizacija. To su kvalitetni proizvodi i potrebno ih je plasirati na tržište, ali potrebni su menadžeri koje će organizirati državna, pa i lokalna zajednica.«
Na upit koliko se od ugostiteljstva može živjeti samo tijekom turističke sezone, odgovara: »Svakako da se od toga može pristojno živjeti, ali važno je da je život na otoku osiguran kroz cijelu godinu. Nije dovoljno samo tri, eventualno četiri mjeseca, nego treba tražiti model opstanka na otoku kroz cijelu godinu. To je vrlo važno za mlade ljude. Nažalost, mladi odlaze na doškolovanja i većina njih se ne vraća jer drugdje imaju veću mogućnost zapošljavanja, posebice oni koji odlaze u veća mjesta poput Zagreba i Splita. Radna snaga pak na otoke posebno u turističkoj sezoni najviše dolazi iz Slavonije, a u novije vrijeme i iz Bosne i iz Srbije. Većina njih odrade sezonu i vraćaju se doma. No ako se nešto više ne poduzme, struktura stanovništva će se mijenjati. Sve je više potreba za radnicima, a valja pretpostaviti da će pojedinci i ostati«, ističe Budrović.
Komentirajući riječi koje se najčešće čuju u Hrvatskoj da se »ništa ne isplati«, Budrović kaže: »Mislim da se isplati raditi sve što pridonosi ostvarenju čovjeka i općemu dobru, ali danas su ljudi nestrpljivi i žele postići sve preko noći. Svagdje se mora raditi, zato uvijek kažem da moramo biti strpljivi i uporni, a nakon nekoga će se vremena vidjeti rezultati našega rada. To je poruka onima za koje se ništa ne isplati raditi, dakle važna je strpljivost i upornost.«
Ističe da novi zakon o otocima ide u prilog stanovništvu jer se daje mogućnost novih radnih mjesta za otočane koji će raditi na organiziranju i pokretanju planova važnih za održivi razvoj otoka. »Nažalost, Hvar je dosta rasprodan strancima. Na primjer, u staroj jezgri Hvara stranci su kupili stare kuće i renovirali ih. Sada oni otvaraju restorane, barove, klubove, grade vile i apartmane. Hvarski potencijali su golemi, ali nisu dovoljno iskorišteni. Na primjer, Hvar se bazirao na ljetni turizam, a zimi je potpuno neiskorišten. Tako naši mladi odlaze ‘trbuhom za kruhom’, a mišljenja sam da bi Hvar trebao imati cjelogodišnji turizam, u prvom redu da bi se mladi mogli zadržati na otoku.« Nadalje ističe da su mladi puni energije i treba im omogućiti da budu aktivni cijelu godinu. Nije dovoljno samo deklarativno se zauzimati za opstanak, nego treba zasukati rukave i raditi.
Budrović je bio hrvatski branitelj, prošao je teška ratišta, a o tome koliko je s Hvara hrvatskih branitelja te kakav je odnos prema njima, u prvom redu službenih vlasti, ističe: »S Hvara je bilo između 700 i 800 hrvatskih branitelja. Štoviše, prema nekim podatcima ta se brojka bila popela i na tisuću. Jasno, to ovisi o broju dana na ratištu i sudjelovanju u određenim operacijama. Kad se to uzme na broj stanovnika, jako je velik postotak, gotovo pa nešto manje od deset posto cjelokupnoga stanovništva. Nažalost, bilo je i žrtava, poginulih. Vodi se briga o obljetnicama, o njihovim imenima. No za razliku od ostalih hrvatskih krajeva mi smo se uključili u rad po povratku. To nam omogućuje naše podneblje, naše stanje. Smatrali smo svojom obvezom braniti i stvarati hrvatsku samostalnost. Generacija smo koja je bila povlaštena stvoriti samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Kao hrvatski branitelj ponosan sam što sam bio dionikom toga vremena. Samostalnost i sloboda nešto je najuzvišenije. Posebna je radost da imamo svoju državu za koju smo se borili, koju smo sanjali i dosanjali. Izgrađivat će je generacije koje dolaze nakon nas. Na mladima je da je dalje izgrađuju i uređuju prema svojim suvremenim demokratskim standardima, ali istodobno da je ne napuštaju, nego da se koriste njezinim prirodnim bogatstvom od kojega se može pristojno živjeti ako ga mladi prepoznaju. Ravnice, planine, vode, šume i more, pa to je bogatstvo koje malo koja država ima. Svakako da je i na onima koji vode državu da štite i promiču temeljne vrijednosti na najljepšem kapitalu koji imamo, a to je Lijepa Naša.«
