Jednoga mladića iz zajednice »Cenacolo« uhvatili su u krađi. Radilo se o hrani. U razgovoru ga s. Elvira pita je li ikad prije još nešto ukrao. »Jesam, ali me nitko nije vidio«, odgovori mladić. »Ti nitko?! Zar si ti nitko?!« žestoko će mu s. Elvira.
Čovjek može biti slijep za istinu o sebi. Može ne vidjeti sebe, odnosno sebe vidjeti iskrivljeno. Misli da je pred Bogom i ljudima dobar, ispravan i pošten, a ne vidi kako mu je prst uperen na pogrješke ljudi.
To se događa ne samo neukima. Isus je najviše problema imao s učenim ljudima. Njegova riječ do njih nije mogla prodrijeti jer su zbog uvjerenosti u svoju ispravnost njihova srca bila zatvorena za istinu.
Postoji razlika između znanja i svjesnosti. Najbolji primjer su pismoznanci i farizeji. Puni znanja, ali bez svijesti o sebi. Može se poznavati Isusa, imati mnogo znanja o njemu – pa čak i o njegovu otvaranju očiju u ljudi – a imati zatvoren pogled za sebe.
Zato Isus želi da se pogled od drugih okrene prema sebi. Kad netko primjeti trun u oku drugoga, njegovu pogrješku ili slabost, treba odmah okrenuti pogled prema sebi. To nije lako jer se pogled zalijepi za trun, a razum, analizirajući trun, zaključi kako je čitava osoba zla.
Okrenuti pogled prema sebi znači provjeriti sebe, preispitati svoje mišljenje i gledanje. Nije isto promatrati sebe i baviti se sobom. Baviti se sobom znači biti zaokupljen sobom, a promatranje sebe gledanje je sebe s distance. Kad su ljudi podigli kamen da ubiju ženu, njihov pogled Isus usmjerava prema njima samima: »Tko je od vas bez grijeha…«
Jedan od načina kako okrenuti pogled prema sebi je postavljanje pitanja: »Možda ja ne vidim dobro? Možda u osobi koju ne podnosim postoje i pozitivne osobine koje ne vidim?« Takva su pitanja teško prihvatljiva egu, koji je poput tvrđave, no baš takva pitanja tresu tu uvjerenost u ispravnost sebe.
U Sketskoj pustinji zgriješio je jedan brat. Održavši vijećanje, poslaše po opata Mojsija, ali on ne htjede doći. Na to mu svećenik posla nalog: »Dođi jer te narod očekuje.« Mojsije se diže i pođe. Uze rasparanu košaru, napuni je pijeskom i stavi na ramena. Braća mu dođoše u susret i upitaše ga: »Što je to, otče?« Starac im reče: »To su moji grijesi. Prosiplju se iza mene. Ja došao da sudim tuđe grijehe, a ne vidim svoje.«
