Ne, ne, ne ću vas sad zamarati time koliko sam čajeva s limunom popio, koliko meda medvjedima oteo i koliko češanja bijelog luka »naživo« pojeo da svladam deltu, lambdu, betu, gamu, omikron i koje li sve ne inačice inatljive bolesti korone koja (ne) popušta u sezonskom ritmu. Zapravo ću vam povjeriti kako sam ozdravio još davno, ne samo prije svoje prve zaraze, nego i najave prve doze »cjepivoze«. Meni je to uspjelo gotovo slučajno, nehotično. Moje ozdravljenje započelo je onoga dana kad sam – vraćajući se s posla u 15 sati uz uključeni radio, a već ozbiljno načet PKSS-om (pretkoronskim strahostresom) – u trenutku središnjih »dnevnih vijesti s crnim brojkama«, iznerviran do granice bola, naslijepo prebacio radio dvije postaje udesno i začuo… molitvu! »Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože…« tutnjalo je (ako to nije nepristojno reći) kao da netko iz VBR-a ispaljuje one rakete s namjerom da pogađaju po što širem području, pa što i koga zahvate. Koliko snage, koliko pozitive (mimo COVID-nalaza)! Nadule mi se nosnice kao biku u koridi, a kad sam čuo najavu da se i sutra u isto vrijeme na istom mjestu moli krunica Božjega milosrđa, već prekosutra počeo sam pokazivati prve simptome ozdravljenja.
Nakon samo dva tjedna drečeći glasne »automolitve« za volanom (ipak uz zatvorene prozore), već sam bio sasvim zdrav, iako sam zajednički s tom radijskom študentarijom i mladićima iz evangelizacijskih zajednica uredno molio i za teško oboljele od korone. Koju sam osobno tek kasnije dobio, ne odustajući od nabrajanja molitava umjesto brojenja zaraženih i umrlih.
Netko pametniji od mene (pa će mi sigurno oprostiti što mu ime ne zapamtih) već je prije mene napisao da Domovinski rat nikad ne bismo dobili s takvim vijestima kakve su nam »podarili« u koroni. Zamislite samo da su 1991. počinjali dnevnike riječima: »Jučer je poginulo još 47 hrvatskih branitelja, a u zadnja 24 sata još njih 97 ostalo je bez noge ili ruke, tako da od početka agresije imamo već ‘toliko i toliko’ poginulih i osakaćenih…« Pa, recite, kako bi se pobijedilo uz takve vijesti i tko bi nakon njih više u rat išao?! Srećom pa smo uz tada slobodne »Čavoglave« započinjali dane do konačne slobode (možda sad i okončane, a da nismo spazili kada?). Eto, tako sam ja ozdravio od korone i svih mogućih budućih joj slova, »omikronovih sinova« ili »omeginih punica«… Pa, ako nije sad već prekasno, eto vam »recepta« za ozdravljenje, nevezano uz (ne)cijepljenje i uz sve što nam još spremaju »vladari« svijeta i njihovi birokrati.
Pitate se kako to da se s posla vozim već u 15 sati? Eeeh, ostavimo to za koji drugi nastavak, možda pod naslovom »Kako sam očuvao obitelj«… Trenutačno mi je najveća briga provode li ruski i bjeloruski vojnici zajedničke vježbe na ukrajinskoj granici pod maskama i propis(a)nim epidemiološkim mjerama, da slučajno ne zaraze ljude u susjednoj zemlji?
