Brojni ljudi svakodnevno se bore sa svojim unutarnjim »neprijateljem« – perfekcionizmom, koji nikad nije zadovoljan, nego stalno pomiče granice u postizanju uspjeha i tjera čovjeka na postignuća koja ponekad pomiču granice tjelesne i psihičke izdržljivosti. Taj »neprijatelj« najbolji je »prijatelj« tuzi, osjećaju beznađa, osjećaju nezadovoljstva i osjećaju iscrpljenosti
Sklonost perfekcionizmu ili potreba da se bude »savršen« sve je više prisutna, od svakodnevnih uobičajenih situacija pa do brojnih medijskih pritisaka u kojim je prisutan mit savršenstva. To ne čudi jer ljudi su danas bombardirani imperativom »biti savršen«. Dovoljno je pogledati neumorne reklamne blokove u kojim se nude čarobne kreme koje će kožu učiniti mlađom i bez bora; čudesne tablete koje tjelesnu masu dovode do »savršene«. Te iste reklame diktiraju današnji tempo života, namećući većini da je jedino važno »biti savršen« jer za svako nesavršenstvo postoji neka čarobna krema, čudotvorne tablete i preparat koji rješava svaki problem u trenu. Takav mit o savršenstvu nameće osjećaj da čovjek nije podoban ako nije savršen i da zbog toga osoba ne će biti prihvaćena, voljena i uvažena.
Brojni ljudi svakodnevno se bore sa svojim unutarnjim »neprijateljem« – perfekcionizmom, koji nikad nije zadovoljan, nego stalno pomiče granice u postizanju uspjeha i tjera čovjeka na postignuća koja ponekad pomiču granice tjelesne i psihičke izdržljivosti. Taj »neprijatelj« najbolji je »prijatelj« tuzi, osjećaju beznađa, osjećaju nezadovoljstva i osjećaju iscrpljenosti. Težnja da se bude »savršen« put je posut trnjem i put bez nekoga krajnjega cilja. Jer kad osoba dosegne određeni cilj, unutarnji »neprijatelj« šalje nove zadaće koje moraju biti izvršene i to na još bolji način, bez pogrješke. U tom je savršenstvu sve blještavo – besprijekorno čista kuća, izvrsne školske ocjene, savršen brak bez svađa i prepirki, vrhunska postignuća i priznanja na poslu, prijatelji koji su uvijek puni razumijevanja, djeca koja svakodnevno dolaze doma iz škole s pohvalama, uvijek nasmijana. Sva je ta »savršenost« proizvod ljudskoga uma; kod nekih je to odraz njih samih, njihova ličnost, a kod drugih je ona iznimno nametnuta vanjskim čimbenicima poput utjecaja drugih ljudi, tuđih očekivanja, a osobito medijskih kampanja.
Težnja k savršenstvu stvara osjećaj »sve ili ništa«, stvara crno-bijeli svijet. Ako nije savršeno, onda je nikakvo. Ako ne može biti savršeno, čemu se onda truditi, čemu onda uživati u postojećim stvarima, situacijama? Svaki neuspjeh doživljen je kao da je kraj svijeta, a on kao takav rađa strah od mogućih pogrješaka u svakom sljedećem pokušaju. Uza sve to, savršenstvo za sobom vuče potrebu osobe da joj se drugi ljudi dive.
Jedna je gospođa tijekom posjeta psihologu izjavila: »Zašto saditi cvijeće ako mu se susjed ne će diviti zbog njegova savršenstva.« Ako je to savršenstvo usmjereno na međuljudske odnose, onda osoba ima tisuću pravila kako bi se tko trebao ponašati, izgledati i kako bi stvari uopće trebale funkcionirati. A ta potreba za savršenstvom samo otuđuje osobu od drugih ljudi kako njihove slabosti, mane i nesavršenosti ne bi bile otkrivene. No upravo ta nesavršenost i moć prihvaćanja vlastitih nesavršenosti približava čovjeka savršenstvu. Vječiti moralisti uvijek imaju što reći o tome što je za koga dobro ili loše, dajući si za pravo da vrjednuju i osuđuju tuđe postupke hraneći time svoj ego, stavljajući se u nadređeni položaj u odnosu na druge ljude. No zapravo u podlozi takvoga ponašanja leži bijeg od samoga sebe, od vlastitih emocija i stvarnih potreba, bijeg od priznanja da su i oni itekako grješni, a besprijekorni moral rabe kao masku za vlastite nedostatke.
Čak ako ideal uspjeha, izgleda, morala bude na neki način i ostvaren, čovjekov će perfekcionistički um biti nezadovoljan jer nije u stanju uživati u postignutom, nego usmjerava svoju pozornost na sve one stvari koje su se mogle drukčije napraviti ili dovode u pitanje put koji su prešli. »Budi savršen« poruka je koja uvijek u sebi krije kritiku.
Budući da nitko dosad nije točno objasnio ni definirao što to znači »biti savršen« (iznimka je Isusov poziv »Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski« jer Isus nije bio perfekcionist u smislu ove teme) pitanje je kako onda i dosegnuti to zamišljeno savršenstvo. A ako se ne zna što znači biti savršen, neuspjeh je zajamčen. Ljudi koji streme iracionalnomu savršenstvu teško priznaju vlastite pogrješke, jer ne mogu sami sebi oprostiti tu nepromišljenost i to svoje nesavršenstvo.
Biti savršen nije isto što i težiti da stvari budu učinjene izvrsno. Želja da se bude izvrstan praćena je željom za postizanjem onoga što je u tom trenutku najbolje moguće. A perfekcionizam uključuje želju da se postigne ono što se uopće ne može postići, usmjeravajući svoje misli na krajnje rezultate, a ne na proces. Ljudi koji teže savršenstvu ne samo što su pravi »stručnjaci« u narušavanju vlastitoga života nego i tuđih, nerijetko života osoba s kojima su u bliskom odnosu. Oni ne samo da ne pokušavaju ugoditi drugima nego često ne prepoznaju potrebe drugih ljudi; njihova visoka mjerila za same sebe, ali i za druge, sprječavaju ih da uvide što je drugoj osobi uistinu potrebno. Stalno nezadovoljstvo i visoka očekivanja, a sve pod izlikom da život bude bolji, često dovode do pucanja prijateljstava i emocionalnih veza.
Savršenstvo u smislu perfekcionizma u sebi krije varljivu težnju za srećom. Kako biti sretan ako je kuhinja neuredna? Kako biti sretan a ne biti pohvaljen na poslu? Kako biti sretan kad je toliko mnogo pogrješaka i neuspjeha? Naime, sreća je uspostava ravnoteže u životu, stav prema životu, i svaki ju čovjek može pronaći unutar sebe. Sreća je mentalno stanje i stvara se razmišljanjem i ponašanjem. Odlika sretnih ljudi jest ta što su u stanju naći najbolje za sebe u danom trenutku, iznaći najbolje rješenje i priznati poraz. A to nikako ne uključuje potrebu za »savršenstvom«. Sreća se ne događa niti se pojavljuje kao odraz slučajnih ili sretnih okolnosti. Sreća nije u materijalnom dobru niti do nje čovjek može doći stjecanjem moći. Sreća se ne postiže namjernim traženjem, nego se sreća pronalazi dubokim zaranjanjem u vlastito ja, u sve dobre ili loše trenutke života. Jedina istinska zaprjeka koja sprječava osobu da uživa u sreći proizlazi iz njezine nespremnosti da bude to što uistinu jest.
Perfekcionizam i sreća pravi su oksimoron. Jer savršenstvo nikad nije zadovoljno, ono uvijek teži k još i još, kao trčanje maratona bez krajnjega cilja. Ljudi koji teže savršenstvu lakše se uznemire zbog svojih pogrješaka jer se plaše da bi mogli biti odbačeni i da će drugi loše misliti o njima. I stoga rjeđe traže pomoć u nekim problemskim situacijama i imaju snažnu potrebu da ih prikriju. Takvi pojedinci imaju lažna vjerovanja da će im težnja za savršenstvom omogućiti uspjeh i veće zadovoljstvo. No događa se upravo suprotno – težnja k savršenstvu put je prema nezadovoljstvu. Živjeti »savršeno«, izgledati »savršeno« i sve činiti da bude »savršeno« ne će kod osobe smanjiti osjećaje krivnje ili srama. Niti će povećati osjećaj zadovoljstva.
Takav je život lažni život koji ne dopušta osobi da bude ono što jest. Težnja k takvom savršenstvu gubitak je vlastitoga bitka i pravoga »ja«. Maske savršenstva lako padaju pa ih osoba ima potrebu čvrsto »lijepiti« čineći to da još više teži k savršenstvu. A sreća je samo još jedna od maski u nizu osoba koje teže savršenstvu.
U svoj toj zauzetosti da bude savršen, čovjek zaboravlja živjeti u trenutku. Zaboravlja vidjeti sve one nesavršene savršenosti od kojih je život satkan. Stremljenje k nekomu savršenomu životu osobu čini otuđenom od sebe i od drugih. Zanimljivo je u tom smislu jedno svjedočanstvo žene koja živi u dalmatinskom zaleđu. Spomenula je u razgovoru da prozori njezine blagovaonice gledaju na kameno brdo na kojem jedva da raste nisko raslinje, a i ono bude često spaljeno zbog velikih vrućina. I taj pogled bio je dio njezine svakodnevice, rijetko kad je obraćala pozornost na njega i bilo joj je potpuno nevažno. No u jednom je trenutku zamijetila da je njezino brdo odjednom ozelenjelo te je ostala zatečena kako to nije primijetila prije jer zasigurno tako zeleno nije moglo postati preko noći. Njezina silna želja da sve bude savršeno, da su djeca odlikaši u školi, da je ručak svaki dan napravljen savršeno, da njezin izgled bude besprijekoran i ta zauzetost potrebom »da se bude savršen« spriječila ju je da istinski živi i uživa u svakodnevnim životnim nesavršenostima. Iako se trudila svaki dan učiniti stvari savršenima, opet nije bilo dovoljno jer je možda moglo biti i bolje. Uvijek može biti bolje, ali ako osoba za to da bude još bolje plaća previsoku cijenu, valja se zapitati je li to uistinu vrijedno. Otuđenost od vlastitoga života i težnja za ispunjavanjem tuđih želja i nametnutih standarda tjera čovjeka od samoga sebe, od vlastitih osjećaja i doživljaja. Zemaljski život nije vječan i čovjeku nije dano beskrajno mnogo vremena za ostvarenje vlastitih planova i želja na zemlji. Stoga, valja se zapitati: ako bismo sutra umrli, za čime bismo najviše žalili u vremenu koje smo proveli na zemlji? Bismo li željeli da smo živjeli na drukčiji način?
Postoji pjesma »Posljednji trenutci« u kojoj je napisano: »Kad bih opet mogao proživjeti svoj život, u tom životu više bih pogrješaka činio, bez želje da budem tako savršen. Više bih se opuštao, bio bih budalast više nego što sam bio i doista bih malo stvari uzeo k srcu. Više bih gledao sunčeve zalaske, više na gore se penjao, više rijeka preplivao. Imao bih više stvarnih problema, a manje onih zamišljenih. Ali kad bih se vratio opet, nastojao bih tada ostvariti samo ugodne trenutke. Ako ne znate to, sav je život u tim trenutcima samo. Nikad ne gubi sadašnjost. Kad bih drugi put živio, ali, da, meni je sad 85 i… znam da odlazim.«
Život proveden u težnji k neostvarivu cilju, cilju obojenomu savršenstvom, nesretan je i protraćen život; to je život proveden u nezadovoljstvu, u stalnoj potrazi za izgubljenom srećom, a kao takav nije život, nego životarenje i iščekivanje nečega što nikad ne će doći.
Čovjek koji teži napretku, koji uživa u životu, stalno istražuje unutarnji i vanjski svijet i stvarnost. A takav je put nužno praćen pogrješkama i improvizacijama, drukčijim pravilima od onih na koje je naviknuo. Kao što kaže Alfred de Musset: »Savršenstvo ne postoji; shvatiti ga pravi je trijumf ljudske inteligencije, a htjeti ga postići najopasnija je od svih ludosti.«
