Nedavno, na Pepelnicu, na prvi dan korizme, sveto nas je evanđelje pozvalo na djela pokore: post, molitvu, milostinju. Isus nas poziva da to činimo u skrovitosti. Nikako sa željom da nas ljudi vide, poput licemjera: »I otac tvoj koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«
No u našoj župi već 20 godina korizma počinje biblijskim bdjenjem. To je popraćeno glasnom propagandom i uz prisutnost nekih medija. Nikako u skrovitosti. Biblija se čita od početka do kraja, i to kroz pet dana i noći. Čita se uglavnom u praznoj crkvi, a noću i u ranim hladnim jutarnjim satima to izgleda i prilično sablasno. Čitanje, uglavnom, ima samo sebi svrhu. U tu aktivnost uključeno je stotinjak osoba, čiju revnost treba pohvaliti. Na valu toga su i dvojica naših svećenika koja su tu »tradiciju« zatekla na svom dolasku.
S druge strane, u našoj velikoj gradskoj župi brojni župljani, praktični vjernici, nisu sretni zbog toga jer im sve to izgleda egzaltirano i neobično, pa i s mjerom fanatizma.
Čitati Bibliju i živjeti po Bibliji srž je naše vjere. No, neumjereno, pa i čak agresivno čitanje u mnogim vjernicima stvara neugodan dojam. Sve, pa i to trebalo bi ipak činiti »sa zrnom soli«. Ne zasjenjuje li naglasak tek na čitanju Biblije tako širok, lijep, sadržajno bogat korizmeni pokornički program?
Čitatelj
Baš čitanje Biblije – kao što pišete – trebalo bi učiniti sve drugo samo ne zasjeniti »sadržajno bogat korizmeni pokornički program«, jer i naš korizmeni program, to jest korizmeno pokorničko vrijeme svoje izvorište nalazi upravo u svetopisamskim tekstovima, kako Staroga tako i Novoga zavjeta. Na to nas je u svojim nedavnim nagovorima i homilijama, a to čini i od početka svoga pontifikata, ponovno podsjetio i papa Franjo. Zato nam se čini da je baš dobra zamisao i pastoralni pothvat da se nakon, recimo, večernje mise s pepeljenjem na Čistu srijedu u otajstvo Isusovih 40 dana kušnje u pustinji i našega liturgijskoga korizmenoga 40-dnevnoga hoda do Uskrsa »uroni« baš uz Sveto pismo koje se čita na biblijskom bdjenju koje slijedi, tamo gdje ga je moguće organizirati. Svjesni smo da mnoge župe to zapravo i ne bi mogle bez većih poteškoća.
No pođimo od početka Vašega pitanja u kojem nam se učinilo da Vam smeta samo »glasna propaganda« vezana uz tu, u Vašoj župi sada već dugogodišnju tradiciju koja prema Vašim riječima ipak okuplja lijep broj uključenih u nju. Pri tome Vam, ako dobro razumijemo, smeta što se o toj inicijativi (možda) govori previše glasno i što se ona ne događa u skrovitosti, kako nam poručuje i Isus čije riječi citirate. Slažemo se s Vama: neke inicijative u koje smo osobno uključeni, a koje bi nas mogle dovesti do oholosti i nadutosti, doista je potrebno – zbog našega mentalnoga i duhovnoga zdravlja i higijene – činiti u tajnosti, u skrovitosti srca. Da se ne uznesemo, da nas ljudi ne bi zbog toga slavili i hvalili, te nas time i oni ne bi doveli u napast da o sebi počnemo misliti kao da smo bolji od drugih, da smo »posebni«. Takvo skrovito djelovanje od nas doista traži i naš Gospodin. I to je jedna strana medalje, rekli bismo ona u kojoj nas Bog odgaja pojedinačno i na taj način čisti dušu od bilo kakve uznositosti i oholosti.
S druge strane, kada je riječ o zajedničkim – pa i pastoralnim – aktivnostima, čini nam se da je upravo potrebno o njima govoriti jer se na taj način, u najboljoj namjeri, pozivaju i drugi vjernici ne samo da »navrate« u crkvu, nego da se i sami – ako je to i kako je to moguće – uključe u te inicijative. »Vi ste svjetlost svijeta« (Mt 5, 14), rekao je Isus svojim učenicima i nastavio: »Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima« (Mt 5, 16). Mislimo da je ovdje baš o tome riječ – da nas Bog svojom Božjom pedagogijom potiče da činimo dobra djela i da budemo i svjetlo svijeta i sol zemlje. To je ta druga strana odgojne »Božje medalje«, Božje pedagogije: nisam u središtu ja, nego je u središtu zajednica, svi njegovi učenici koji trebaju svjedočiti, davati primjer, naviještati ga i propovijedati s krovova, ići »sve do na kraj svijeta«.
Tužno je, i u tome se opet slažemo s Vama, što se mnoge vrijedne pastoralne inicijative – pa i čitanje cijele Biblije na biblijskom bdjenju – ne prepoznaju, pa su tako mnoge naše crkve i mnoge naše župe prazne ili gotovo prazne na molitvama križnoga puta, krunice i ostalih pobožnosti, klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, pa čak i na misama na kojima se u redovitim prilikama okuplja tek manji postotak vjernika naših župa. Dakako, u ovim izvanrednim okolnostima prouzročenima koronavirusom treba se držati ne samo uputa naših vjerskih poglavara, nego i građanskih vlasti, pa se moramo pridržavati i mjera vezanih uz okupljanja većega broja ljudi.
No u redovitim prilikama to bi ipak moglo i moralo biti drugačije, pa je i ovo korizmeno vrijeme ujedno prigoda svima nama da se upitamo što činimo osobno, kao vjernici, da to bude drugačije; da vjerski i vjernički život u našoj župi živi »punim plućima« zahvaljujući i nama i našemu sudjelovanju. Korizma je prigoda upravo za sve ono što i Vi u uvodu u svoje pismo pišete i na što potičete: za post, molitvu i milostinju. Ovo nam je vrijeme dano da i sami postimo i molimo da takve inicijative zažive još jače, u drugom »duhu i ruhu« ako je potrebno, kako bi se – tamo gdje ih ima – izbjegli mogući nesporazumi, pa i nezadovoljstvo pojedinih vjernika, koje ste i Vi izrazili u svom pismu. Pokušajte misliti na taj način, moliti i razgovarati i s drugima, te tako – u duhu istine – ukloniti moguće nesporazume u svojoj župi koja bi i po toj inicijativi mogla biti primjer drugim župama, ali ujedno poticaj vjernicima Vaše župe da se jače, zauzetije i otvorenije zauzmu i sudjeluju ne samo u biblijskom bdjenju, nego i u ostalim korizmenim pobožnostima i duhovnim sadržajima koji su im ponuđeni – za njihov i zajednički duhovni rast.
