Ususret najvećemu godišnjemu zavjetnomu hodočašću Zagrepčana koji će ove godine 9. i 10. rujna 300. put hodočastiti Majci Božjoj Bistričkoj u Mariju Bistricu, pozornost valja svratiti i na one u Zagrebu koji žive bez krova nad glavom; na zagrebačke beskućnike. Crkva i njezine ustanove, pogotovo Caritas Zagrebačke nadbiskupije i sestre Majke Terezije – misionarke ljubavi, o njima se neumorno brinu. No u posljednje vrijeme s njima iz »civilnoga sektora« surađuje te je pokrenula niz akcija Vesna Ribarić, umirovljena pravnica koja se godinama bavi humanitarnim radom. Cijeneći crkvenu brigu za beskućnike, ona na poseban način djeluje da se o njima aktivnije brinu i ustanove Grada Zagreba, to jest lokalne vlasti.
Nakon djelovanja u udrugama prije tri i pol godine pokrenula je humanitarnu građansku inicijativu »Od srca do srca«. Riječ je o maloj skupini volontera koji djeluju bez hladnoga pogona kakav inače imaju udruge; kreću se po gradu i izravno komuniciraju s osobama u potrebi te im pomažu u hrani, odjeći i higijenskim potrepštinama, ali s njima i razgovaraju, upoznaju ih te ih nastoje psihološki i duhovno ojačati.
Kako poneke osobe u potrebi i ne znaju da prema zakonu imaju pravo na socijalnu naknadu, volonteri ih informiraju, potičući ih na iskorak prema boljemu životu. Nakon potresa inicijativa je pomagala potrebitima na području Banovine, istodobno pomažući beskućnicima i socijalno ugroženim osobama u Zagrebu, čiji se broj tijekom pandemije popeo i do 150. Vesna Ribarić za svoj je rad 2021. dobila nagradu »Ponos Hrvatske«, a u medijima se češće pojavljuje od kraja lipnja kada je problem zdravlja beskućnika eskalirao na zagrebačkom okretištu tramvaja Črnomercu.
S porastom temperatura ondje su se počele okupljati osobe bez doma, vrlo narušena zdravlja. Za razliku primjerice od Pule koja ima prenoćište, Čakovca koji ima stambene zajednice i Rijeke koja ima hospicij, Zagreb nema adekvatno riješen problem beskućništva. Na opetovane upite i poticaje volonterke Ribarić gradska je vlast, rekla je, kurtoazno odgovorila, ali nije ništa konkretno poduzela.
Krajem lipnja Vesni Ribarić su dojavili da među beskućnicima na Črnomercu ima nekoliko teško bolesnih ljudi, da jednomu muškarcu zbog gangrene na nozi čak crvi izlaze iz otvorene rane. Pošla je onamo i pozvala hitnu pomoć, koja je uskoro i došla. »Nažalost, bolesnik nije htio u bolnicu na pregled, a djelatnici hitne pomoći nisu ga pregledali na licu mjesta kako bi utvrdili je li stanje za hitnu intervenciju. S pretpostavkom da takva situacija potencijalno ugrožava javno zdravlje obratila sam se Zavodu za javno zdravstvo. Ubrzo sam dobila odgovor kako će sve biti učinjeno da bi se unaprijedilo zdravstveno stanje beskućnika, međutim do danas nije bilo pomaka nabolje«, rekla je volonterka Ribarić. O toj je situaciji višekratno izvijestio portal »Zagreb.info« kako bi svrnuo pozornost građana i mjerodavnih na problem. No problem je, zapravo, mnogo veći. Pandemija, rat u Ukrajini, uvođenje eura i inflacija povećali su siromaštvo najranjivijih društvenih skupina.
Već tri i pol godine umirovljena pravnica Ribarić i njezini kolege volonteri na zagrebačkom željezničkom Glavnom kolodvoru, kod »Lokomotive«, dijele i nekoliko puta tjedno, ovisno o donacijama, priručne večernje obroke osobama u potrebi. Onamo svatko može doći i dobiti sendvič ili pecivo s jogurtom, što se već nađe. Pučke kuhinje pružaju kuhane obroke na licu mjesta, a u nekim slučajevima hrana se može ponijeti i kući, no volonteri dijele manje, suhe međuobroke i higijenske potrepštine koje stanu u naprtnjaču. Broj osoba koje dolaze na te podjele hrane kreće se oko 60, a zimi je i veći.
»Nisu svi oni beskućnici, neki su u potrebi jer žive od malih mirovina. Prošle zime hranili smo 150 ljudi.
U siječnju je pronađeno šest mrtvih ljudi bez doma, a sada se na Črnomercu okuplja skupina beskućnika od kojih neki imaju gangrenu«, rekla je Vesna Ribarić za Glas Koncila. Doživjela je i loših iskustava, zbog kojih je uvela pravilo nulte tolerancije na drogu, alkohol i kocku, no to je nije pokolebalo.
»Prisutnost siromaštva u Zagrebu povećala se zbog pandemije i potresa jer je mnogo ljudi ostalo bez posla, a poraslo je i obiteljsko nasilje. Neki su imali kredite koje odjednom više nisu mogli otplaćivati ili su bili jamci. Najviše ljudi u potrebi dolazi iz Slavonije. Jedan je čovjek iz Požege, primjerice, rekao da u Zagrebu barem može prikupljati boce i od toga preživjeti. U teškim situacijama neki se snađu, a neki ne; starijim je ljudima teže se snaći. Većina beskućnika i potrebitih polako padne u depresiju ili postanu anksiozni. Kada ljudi vide beskućnike, obično pomisle da su oni sami krivi za to. Priče su doista različite; svatko se u trenutku može naći u potrebi. Čak se i jedan mladi magistar informatike kojega poznajem našao u toj situaciji; pomogli su mu i snašao se. Drugi pak, nekada ovisnik o drogama, promijenio se, obratio, pronašao je snagu u vjeri. Svaki mi dan šalje pozdrav s nekom duhovnom mišlju«, rekla je sugovornica.
»Mnogi među potrebitima imaju tjelesne ili psihičke bolesti, ali mnogi su i radno sposobni. Takve je osobe nužno potaknuti da se vrate u svijet rada i pomoći im u tome. Smisao je vratiti dostojanstvo čovjeku. Ako ga se pusti da tone, ništa se nije učinilo«, pojasnila je.
»Problem nastaje ako je netko predugo na cesti: tada krene u alkohol, drogu ili kocku i s vremenom sve više mentalno tone. Takvim je osobama onda doista teško pomoći, potaknuti ih da se ‘dignu’, da promijene nešto u svojem životu«, objasnila je i dodala: »Ne može se svakomu pomoći.«
Životne priče potrebitih koje je ispričala umnogome potvrđuju ono što je fra Vladimir Vidović, voditelj pučke kuhinje na Svetom Duhu, rekao u prosincu 2022.: povećava se opseg nove kategorije siromašnih – umirovljenika s nedostatnim primanjima.
No nadu daje to da su neki bivši beskućnici postali redoviti volonteri »Od srca do srca«. Tako je Marijan Ožegović, bivši hrvatski branitelj, već dugo desna ruka volonterki Ribarić, prati je u gradskim obilascima i pomaže nositi donacije. Točan broj beskućnika nije poznat jer mnogi nisu prijavljeni u centrima za socijalnu skrb, a posebno su ranjive žene beskućnice. »Treba im omogućiti da se socijaliziraju i vrate, a ne da ih skupljamo po izgorjelim barakama. Ne smijemo zaboraviti da su to ljudi«, rekla je volonterka Ribarić.
Inicijativa uspješno surađuje s Laurom Katarinom Jagodić, voditeljicom Caritasa u župi blaženoga Augustina Kažotića; župni Caritas donira kruh volonterima inicijative »Od srca do srca«, a oni ga dijele potrebitima.
U Zagrebu postoje tri prihvatilišta za beskućnike: Misionarke ljubavi u Jukićevoj primaju dvadesetak osoba, Caritasovo prihvatilište u Sesvetskom Kraljevcu može primiti 21 korisnika, a najveće prihvatilište Gradskoga Crvenoga križa u Velikoj Kosnici, »Dobri dom« pokraj Velike Gorice, ima smještajni kapacitet od 200 kreveta.
Udruga »Dom nade« u Harambašićevoj mjesto je gdje osobe bez doma mogu oprati i osušiti rublje te obaviti osobnu higijenu, a imaju i poludnevni boravak za beskućnike, kao i udruga »Pet plus«. Hrvatska mreža za beskućnike okuplja fizičke i pravne osobe koje nastoje unaprijediti kvalitetu života beskućnika i socijalno ugroženih osoba. Od udruga najpoznatije su »Ulične svjetiljke«, »Ulični fenjer« i »Fajter« čiji korisnici prodaju istoimene časopise. S »Fajterom« surađuje i Vesna Ribarić, kao i s »Domom nade« i udrugom »Pet plus«. U Caritasovim pučkim kuhinjama korisnici mogu dobiti hranu bez predočenja osobne iskaznice, koju mnogi beskućnici nemaju. Ipak, činjenica je da sve navedeno u Zagrebu nije dovoljno; postojeća prenoćišta imaju malo kapaciteta, hospicija nema, a u Veliku Kosnicu ljudi nerado idu. »Zagrebu treba veće prenoćište za beskućnike s privremenim dnevnim boravkom. Tako ljudi ne bi bili na cesti bez liječničke skrbi, no bili bi potaknuti aktivirati se«, rekla je Ribarić.
»Imamo dobre zakone i strategije, no one se ne provode. Primjerice, 2020. lansiran je projekt Hrvatske mreže za beskućnike ‘Nova perspektiva za beskućništvo’. Pitam se što je od toga provedeno. Zakon o socijalnoj skrbi treba bolje definirati pojam beskućnika, a ustanove uskladiti svoje djelovanje«, napomenula je. Ujedno je podsjetila da sadašnja gradska vlast nije upotrijebila svoje nekretnine za prenoćište. »Pisala sam pravobraniteljici Lori Vidović i gradonačelniku Tomaševiću; dobila sam odgovor koji navodi što već postoji za beskućnike i potrebite, no ne i odgovor na pitanje kako riješiti situaciju stvarnih ljudi na cesti. Doista nam trebaju interdisciplinarni timovi koji bi se kretali po terenu, utvrđivali stvarno stanje i svakoj osobi pristupili individualno kako bi se stvarno pristupilo rješavanju problema.«
Andrea Kozar Pasanec, voditeljica Odsjeka za privremeni smještaj beskućnika Gradskoga društva Crvenoga križa Zagreb, u svom se odgovoru složila s Vesnom Ribarić; napomenula je da je postojao projekt stambenih zajednica kojemu je cilj bio privremeno smjestiti, resocijalizirati i zaposliti beskućnike, no po završetku projekta nov projekt nije započeo.
