Licemjerje je nažalost česta pojava i rijetko tko se barem jednom u životu nije susreo s licemjernom osobom. A osobito je današnje društvo »obogaćeno« licemjernim ljudima i vrlo lako ih je pronaći u svakom kutku socijalnoga prostora, od pojedinih članova obitelji, susjeda i takozvanih prijatelja do radnih kolega i onih u javnom životu, osobito među političarima.
Odnos s takvim ljudima vrlo je toksičan jer osoba nikad ne može znati što ta licemjerna odnosno dvolična osoba misli i jesu li njezine radnje i ponašanja uistinu iskreni. Još su toksičniji dvolični pojedinci koji se licemjerjem koriste radi ostvarenja vlastitih ciljeva, zadovoljenja potrebe za moću, ne prezajući od toga da se koriste svim sredstvima koja će im omogućiti ostvarenje njihovih nauma.
Dvoličnost je ljudska osobina koju nitko ne će priznati da ju posjeduje i nije ju uvijek lako prepoznati. Najčešće se ogleda u sustavnom kršenju određenih sustava vjerovanja, vrlina, stajališta i standarda za koje osoba navodi da ih se drži i da je određuju. I ni jedna vanjska »sila« ne tjera osobu da jedno misli, a drugo radi, nego osoba samu sebe, jer svatko želi biti (ili se prikazati) kao osoba vrijedna hvale, divljenja, nesebična, altruistična, dobrohotna. Svaka osoba želi ostvariti neke ciljeve u životu, no neki ciljevi nisu u potpunosti društveno poželjni. I svatko tko želi ostvariti određene naoko neprihvatljive ciljeve, u velikoj je opasnosti da bude okarakteriziran kao loša i zla osoba. I tada nastupa dvoličnost, kao bijeg od društvene osude, koja omogućava zadržavanje privida sebe kao dobre i divne osobe koja je uklopljena u društvene norme i društvena očekivanja, s najmanjim mogućim rizikom da će je odbaciti njoj važne osobe.
Kad bi osoba izrekla svoj pravi cilj koji je u neskladu s trenutačnim normama, izložila bi se velikomu riziku da izgubi svoju pozitivnu socijalnu sliku. No stvarni nesklad leži u samoj osobi, u nedostatku njezine autentičnosti, u potrebi da se svidi svima i u svakoj situaciji, da se izbjegne bilo koja konfliktna situacija ili situacija u kojoj će osoba morati iznijeti vlastito mišljenje koje bi moglo biti suprotno od mišljenja većine, čime je i rizik od moguće osude veći. Takvi se problemi najčešće temelje na unutarnjim strahovima osobe, a ponajprije u strahu od odbacivanja i u nedostatku samopouzdanja. Sumnja u sebe i vlastitu prikladnost te ovisnost o mišljenjima drugih uzrokuje strah od samoga sebe, praćen strahom od neuspjeha, a uzrok tim strahovima treba tražiti u ranom djetinjstvu.
Društvo nameće svoje vrijednosti i načela – kako živjeti ispravno, što je dobro, a što nije, što se podupire, a što ne. Pojedinac kojega »krasi« sniženo samopouzdanje teži ispuniti očekivanja okoline, odustaje od svoje stvarne prirode, lako se izgubi u vanjskim idealima i s vremenom postaje ono što drugi žele da bude, sve s ciljem da bude voljen i prihvaćen. A dvoličnost vrlo lako omogućava osobi da izbjegne sagledavanje vlastitih nedostataka i stjecanje uvida u vlastitu odgovornost za moguće neuspjehe.
Strah od odbacivanja, kao jedno od temelja i uzroka dvoličnosti, uglavnom se svodi na strah od samoga sebe, temeljen na slici o sebi kao inferiornoj osobi, praćeno samoprijezirom. Osobe vođene tim strahom vjeruju da će njihova ponašanja biti osuđena i da će drugi reagirati podrugljivo i s odbacivanjem. Strah od odbacivanja i osjećaj povrijeđenosti reakcija je na odbacivanje koje je osoba doživjela od njoj važne osobe, od osobe čiju naklonost želi steći, a zapravo je težnja za prihvaćanjem i pretjerana potreba za ljubavlju i divljenjem. Kada želja za ljubavlju i divljenjem postane imperativ i kada želja za prihvaćanjem od svih i u svakoj situaciji, i to pod svaku cijenu, postane sastavni dio života, dvoličnost i licemjerje zavladaju svakodnevnim ponašanjem pojedinca.
Nema osobe koja nije iskusila odbijanje i odbacivanje barem jednom u životu i iako nitko ne uživa u odbijanju, neki su ljudi osjetljiviji. Pojedinci koji imaju visoku osjetljivost na odbacivanje uvelike su uplašeni, u stalnoj težnji da udovolje svima, da se svide svima, da dijele tuđe mišljenje, iako je ono u suprotnosti s njihovim osobnim stajalištima. Taj intenzivni strah od odbacivanja prerasta u stanje uma koje onemogućava osobu da bilo što radi ili govori, postajući ovisna o tuđem priznanju i odobravanju. Takav strah suspreže osjećaje, dovodi pojedinca u stanje stalne brige kakve će biti tuđe reakcije, blokirajući kreativnost, produktivnost, maštu, sprječavajući ga u ostvarenju autentičnosti. Na tom putu straha, kada se gubi vlastiti identitet, snagu gradi dvoličnost i licemjerje. Jer dvoličnost vođena tim strahom omogućava osobi da stvori privid prihvaćenosti.
Uzroke najčešće treba tražiti u djetinjstvu i adolescenciji. Djeca koja nisu bila istinski prihvaćena i čije su emocionalne potrebe često bile zanemarene, kako bi »preživjela« u psihološkom smislu, naučila su »kupovati« roditeljsku ljubav. Djeca koja su imala naglašeno kritičke roditelje koji su slali poruke djetetu da nije vrijedno, da je drugačije, iskusila su odbacivanje koje je stvorilo plodno tlo razvoju straha odbacivanja u emocionalnim i socijalnim odnosima.
Licemjerje se usvaja i učenjem po modelu, imitiranjem roditeljskih postupaka. A zajedničko je svoj djeci koja odrastaju u »kulturi« licemjerja neizvjesnost i nezadovoljene potrebe za bezuvjetnom ljubavlju, toplinom i prihvaćanjem. Bol i patnja neizostavni su u njihovu odrastanju, a sebičnost i bezosjećajnost temeljni su načini ophođenja s njima.
Dvolične osobe u kojih prevladava strah od odbacivanja boje se podijeliti vlastito mišljenje, ugađaju drugim ljudima, samopoštovanje grade na društvenoj dopadljivosti, ne osjećaju se ravnopravno u grupi, teže biti netko drugi, govore i rade nešto samo radi prihvaćanja. Čak i kad se to ne slaže s njima i u suprotnosti je s njihovim pogledom na život, govore svakomu ono što taj želi čuti. Licemjerje u sebi nosi izbjegavanje konfrontacije, pasivnu agresiju, distanciranje u emocionalnim i socijalnim odnosima kako njihovo pravo »ja« ne bi izbilo na površinu. Licemjerje je nasušna potreba čovjeka da bude voljen i prihvaćen bez prosuđivanja i propitivanja.
Licemjerje u svojoj biti znači prikazati se drugima u pozitivnom svjetlu, s pozitivnim osobinama, pretvarajući se da je osoba drugačija nego što uistinu jest, a sve s ciljem zadobivanja tuđe naklonosti i stvaranja visokoga mišljenja o sebi. Naglasak je stavljen na dobivanje naklonosti, a ne na izravno koristoljublje. Licemjerna osoba svoje ponašanje uvijek kreira po drugom pa se tako lažno dodvorava, smije se i kad joj nije smiješno, laska, podilazi, slaže se sa svim, glumi svoju ulogu punim sjajem.
Licemjerje je nemoralna osobina, utemeljena na lažima, ogrnuta brojnim maskama. Tom se osobinom pokušava neispravno prikazati ispravnim, manipulirajući svijetom, skrivajući prave osjećaje i istinu te nerijetko optužujući druge za vlastite pogrješke.
Licemjerne su osobe usredotočene na zadovoljavanje svojih potreba i ostvarivanje vlastitih interesa, a ne na druge ljude i na izgradnju zdravih odnosa. Drugi ljudi za njih su samo pojava koja postoji u njihovoj okolini i koja može biti korisna za ostvarenje nekoga cilja, ali ujedno ugrožavajuća za njih i njihove potrebe i životne planove. Licemjerje je prožeto obmanama i manipulacijama koje dvoličnim osobama služe kao način komunikacije s drugima, prikazujući vrline koje nemaju, osjećaje koje ne osjećaju i svjetonazore koje nemaju kako bi obmanuli druge i naveli ih da ispune njihove zahtjeve i potrebe.
Bliskost i intimnost za sobom povlače osjećaj izloženosti, a time i ranjivosti. Izbjegavajući bliskost, dvolične se osobe štite od moguće povrjede njihova ionako krhkoga ega. Zatvorenost i distanciranost glavna je obrana od mogućih razočaranja. Licemjerne osobe rijetko kad dijele s drugim ljudima svoja razmišljanja, stajališta i životna iskustva, ne otkrivaju svoje namjere i planove. Bez obzira na to kroz kakve životne oluje prolaze, u interakcije ulaze nudeći ljubaznost. Velika većina takvih pojedinaca ne zna što je bliskost i intimnost i kako se ponašati u takvim situacijama. Bliskost i intimnost zahtijevaju razotkrivanje, ogoljenost i prikazivanje sebe sa svim svojim manama i vrlinama, što izaziva intenzivan strah i visoku razinu frustracije u licemjernih osoba. Ta ogoljenost onemogućava bijeg u lažnu sliku sebe, čime je mogućnost povrjede veća i strah od gubitka velik. Licemjerni ljudi ne poštuju druge, podcjenjuju njihovu inteligenciju i sposobnost da ih prozru i prepoznaju njihove skrivene namjere. Usmjereni su na zadovoljavanje svojih potreba i ostvarivanje svojih interesa, a ne na druge ljude. S velikom preciznošću mjere svoje riječi, a za različite ljude imaju i različita »lica«, ovisno o tome jesu li ih procijenili kao »korisne« ili »štetne«, bitne ili nebitne za ostvarenje vlastitoga puta.
Veoma se trude »osvojiti i šarmirati« za njih korisne pojedince, one »štetne« pokušavaju na sve moguće načine izbjeći kako im ne bi privukli pozornost, a manje bitne ili pak nebitne osobe smatraju toliko nevažnima da se i ne trude skriti svoje pravo lice.
Pokušaj mijenjanja licemjerne osobe uistinu je uzaludan posao, jer da bi se nešto moglo promijeniti, osoba mora biti svjesna vlastitih nedostataka. Licemjerna je osoba rijeko kad svjesna svojih postupaka, rijetko kada je svjesna da je naštetila drugoj osobi i rijetko kada je svjesna da je njezino ponašanje nemoralno. Licemjerne su osobe toksične, s nedostatkom empatije, koju glume samo ako im je potrebna da dosegnu svoj cilj. Nedostatak jasnih životnih vrijednosti i uporišta onemogućava im stjecanje boljega uvida u sebe, a granice između onoga pravoga »ja« i brojnih maski koje svakodnevno nose toliko su nejasne da su izgubljeni u svom bivanju.
Koliko god su toksične za ljude koji ih okružuju, licemjerne osobe najviše truju vlastitu sreću jer rijetko kada mogu postići životno zadovoljstvo i emocionalnu dobrobit. Mudrost leži u prepoznavanju takvih osoba i njihovu izbjegavanju.
