Započela je predizborna kampanja, iako još službeno neproglašena. Kupovanje naklonosti birača postalo je opća pojava. Pravo je umijeće prepoznati prave ljude i prave stranke kojima se može s povjerenjem dati glas i tako se nadati da se može utjecati na vlastitu budućnost. U Hrvatskoj s manje od 4 milijuna stanovnika trebao bi biti manji broj stranaka i strančica. Nažalost, broj stranaka se povećava, posebno pred izbore. Povećava se i broj glasača unatoč smanjenju broja stanovnika. Trebalo bi konačno shvatiti da je Hrvatska premala za tako velik broj stranaka. Zato je svako dosadašnje predizborno razdoblje više sličilo na aktivnosti folklornih društava nego na ozbiljnu predizbornu kampanju. Neki čelnici stranaka ponašali su se, a ponašaju se i danas, kao seoski starješine ili mali plemenski poglavice, a ne kao odgovorni političari koji žele ostvariti veći utjecaj u političkom prostoru. Sami sebi davali su, a daju i danas, mnogo veću važnost nego što bi je imali s obzirom na njihovo moguće biračko tijelo.
Polazište analize trebaju biti dobri i loši učinci političara i politike koja je do sada vođena. Građani Hrvatske moraju se politički probuditi i osvijestiti, neovisno o tome jesu li za »lijeve« ili »desne« opcije ili za razne »centre«.
Ponovno se najavljuju mogućnosti koalicija, principijelnih i neprincipijelnih, a sve s ciljem da se dođe na vlast. Istodobno jedni drugima predbacuju neizrečene namjere za neke koalicije, kao da čitaju jedni drugima misli. Bit će teško prosječnomu biraču snalaziti se u gomili obećanja i predbacivanja bivših grijeha i propusta, pa čak i iz daleke prošlosti. Iz odnosa prema mogućim koalicijama očito je da jače političke stranke nisu opterećene potrebom koalicije.
U tom današnjem predizbornom nadmetanju stranaka i raznih nezavisnih lista koje će se još pojaviti više se nadmeću osobnosti pojedinaca nego stranke sa svojim nacionalnim programima. Zbog toga građani postaju više promatrači i navijači, umjesto da ih se upozorava da je njihova dužnost, a ne samo pravo svojim glasom odgovorno odlučiti o vlastitoj sudbini na osnovi stranačkih programa i procjena njihove ostvarljivosti.
Ipak, osjeća se napredak jer su ljudi počeli shvaćati da nije dovoljno nekritičkim automatizmom prihvaćati neku političku stranku ili nezavisnu listu, nego treba prosuđivati i dosadašnje učinke određene stranke i moralni lik njezinih kandidata i njezinih dužnosnika u vlasti.
Tek nakon takvih prosudba ukupnoga djelovanja dosadašnje politike vladanja i njezinih posljedica u svakodnevnom životu te usporedbom s nuđenim politikama promjena koje nudi oporba treba svatko za sebe po svojoj savjesti odlučiti za kakav će se program i za kojega kandidata opredijeliti. Odluku mora donijeti svatko za sebe, polazeći od svojega sadašnjega položaja, pamteći i obećanja koja su mu davana prigodom posljednjih izbora, sve prosuđujući na vlastitom iskustvu, jesu li i u kojem opsegu davana mu obećanja i ostvarena. Zato, radi pomoći biračima i neke vrste odgoja za demokraciju, pokušavamo objasniti još neke pojave i ponašanja na koje treba misliti prije odluke komu dati povjerenje.
Prije svega valja upozoriti da veće promjene ne mogu jamčiti novoprobuđene ili novoosnovane izvanparlamentarne stranke ni razne nezavisne liste, javnosti poznatih ili nepoznatih pojedinaca, koji se koriste populističkim obećanjima ili se pozivaju na svoje osobne uspjehe, posebice stručne ili gospodarstvene. Jedno je voditi politiku države, a drugo je biti uspješan u gospodarstvu, medicini, znanosti i sl.
Valja upozoriti i na selitelje iz jedne stranke u drugu. Treba se upitati gdje su bili i što su radili do sada, zašto su se »promijenili«, odnosno zašto mijenjaju stranački »dres«. Takvi u pravilu ne prolaze izborni prag, a svojim iznenadnim zanimanjem za politiku usitnjavaju biračko tijelo. Ako već imaju interes i volju za politiku, zašto se nisu uključili u djelovanje neke poznatije stranke, čiji program najviše odgovara njihovim stajalištima, kako bi svojim znanjem pridonijeli jačanju i ugledu određene stranke? Tek nakon tako postavljenih pitanja i prosudaba treba dobro prosuditi kojim su se razlozima vodili.
Oprez je potreban i prema nekim bruxelleskim zastupnicima koji se nude novim strankama, a ne svojim bivšim. Njima uskoro istječe mandat u EU-u, koji su stekli kao predstavnici svojih na brzinu osnovanih stranaka ili nezavisnih lista, koje sada ne postoje ili su marginalne. Zato im je potrebna nova stranačka baza za ponovno delegiranje u parlament – europski ili hrvatski. Nadaju se da će u jednom od toga uspjeti. To su neke vrste politički uhljebi.
Sumnje trebaju pobuđivati i dosadašnji postizborni prebjezi, koji su u prethodnim izborima ulazili u Sabor na listi jedne stranke, a nakon toga su odmah »shvatili« da se više ne slažu s programom svoje stranke. Moglo bi se ironizirati: »ne slažu se više sa svojim mišljenjem«. Neki od njih proglašavali su se »nezavisnima«, a zapravo su se prodavali. Takvi pojedinci, pogrdno zvani »žetončići«, »preletači«, »kameleoni«, »ptice selice« i slično, ugrozili bi povjerenje biračkoga tijela, a to vrijedi i za političke stranke koje bi ih stavile na svoje liste. Takvih pogrješaka trebaju se osobito čuvati parlamentarne političke stranke, kako zbog takvih pojedinaca na vlastitim listama ne bi izgubile dio svojih dosadašnjih birača, koji bi to mogli doživljavati kao izdaju. Dakle potrebno je određeno »političko provjetravanje« kako bi u konkurenciji za vlast ostali neokaljani ljudi bez prtljage moralnih sumnja.
Svaki građanin kao birač prije izbora trebao bi smireno prosuditi koja stranka svojim programom jamči najbolja rješenja za većinu njegovih, ali i zajedničkih problema.
