U danima »nove normalnosti« svjedočimo »velikomu događaju« koji može biti okidač za povratak i brojne promjene u domovini – tako, naime, razmišlja dr. Tado Jurić, docent s Odjela za povijest Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta iz Zagreba. Ova je globalna pandemija koronavirusa izazvala krizu, a upravo u tim trenutcima prvi su na udaru uvijek stranci. Ovakve krize ponovno pokazuju koliko je nacionalni koncept države bitan jer se sve strateške odluke država donose unutar granica. Zbog te nove stvarnosti te zahvaljujući najnovijim demografskim podatcima o iseljavanju, dr. Jurić govori za Glas Koncila o pomirbi iseljene i domovinske Hrvatske, problemima s kojima se suočavaju hrvatski iseljenici u iseljeništvu, ali i o tome što treba promijeniti kako bi se iseljenici vratili…
»Ova je kriza i prilika za okretanje nove stranice. Naime, s jedne strane iseljenici su uvidjeli da odluka o odlasku, životu i velikoj zaradi u inozemstvu krije brojne zamke i neugodnosti o kojima nisu imali pravu predodžbu, a i političke su elite konačno uvidjele da bez ljudi nema ni ekonomije ni države, pa ne će biti ni njih. Mnogi su iseljenici shvatili da objektivno u iseljeništvu znatno teže žive nego što bi ikada u domovini, no i političke su elite shvatile da ljudima moraju pružiti utemeljenu nadu, a ne prazna obećanja bez pokrića. Čini se pak da više nitko od njih ne dovodi u pitanje nužnost beskompromisne borbe s korupcijom, rođačkim zapošljavanjima u javnoj i državnoj službi te neučinkovitim i selektivnim pravosuđem. Hrvati su u inozemstvu spremni na puno više odricanja, trpljenja i patnje nego u domovini samo zato što vjeruju da će im se taj trud tamo isplatiti. Sad je vrijeme da se preokrene taj trend. Odnosno sad je vrijeme da hrvatski političari pokažu svoju veličinu i pruže ruku pomirenja, učine konkretne poteze i daju utemeljenu strategiju za njihov povratak«, napominje dr. Jurić i ističe da u prvoj fazi preseljenje može izgledati kao ispunjenje snova, no u situaciji ekonomske krize i drugih izazovnih trenutaka uočljiv je strah društva zemlje prihvata od gubitka posla zbog prisutnosti stranaca.
Kad je riječ o problemima s kojima se suočavaju Hrvati u iseljeništvu, istraživanja tima dr. Jurića upozorila su na više čimbenika, a kao najčešći se ističu psihološki nedostatak dragih osoba, osjećaj stranca u tuđoj zemlji, preuzimanje tuđega identiteta.
O tome dr. Jurić detaljnije kaže: »Psihološki nedostatak dragih ljudi i rodbine osjeća se kao velik nedostatak boravka u stranoj zemlji. Iseljenici sa sobom nose emotivni uteg svega onoga što su ostavili jer bilo je i stvari koje su voljeli, koje im nedostaju, koje i nisu htjeli napustiti, a suočavanje s tim sjećanjima nije nimalo ugodno. Iseljenik se, također, osjeća uvijek kao stranac u tuđoj državi. Domicilno stanovništvo dobro zna da ga nikakva ljubav prema dotičnoj državi nije dovela da u njoj živi i radi, nego smatra da je došao zbog veće i brže zarade. Djeca pak iseljenika s vremenom preuzimaju obilježja drugih kulturnih identiteta, istodobno odražavajući i prenesenu baštinu iz domovine roditelja. A upravo zbog te kombinacije oni nerijetko bivaju smatrani strancima kako u vlastitom okruženju tako i u zavičaju svojih roditelja. Mnogi navode problem pri porodu što nema ‘baka-servisa’ ni rodbine i prijatelja u blizini za pripomoć. Ženidba ili udaja za stranca ili strankinju može poremetiti ili čak onemogućiti sve osobne planove povratka. A kulturološke razlike često negativno utječu na bračnu harmoniju. Mnogi nastoje što prije zaraditi što veću ušteđevinu pa počnu raditi dva-tri posla kako bi što prije stekli neki kapital pa si naškode kako fizičkom tako i psihičkom i duhovnom zdravlju.«
Tijekom istraživanja mišljenja o povratku uvidjeli su da hrvatski iseljenici odluku o povratku u domovinu donose na temelju kombinacije čimbenika privlačenja i potiska. Što su ti čimbenici pojašnjava dr. Jurić. Povratnici kao glavne čimbenike privlačenja domovini navode obiteljske i emocionalne razloge, želju za izgradnjom boljega društva ili pokretanje vlastitoga biznisa, a kao glavne čimbenike pritiska navode ekonomske (promjene u razini plaće u zemlji useljavanja, nesigurnost radnoga mjesta zbog ekonomske krize) i emocionalne razloge (nedovoljna integriranost u novoj zemlji, osjećaj »vječitoga stranca«) te »spas« od stalnoga vaganja opcija ostanka i povratka koji troši psihološke i duhovne snage pojedinca koji nerijetko ostane »blokiran« u takvu stanju.
»U međuvremenu su mnogi hrvatski iseljenici uvidjeli da iseljavanje nije uvijek rješenje, i pogotovo ne za sve, jer ne uspiju svi stvoriti novi zadovoljavajući život u Njemačkoj i Irskoj. Neupitno se za mnoge iseljavanje pokazalo životnim razočaranjem, a mnogi svjedoče i o tome da ih je sram vratiti se u domovinu zbog osjećaja neuspjeha i sramote. Velik broj iseljenika svjedoči o tome da njihova primanja nisu bila dostatna za kvalitetu života kakav su željeli osigurati svojoj obitelji u Njemačkoj. A istina je i to da život u Njemačkoj nije ono što je nekada bio. Nije više baš tako jednostavno zaraditi bilo kakav novac, zaraditi mirovinu i vratiti se u novoizgrađenu kuću. To je zaista bila priča ‘starih gastarbajtera’. Ključevi BMW-a doista se ne dobivaju pri ulasku u Njemačku«, kaže dr. Jurić i ističe da se među onim iseljenicima koji su zadovoljni primanjima često može čuti rečenica: »Ništa nije u novcu ako si nesretan.« A taj osjećaj imaju mnogi iseljenici, pokazuju istraživanja, iako o njemu rijetko govore.
»Važno je obilježje procesa odlučivanja o povratku i njegove realizacije pažljivo i pragmatično odmjeravanje prilika i mogućnosti što se migrantu nudi u objema zemljama – ne samo financijskih, nego i u području socijalnoga osiguranja, zdravstvene zaštite i slično. Upravo je to onaj čimbenik koji uravnotežuje težnju migranta za povratkom u domovinu i odgađa njegovo ostvarenje, o čemu svjedoče mnogobrojne priče migranata o nerealiziranom povratku u mladosti ili zrelim godinama. Ostvarenje hrvatske neovisnosti događaj je koji je odigrao važnu ulogu kao poticaj za stvarni povratak. Upravo sada svjedočimo ponovno ‘velikomu događaju’ koji može biti okidač za povratak i brojne promjene u domovini. No Hrvatska zbog navedenih mehanizama mora znati brzo reagirati i upravo sada nastupiti i dati taj ključni poticaj svojim iseljenicima u ovim vremenima nesigurnosti. Iseljenici su sada djelomično uvidjeli da ne postoji država na svijetu koja ima zdravstvo iz snova, država koja će vam odjednom ponuditi revolucionarno školstvo, izvrsnu skrb, bogat društveni život i nepostojanje političkih problema, ili pak odličnu socijalnu politiku i dijeljenje stanova po socijalističkom sustavu. Naravno, uz visok društveni standard i ljude idealnoga temperamenta. To je utopija koja često ljude pokreće, ali na kraju i razočarava«, kaže dr. Jurić.
No koliko je – unatoč navedenim čimbenicima – u brojčanom prikazu realno očekivati povratak iseljenika? Iskustva drugih zemalja i migracijska literatura otkriva da se u staru domovinu rijetko vraćalo više od trećine prvotnih migranata, a daleko češće petina ili čak i manje. U hrvatskom slučaju to bi značilo oko 35 000 iseljenika te bi najlakše bilo vratiti one koji su otišli u tzv. EU migracijskom valu nego privući iseljenike tzv. druge i treće generacije jer su već potpuno integrirani, a neki i asimilirani u zemljama u koje su otišli.
Posljednji podatci o iseljavanju otkrivaju da među hrvatskim iseljenicima dominiraju mladi između 25 i 35 godina. »Od ulaska u EU do danas iz Hrvatske se samo u Njemačku iselilo više od 300 000 Hrvata. Uzgred, u Njemačku se iselilo 15 puta više Hrvata nego u Irsku. Iselilo se osam posto ukupnoga stanovništva zemlje. To je kao da cijeli Osijek, Rijeka i Split nestanu u pet godina. Zadnje tri godine svake smo godine izgubili grad veličine Osijeka, što iseljavanjem, što depopulacijom. Tako smo došli do toga da je danas četvrti najveći hrvatski grad – München. Godine 2013. iselilo se 18 633, zatim 2014. 37 060, onda 2015. čak 50 646, zatim 2016. 51 163, 2017. 50 283, onda 2018. 48 618 te do lipnja 2019. još 20 484 stanovnika Hrvatske. Ovdje iznosimo i točan broj zaposlenih Hrvata u Njemačkoj koji je do sada bio nepoznat. Radi se o točno 182 560 radnika kojima se uplaćuju doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje u Njemačkoj. Brojka slučajno korespondira s brojkom za koju je umanjena nezaposlenost u Hrvatskoj proteklih godina. Službeni je broj Hrvata u Njemačkoj prema njemačkim statističkim evidencijama 405 535. Tu nisu ubrojena novorođena djeca iz hrvatskih etničkih brakova od 2010. do 2019. budući da ih Njemačka automatski broji kao Nijemce i daje im njemačko državljanstvo, a hrvatsko dobivaju samo ako roditelji to zatraže«, kaže dr. Jurić i napominje da je glavni zaključak da je »novi val« iseljenika napustio Hrvatsku zbog društveno-političkih i ekonomskih razloga, pri čemu pretežu posebno percepcija korupcije, nesigurnost i nepravda.
Hrvati u usporedbi s ostalim »useljeničkim nacijama« u Njemačkoj stoje najlošije. Zabrinjavajuće je što Hrvati u prvoj polovici 2019. godine postotno uz Bugare imaju najviši stupanj iseljavanja od svih članica EU-a. »Primjerice, u Njemačku se iseljava više Hrvata nego Mađara čak i u apsolutnom broju, a Mađari su tri puta višeljudnija nacija od Hrvata. Što se tiče bilance povratka u Hrvatsku i iseljavanja iz Hrvatske u Njemačku, uočava se još jedan negativan trend, a to je da Hrvatska od svih članica EU-a ima najlošiji omjer povratka i novoga doseljavanja u Njemačku, tzv. demografsku bilancu. Kada uzmemo sve parametre u obzir: brojnost Hrvata, broj iseljenih i broj povratnika i te parametre usporedimo sa svim drugim članicama EU-a, vidimo da Hrvatska, nažalost, stoji najlošije u EU-u«, zaključuje dr. Jurić.
